- 1 -              I Kž 113/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 113/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. I. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama opt. N. I. i opt. Ž. I. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. prosinca 2019. broj K-2/2019, u sjednici održanoj 26. lipnja 2020. u prisutnosti zamjenice branitelja opt. Ž. U., odvjetnice M. U.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. N. I. i opt. Ž. I. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu presudom od 5. prosinca 2019. broj K-2/2019 proglasio je krivim opt. N. I. i opt. Ž. I. zbog kaznenih djela protiv gospodarstva i to opt. N. I. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11. a opt. Ž. I. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. KZ/11. te je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. opt. N. I. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i na temelju čl. 56. KZ/11. izrekao mu uvjetnu osudu tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, a opt. Ž. I. na temelju čl. 246. st. 1. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci i na temelju čl. 56. KZ/11. izrekao mu uvjetnu osudu tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.– dalje: ZKP/08.-17.) u svezi čl. 77. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 64.951,00 kunu predstavlja imovinsku korist koju je opt. N. I. ostvario kaznenim djelom iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11., da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo opt. N. I. da taj novčani iznos uplati Republici Hrvatskoj u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku petnaest dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08.-17. u svezi čl. 77. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 54.363,21 kunu predstavlja imovinsku korist koju je opt. Ž. I. ostvario kaznenim djelom iz čl. 246. st. 1. KZ/11., da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo opt. Ž. I. da taj novčani iznos uplati Republici Hrvatskoj u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku petnaest dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08.-17. opt. N. I. obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. ZKP/08.-17. u iznosu od 7.954,40 kuna dok je na temelju istih zakonskih odredbi opt. Ž. I. obvezan snositi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. ZKP/08.-17. u iznosu od 13.954,40 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio opt. N. I. po branitelju, odvjetniku M. C., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "prihvati ovu žalbu na način da preinači pobijanu prvostupanjsku presudu i oslobodi ga od optužbe".

 

Žalbu je podnio i opt. Ž. I. po branitelju, odvjetniku M. U. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "ukine pobijanu presudu".

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.– dalje: ZKP/08.-19.) spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe optuženika nisu osnovane.

 

Optuženik Ž. I. u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 467. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-17. „jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni i jer o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude“, ne obrazlažući međutim, u čemu bi se ta proturječnost sastojala.

 

Osim toga, smatra da je prvostupanjski sud počinio i daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 467. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-17. jer nije dao razloge odnosno dao je paušalne razloge zbog čega ne prihvaća iskaze određenih svjedoka bez da je navedene iskaze analizirao i izložio iz kojih razloga ih cijeni nevjerodostojnim, uslijed čega presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

 

Međutim, nasuprot takvim žalbenim navodima opt. Ž. I., prvostupanjski sud dao je jasne i iscrpne razloge zbog kojih ne prihvaća iskaze saslušanih svjedoka B. G., T. P. i D. S., a osporavanje navedenih razloga i zaključaka prvostupanjskog suda predstavlja žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

 

Slijedom navedenog nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se u žalbi poziva opt. Ž. I., a presuda je ispitana i na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08.-19. i nije utvrđeno da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

U odnosu na zakonsku osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja opt. N. I. u žalbi navodi kako nije mogao počiniti kazneno djelo za koje je osuđen jer je njegovo svojstvo odgovorne osobe bilo samo formalno dok je poslovanje zapravo vodio njegov otac, opt. Ž. I.. Naime, bio je u dobi od dvadeset i jedne godine, nije imao formalnu naobrazbu ekonomskog ili tehničkog usmjerenja, prethodno profesionalno znanje i poslovno odnosno radno iskustvo uopće, koje bi mu omogućavalo samostalno vođenje složenog poslovanja kao što je dorada i prenamjena teretnih vozila za što je potrebne reference posjedovao njegov otac. Sve poslove vezano uz poslovanje trgovačkog društva A. d.o.o. obavljao je njegov otac što potvrđuju i svi saslušani svjedoci. On je samo želio učiti i stjecati potrebno poslovno iskustvo za vođenje takve vrste poslovanja i postupao je isključivo po nalozima svoga oca i to samo u manjem dijelu administrativnih poslova kao što je potpisivanje određenih ugovora i poslovne dokumentacije, odnošenje računa (knjigovotkinji) koje mu je otac davao, podizanje gotovinskih sredstava koje je predavao ocu i vožnje oca na poslovna putovanja. S obzirom na sve navedene okolnosti smatra da kod njega nije postojala niti svijest o protupravnosti djela.

 

Međutim, bez obzira na ovakve žalbene navode, pravilno je prvostupanjski sud, s obzirom da je opt. N. I. kao direktor trgovačkog društva A. d.o.o. bio na sastancima s kooperantima, odlazio kupovati materijal, pa i u inozemstvo, sortirao je i odnosio dokumentaciju na knjiženje u knjigovodstveni ured, podizao gotovinu s poslovnog računa te u svojstvu direktora potpisivao i brojnu poslovnu dokumentaciju, zaključio da je formalno i faktično obavljao poslove direktora društva, a to što je učio od oca logična je i prirodna pojava jer je otac stariji i iskusniji. Nadalje, kao punoljetna i poslovno sposobna osoba je odlučio baviti se privatnim poduzetništvom i biti direktor trgovačkog društva pa ga njegova obrana u kojoj se pokušava prikazati kao naivan i neupućen ne ekskulpira od odgovornosti.

 

Osim toga, s obzirom da je sam opt. N. I. u svojoj obrani naveo kako se s ocem dogovorio osnovati firmu nakon što je odustao od Fakulteta … te da u žalbi navodi da je njegov cilj bio učiti i stjecati potrebno poslovno iskustvo onda je logično da je zajedno sa ocem bio upoznat s poslovanjem predmetnog trgovačkog društva i bio svjestan na koji se način vodilo to poslovanje u kojem je i on kao direktor sudjelovao kao i da su opt. N. I. i opt. Ž. I. to poslovanje vodili zajednički i dogovorno.

 

Nadalje, i opt. N. I. i opt. Ž. I. u žalbama navode kako prvostupanjski sud pogrešno nije prihvatio iskaze svjedoka B. G., T. P. i D. S. te da je na temelju njihovih iskaza trebalo utvrditi da su gotovinom podizanom za računa društva A. d.o.o plaćene njihove usluge u visini od 105.000,00 do 120.000,00 kuna.

 

Nasuprot ovakvim žalbenim navodima prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio iskaze navedenih svjedoka s obrazloženjem da su optuženici navedene svjedoke predložili tek tijekom ponovljenog suđenja, a prilikom iznošenja obrane u prvom suđenju o tim poslovnim suradnjama nisu spomenuli niti riječ. U odnosu na iskaz svjedoka B. G. da se svjedok točno sjeća koliki je iznos gotovine primio za obavljene usluge iako je od tada prošlo deset godina, a o tome nema nikakvog materijalnog dokaza. Svjedok T. P. da je neuvjerljiv jer se nakon deset godina sjeća da je opt. Ž. I. njegovom pokojnom ocu platio točno određeni iznos novaca u gotovini za obavljene usluge, ali ne zna zašto je plaćanje dogovoreno u gotovini jer je on bio samo zaposlenik obrta, a poslovanje je vodio njegov otac te o toj suradnji nema nikakvih materijalnih dokaza. U odnosu na svjedoka D. S. da je njegov iskaz neuvjerljiv jer nije jasno iz kojeg bi razloga ovaj svjedok u potpuno nova vozila vršio ugradnju ili nadogradnju sustava klimatizacije, grijanja i struje. Konačno je zaključeno kako su iskazi navedenih svjedoka usmjereni ka izbjegavanju kaznene odgovornosti optuženika,koji zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer žalbenim navodima nije s uspjehom osporen.

 

Neosnovano opt. N. I. u žalbi navodi kako on nije niti mogao predložiti saslušanje ovih svjedoka tijekom postupka s obzirom da za njih nije niti znao jer je sve poslovanje vodio njegov otac, a zašto ih njegov otac nije predložio da ni njemu nije jasno. Ovo stoga što, a kako je to već gore obrazloženo, nije prihvaćena njegova obrana da on o poslovanju trgovačkog društva A. d.o.o. nije znao ništa već je bio samo formalni direktor u istom.

 

Nadalje, opt. Ž. I. neosnovano u žalbi navodi kako je on već tijekom prvog suđenja spominjao radove o kojima iskazuju predmetni svjedoci jer je prilikom iznošenja obrane dostavio u spis podatke o radovima na vozilima i slike izrađenih vozila zajedno sa naznačenom vrijednošću radova.

 

Naime, iz zapisnika sa rasprave od 21. svibnja 2018. doista proizlazi da je opt. Ž. I. u spis priložio fotografije prenamijenjenih vozila uz koje su navedeni određeni iznosi, da su plaćeni gotovinom i to "prema prosječnim slikama, izdanim računima i po sjećanju", međutim opt. Ž. I. nigdje nije naveo da bi bilo kakve radove za njega obavljali svjedoci B. G., T. P. i D. S..

 

Neosnovano se opt. Ž. I. u žalbi pita zašto je prvostupanjski sud uopće prihvatio dokazni prijedlog da se svjedoci ispitaju ako smatra da ne mogu vjerodostojno iskazivati o događajima od prije devet godina, s obzirom da je prvostupanjski nije ocijenio iskaze svjedoka samo na temelju te činjenice i s druge strane naravno nije mogao znati kako će ti svjedoci iskazivati dok ih nije saslušao.

 

U odnosu na žalbene navode opt. Ž. I. kako sud nije niti pokušao provjeriti postojanje ili nepostojanje materijalnih dokaza odnosno od svjedoka pribaviti račune, ističe se da obrana nije niti predložila pribavljanje bilo kakvih računa, niti njihovo postojanje učinila vjerojatnim, a niti su saslušani svjedoci iskazivali o eventualnom postojanju istih.

 

Optuženi Ž. I. nadalje u žalbi navodi kako je svjedok T. P. kao zaposlenik S. P. te sin vlasnika obrta bio upoznat s izvršenim radovima u navedenom obrtu i činjenicom plaćanja ili neplaćanja tih radova jer su to bitni aspekti poslovnog odnosa, dok je pitanje načina plaćanja u slučaju obrta manjeg značaja. Međutim, prvostupanjski sud upravo iz razloga što se svjedok nakon proteka vremena od deset godina sjeća točnog iznosa plaćenih usluga i da su baš plaćene u gotovini, a ne zna zašto, nalazi takav iskaz svjedoka nevjerodostojnim i usmjerenim izbjegavanju kaznene odgovornosti optuženika.

 

U odnosu na iskaz svjedoka D. S., bez značaja su navodi kako u presudi, tako i u žalbi opt. Ž. I. o potrebi obavljanja radova ugradnje i nadogradnje struje, klime i grijanja u nova vozila, kraj činjenice da je opt. Ž. I. prilikom iznošenja prve obrane u postupku naveo da je dio plaće radnicima plaćao u gotovini, navedeni radnici iskazivali su o tome, a nigdje nije spomenuo da bi bilo kakve poslove za njega obavljao svjedok D. S. kao i da bi ga plaćao u gotovini.

 

Nadalje, opt. N. I. u žalbi navodi da je, osim što je u gotovini za usluge u postupku saslušanih svjedoka B. G., T. P. i D. S. plaćen iznos od 120,000,00 kuna, za putne troškove u 2010. godini plaćen u gotovini iznos od 60.000,00 kuna i to za 20 putovanja u inozemstvo (najam kombi vozila, cestarine, troškova noćenja, prehrane i pića te neisplaćene dnevnice), a što dokazuje i 11 računa inozemnih dostavljača koje je od Carinske uprave pribavio sudski vještak, kao i da je za dio materijala i opreme (sjedala, sigurnosni pojasevi za invalidska kolica i slično) kupljen od inozemnih dobavljača u gotovini, bez računa, plaćen iznos od 54.000,00 kuna, što sve ukupno sa iznosom od 241.217,57 kuna podignute gotovine za koji je sudski vještak utvrdio da su plaćeni računi dobavljača trgovačkog društva A. d.o.o. i 190.280,00 kuna za koje je prvostupanjski sud utvrdio da su gotovinom plaćane plaće zaposlenika mimo računa, troškovi prehrane zaposlenika i najam poslovnog prostora trgovačkog društva, iznosi 665.497,57 kuna. Iz navedenog proizlazi da optuženici iznos podignute gotovine za koji ih se tereti optužnicom nisu zadržali za sebe i time oštetili trgovačko društvo A. d.o.o već su neuredno vodili poslovanje, odnosno nisu pravdali i računovodstveno evidentirali sve gore navedene troškove i to na svoju štetu i na štetu trgovačkog društva A. d.o.o.

 

Međutim o navodima opt. N. I. nema nikakvih dokaza, a s obzirom da je iznos za koji on u žalbi tvrdi da je u gotovini utrošen na poslovanje predmetnog trgovačkog društva za skoro 100.000,00 kuna veći od iznosa koji su optuženici uopće podigli sa računa trgovačkog društva, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio njihove obrane u tom dijelu.

 

Neosnovano opt. Ž. I. u žalbi navodi kako mu je prvostupanjski sud i za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 8. srpnja 2010. trebao priznati pravo na plaću koju je on podizao u gotovini sa računa trgovačkog društva, s obzirom da je opt. Ž. I. sa trgovačkim društvom A. d.o.o. sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme 8. srpnja 2010. te je upravo od toga dana imao pravo na isplatu ugovorene plaće.

 

U odnosu na žalbene navode opt. Ž. I. da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je nakon inkriminiranog razdoblja kao jamac kredita koje je podiglo trgovačko društvo A. d.o.o. osobno podmirio obveze koje je društvo imalo prema financijskim institucijama, ističe se da prvostupanjski sud navedenu činjenicu nije zanemario već je pravilno zaključio da činjenica da je opt. Ž. I. vraćao kredit društva banci nije u uzročno posljedičnoj vezi sa podizanjem gotovine sa računa društva i njenim korištenjem u inkriminiranom razdoblju.

 

Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon u odnosu na opt. N. I. kada ga je proglasio krivim za učin kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11.

 

Optuženik Ž. I. osuđen je za učin kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. KZ/11. čime je povrijeđen kazneni zakon u korist optuženika. Naime, iz činjeničnog opisa pobijane presude proizlazi da opt. N. I. i opt. Ž. I. iznos od 108.726,43 kune koji su u gotovini podigli sa računa trgovačkog društva A. d.o.o. u skladu s dogovorom nisu koristili za poslovanje Društva već su ga zadržali za sebe i na koji način su sebi, a na štetu Društva pribavili nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 108.726,43 kune. Dakle, optuženici su postupali zajedno i po dogovoru, odnosno kao supočinitelji zbog čega su obadvojica počinili kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11. bez obzira koliki je iznos novca u konačnici svaki od njih zadržao za sebe i koji iznos je oduzet od svakog od njih sukladno čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08.-17. u svezi čl. 77. KZ/11.

 

Kako međutim, državni odvjetnik nije podnio žalbu protiv pobijane presude, a drugostupanjski sud sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.-19. pazi samo je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon nije bilo uvjeta za preinačenje pobijane presude zbog povrede kaznenog zakona, počinjene u korist opt. Ž. I..

 

Iako se optuženici ne žale zbog odluke o kaznenoj sankciji pobijana presuda je u tom dijelu ispitana na temelju čl. 478. KZ/11 i utvrđeno je da su optuženici, s obzirom na utvrđene okolnosti, koje utječu na odabir vrste i visine kaznene sankcije, osuđeni na primjerene kazne zatvora i izrečene su im uvjetne osude koje kaznene sankcije prihvaća i ovaj drugostupanjski sud,nalazeći da će se njima ostvariti svrha kažnjavanja,kako u vidu specijalne tako i generalne prevencije.

 

Slijedom svega navedenog žalbe optuženika nisu prihvaćene te su na temelju čl. 482. ZKP/08.-19. odbijene kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Zagreb, 26. lipnja 2020.