- 1 -              I Kž 67/2020-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 67/2020-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. L., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - ispravak– dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 2. prosinca 2019. broj K-7/2019-16, u sjednici održanoj 26. lipnja 2020. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog D. L.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba opt. D. L., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se opt. D. L. za kazneno djelo iz čl. 227. st. 4. u vezi sa st. 1. KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11 te čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci, u koju kaznu mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 7. do 16. lipnja 2017.

 

II.              Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. D. L. preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se optuženom D. L. na temelju čl. 72. st. 1. i 3. KZ/11 izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 2 (dvije) godine dulje od izrečene kazne zatvora.

 

II.              Odbija se kao neosnovana žalba opt. D. L. u ostalom dijelu te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim opt. D. L. zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11 te ga je na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 7. do 16. lipnja 2017.

 

Na temelju čl. 72. st. 3. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od četiri godine i tri mjeseca, odnosno dvije godine dulje od izrečene kazne zatvora.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. i 2. toč. 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje: ZKP/08) optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka koji se sastoje od troškova sudskih vještaka V. S. u iznosu od 3.020,00 kuna, S. H. u iznosu od 4.235,00 kuna, toksikološkog vještačenja u iznosu od 1.000,00 kuna, troškova obdukcije u iznosu od 5.303,28 kuna, troškova zbrinjavanja i prijevoza pok. I. V. u iznosu od 2.025,41 kunu i paušala u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv te presude je žalbu podnio optuženik putem branitelja V. D., odvjetnika iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11-pročišćeni tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08-19) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednici je nazočio optuženik, dok uredno izviješten branitelj i državni odvjetnik nisu pristupili pa je sjednica u smislu odredbe čl. 475. st. 4. ZKP/08-19 održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer da u obrazloženju presude nije iznio razloge o tome koji je Kazneni zakon primijenio, a koju žalitelj ujedno povezuje i s povredama prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/09, 135/97, 113/00, 28/01, 55/01-ispravak, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH), povredi iz čl. 19. st. 1. Ustava RH jer da pobijana presuda nije utemeljena na zakonu i povredi iz čl. 18. st. 1. Ustava RH jer da mu je povrijeđeno pravo na žalbu, kao i s povredama prava na pravično suđenje iz čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) te prava na djelotvorni lijek iz čl. 13. Konvencije.

 

Dakle, iako je točno da je sud prvog stupnja u uvodu presude navodeći Kazneni zakon koji je primijenio citirao sve izmjene tog zakona koje su bile na snazi do trenutka donošenja prvostupanjske presude („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18), što bi ukazivalo da je primijenio stroži zakon koji je prema noveli od 14. prosinca 2018. („Narodne novine“ broj 118/18) za predmetno kazneno djelo imao zapriječenu kaznu zatvora u trajanju od 3-15 godina, za razliku od onog koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela (6. lipnja 2017.), a to je Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15) koji je za predmetno kazneno djelo imao zapriječenu kaznu zatvora u trajanju o 3-12 godina, time sud prvog stupnja nije počinio navedene postupovne povrede, odnosno citirane povrede zaštićene Ustavom RH i Konvencijom.

 

Naime, u konkretnom je slučaju evidentno da je sud prvog stupnja optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, koja je blaža od posebnog minimuma propisanim zakonom koji je važio u vrijeme počinjenja kao i zakonom važećim u vrijeme presuđenja, tako da mu nedvojbeno nije izrečena kazna po strožem zakonu.

 

Stoga, bez obzira na formalni propust u citiranju primijenjenog propisa, nema govora da je primijenjen stroži zakon i da je stoga sud prvog stupnja u pogledu primijene strožeg zakona u smislu odredbe čl. 3. st. 1. i st. 2. KZ/11 trebao u obrazloženju presude o tome iznijeti razloge, odnosno da su zbog toga povrijeđena sva naprijed citirana prava zaštićena Ustavom RH i Konvencijom.

 

Nadalje, iako je točno da sud prvog stupnja u izreci nije naveo osnovu na temelju koje je optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, koja je ispod zakonom propisanog minimuma od tri godine, prema stanju stvari (jer nedvojbeno ne postoji niti jedan od razloga zakonskog ublažavanja) i prema obrazloženja presude (str. 9., 5. i 7. odlomak) u kojima se navode brojne olakotne okolnosti koje je sud cijenio kod odabira i odmjere adekvatne sankcije, evidentno je u pitanju sudsko ublažavanje iz čl. 48. st. 2. KZ/11. Stoga niti ovaj propust suda prvog stupnja nema za posljedicu nemogućnost ispitivanja pobijane presude, sve u smislu odredbe čl. 468. st. 1. toč 11. ZKP/08, tako da se ne radi o bitnoj povredi na koju ukazuje optuženikova žalba.

 

Izreka pobijane presude u kojoj se navodi da je oštećenik u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio teške i po život opasne ozljede od kojih je neposredno nakon nezgode preminuo nije u suprotnosti s razlozima navedenim u obrazloženju u kojem se navodi da su smrtnoj posljedici doprinijele i ozljede koje je oštećenik prethodno zadobio prilikom pada. To stoga jer je sud prvog stupnja na nedvojben način utvrdio odlučnu činjenicu da postoji uzročna veza između inkriminiranog postupanja optuženika tempore criminis i smrti oštećenika i to je navedeno u izreci, dok je u obrazloženju sud naveo i sve ostale okolnosti koje su prethodile događaju, ali koje se ne odnose na pitanje kauzaliteta i ne predstavljaju odlučne činjenice koje bi se odnosile na biće djela.

 

Prema tome, nema nikakve proturječnosti između izreke i navoda obrazloženja u pogledu odlučnih činjenica zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati, tako da, protivno i ovim tvrdnjama optuženika, ni u ovom dijelu presude nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

U biti, kroz ovaj prigovor, kojega optuženik podvodi pod postupovni, optuženik zapravo problematizira pitanje uzročnosti, što je činjenični prigovor o kojem obrazloženje slijedi.

 

Isto se odnosi i na daljnji prigovor kojeg optuženik također označuje kao postupovni, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da u vezi odlučnih činjenica postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima o sadržaju iskaz vještaka medicinske struke iz kojeg proizlazi da postoji kauzalitet između inkriminiranog ponašanja optuženika i smrti oštećenika i onoga što je vještak također u mišljenju naveo: „U slučaju da imenovani oštećenik ne bi zadobio ozljede prije inkriminiranog događaja tada on nakon predmetnog inkriminiranog događaja ne bi sigurno preminuo“.

 

Optuženik navedenu rečenicu izdvaja iz ostalog dijela nalaza i mišljenja vještaka u kojem je vještak potpuno jasno i decidirano ukazao da su, s obzirom na apstraktnu opasnost za život oštećenika, i ozljede koje je on zadobio prije spornog događaja padom glave na tvrdu podlogu, jednako kao i ozljede koje je zadobio u prometnoj nezgodi, sve one i same za sebe mogle prouzrokovati smrt oštećenika. Stoga izdvajanjem jedne rečenice s raspravnog zapisnika od 25. studenog 2019., a zanemarivanjem svih ostalih dijelova nalaza i mišljenja i ukupnog konteksta vještačenja, iz kojeg jasno proizlazi da je smrt oštećenika mogla biti posljedica, kako ozljeda od pada tako kao i ozljeda od prometne nezgode, optuženik zapravo nastoji osporiti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i stoga je i tu u pitanju prigovor činjeničnog, a ne postupovnog karaktera.

 

Dakle, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje optuženik ukazuje, a niti bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-19 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Kao što je naprijed navedeno, optuženik i kroz navedene postupovne prigovore, kao što to čini i prigovarajući pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, nastoji dovesti u sumnju ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja da su ozljede koje je oštećenik zadobio u prometnoj nezgodi nedvojbeno prouzrokovale njegovu smrt. Smatra da se niti provedenim vještačenjem nije sa sigurnošću moglo utvrditi da je smrt nastupila uslijed ozljeda koje je oštećenik zadobio u predmetnoj prometnoj nezgodi, jer da postoji mogućnost i da je do smrti došlo zbog teških ozljeda koje je ovaj zadobio pri padu, a vezano i za opće stanje organizma oštećenika (ciroza jetre), pa da je trebalo primjenom pravila in dubio pro reo utvrditi da je optuženik odgovoran samo za nastup teške tjelesne ozljede oštećenika zadobivene u prometnoj nezgodi, ali ne i za njegovu smrt.

 

Međutim, imajući u vidu da je sudskomedicinski vještak V. S. u nalazu i mišljenju ukazao da je oštećenikova smrt posljedica ukupno zadobivenih ozljeda koje je zadobio pri prethodnom padu na tvrdu podlogu i to ozljede mekog oglavka zatiljno i nagnječenje mozga čeono-sljepoočno bazalno, a ne može se isključiti mogućnost da je tim padom na zatiljni dio glave zadobio i krvni podljev mekih moždanih ovojnica i krvarenje unutar tvrde moždane ovojnice čeono-tjemeno te ozljeda koje je zadobio u prometu a radi se o ozljedama prednje strane glave, krvni podljev mekog oglavka sprijeda čeono-tjemeno, prijelom svoda lubanje čeono-tjemeno i ozljede trupa, a ne može se isključiti mogućnost da je u sudaru udarom prednjom stranom glave zadobio i krvni podljev mekih moždanih ovojnica i krvarenje unutar tvrde moždane ovojnice čeono-tjemeno, ali je ukazao i da su i jedne i druge grupe ozljeda bile apstraktno opasne po život, jer su i jedne i druge, same za sebe mogle prouzrokovati smrt oštećenika. Kako je vještak uz navedeno ukazao, a sud prvog stupnja s pravom prihvatio i činjenicu da je oštećenik u trenutku prometne nezgode bio živ, jer su sve ozljede koje je tada zadobio bile zaživotne, evidentno je da optuženik odgovara za smrt oštećenika jer je ovaj u trenutku nezgode bio živ, a nakon toga je preminuo.

 

U kaznenopravnom smislu i prema prihvaćenoj teoriji ekvivalencije, odnosno teorije jednake vrijednosti svih uzroka, u konkretnom slučaju uzročnost između kršenja propisa u prometu optuženika i smrti oštećenika postoji bez obzira na okolnosti njegovog prethodnog teškog tjelesnog ozljeđivanja uslijed pada glavom na asfaltnu podlogu. Oštećenik je u trenutku sudara bio živ, a nakon zadobivenih ozljeda je preminuo, što znači da su ozljede iz prometne nezgode bile u neposrednoj uzročnoj vezi sa smrtnom posljedicom, a to što su tome pridonijele i prethodno zadobivene ozljede pri padu oštećenika, nije od utjecaja na postojanje uzročnosti između inkriminiranog postupanja optuženika i oštećenikove smrti. Samo kada bi na nedvojben način bilo utvrđeno da je do smrti oštećenika došlo isključivo zbog prethodno zadobivenih ozljeda, ne bi postojala kauzalnost između inkriminiranog ponašanja optuženika i smrti oštećenika, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

 

Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je ispravno primijenio odredbu čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11 i nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon, a što je utvrđeno ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-19.

 

Međutim, osnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni. Naime, kraj inače po prvostupanjskom sudu ispravno utvrđenih brojnih olakotnih okolnosti (neosuđivanost, iskreno kajanje i žaljenje, bliskost s oštećenikom, teško narušeno zdravstveno stanje oštećenika i njegovo teško pijano stanje koje je prema medicinskom vještaku pogoršalo tešku ozljedu mozga te nepostojanja ekscesa brzine pri vožnji koja je prethodila sudaru), a u nedostatku otegotnih okolnosti, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da će se u konkretnom slučaju, svrha kažnjavanja, u smislu individualne i generalne prevencije, ostvariti i nešto blažom kaznom od izrečene. Stoga je trebalo djelomičnim prihvaćanjem optuženikove žalbe preinačiti u odluci o kazni pobijanu presudu te optuženiku primjenom odredbi o sudskom ublažavanju izreći kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci jer je ta kazna primjerena i kroz tu je kaznu optuženiku u dovoljnoj mjeri izražena društvena osuda.

 

U odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru, sud prvog stupnja je pravilno ukazao da zbog optuženikovog potpuno nekritičnog ponašanja, koji se s viskom koncentracijom alkohola u krvi u noćnim uvjetima vožnje uputio sa oštećenikom na dugi put do R., postoji opasnost da bi optuženik mogao ponovo ugroziti sudionike u prometu. Stoga je radi otklanjanja ovih okolnosti koje bi poticajno mogle djelovati na optuženika na počinjenje novog kaznenog djela, optuženiku i nakon izricanja nešto blaže kazne zatvora, trebalo izreći sigurnosnu mjeru iz čl. 72. KZ/11 zabrane upravljanja motornim vozilima kroz period od dvije godine dulje od izrečene kazne. Stoga neosnovano optuženik u žalbi smatra da mu je sigurnosna mjera izrečena u predugom vremenskom trajanju, odnosno da bi mu mjeru trebalo izreći samo u odnosu na „A“ i „B“ kategorije vozila zbog toga jer je profesionalni vozač.

 

Iz naprijed navedenih razloga, kako je žalba optuženika djelomično osnovana na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482 ZKP/08-19 presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 26. lipnja 2020.

 

              Predsjednica vijeća:

              Vesna Vrbetić, v.r.