- 1 -              II Kž 260/2020-4

Broj: II Kž 260/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. G. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog D. J. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 28. svibnja 2020. broj K-6/2020-31 o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 26. lipnja 2020.,

r i j e š i o   j e :

Žalba optuženog D. J. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog D. G. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. i drugih KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. u vezi članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog D. J. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi D. J. po braniteljici, odvjetnici T. Š., bez izričitog navođenja žalbenih osnova, s prijedlogom da mu se ukine istražni zatvor, podredno da se isti zamijeni mjerama opreza iz članka 98. ZKP/08. – zabranom napuštanja mjesta stanovanja na način da se ne smije udaljavati izvan granica grada Z. i obveze redovitog javljanja u nadležnu PP.

Žalba nije osnovana.

Osporavajući osnovanu sumnju kao opću pretpostavku za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., optuženi D. J. detaljno iznosi svoje zaključke o tome što proizlazi iz do sada izvedenih dokaza i daje svoju ocjenu njihove vjerodostojnosti. Smatra upitnom i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela za koje se ovdje tereti.

Međutim, bez uspjeha. Naime, prilikom odlučivanja o primjeni mjere istražnog zatvora dostatno je postojanje osnovane sumnje da je optuženik počinio kazneno djelo za koje se tereti. U konkretnom slučaju, takav stupanj vjerojatnosti proizlazi iz dokaza na kojima se temelji potvrđena optužnica, a prema kojoj je optuženi D. J. osnovano sumnjiv zbog kaznenog djela razbojništva u pokušaju iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. KZ/11. Prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora sudovi nisu ovlašteni ulaziti u pitanje vjerodostojnosti i prihvatljivosti dokazne snage izvedenih dokaza. To je, naime, kao i ocjena pravne oznake kaznenog djela prilikom donošenja prvostupanjske presude, zadatak raspravnog suda.

Osporavajući postojanje iteracijske opasnosti kao posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., žalitelj ističe da je po izlasku na slobodu nakon izdržane kazne zatvora 2017. „okrenuo stranicu u svom životu“, da je zasnovao obitelj o kojoj se skrbi, da nije počinio nikakvo kazneno djelo ni prekršaj te da je uredno podmirivao obveze prema državi. Osim toga, da se uredno pridržavao mjera opreza koje su mu u ovom predmetu bile izrečene kao zamjena za mjeru istražnog zatvora.

Istaknutim žalbenim navodima optuženog D. J., međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o opravdanosti daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv njega iz prethodno citirane zakonske osnove. Naime, prema izvatku iz kaznene evidencije riječ je o kontinuirano pravomoćno osuđivanoj osobi za raznovrsna kaznena djela. Osuđivan je u šest navrata, kojim prilikama su mu izricane i uvjetne osude i bezuvjetne kazne zatvora, a s izdržavanja posljednje kazne zatvora u trajanju od 13 godina zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 90. KZ/97. uvjetno je otpušten 2017. Očito je da izrečene i izdržane kazne zatvora na njega nisu utjecale na način da shvati pogibeljnost, društvenu opasnost i neprihvatljivost činjenja kaznenih djela te uskladi svoje ponašanje s pravnim poretkom budući da je prema navodima ovdje potvrđene optužnice osnovano sumnjiv za počinjenje novog kaznenog djela, i to razbojništva u pokušaju iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. KZ/11., čiji način i okolnosti počinjenja upućuju na visok stupanj upornosti, drskosti i kriminalne volje u njegovom protupravnom postupanju.

Opravdanost i nužnost daljnje primjene istražnozatvorske mjere protiv tog optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. stoga nisu dovedene u pitanje ni u žalbi optuženika verbaliziranom namjerom uzdržavanja obitelji, čija da je egzistencija ugrožena.

Kako, dakle, sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost od ponavljanja sličnog ili istovrsnog kaznenog djela, koja opasnost je i dalje realna i predvidiva, u žalbi optuženika predložene mjere opreza za sada ni prema ocjeni ovoga suda nisu primjerena zamjena mjeri istražnog zatvora.

Imajući na umu razmjer između težine kaznenog djela za koja se optuženi D. J. tereti, kazne koja se prema podacima kojima sud raspolaže može očekivati u slučaju osuđujuće presude te potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora s obzirom na prethodno izložene okolnosti koje upućuju na postojanje iteracijske opasnosti na strani ovog žalitelja, za sada nije povrijeđeno ni načelo razmjernosti iz članka 122. stavka 2. ZKP/08.

Naposljetku, potpuno su neprihvatljive žalbene tvrdnje optuženog D. J. da je on u ovom predmetu doveden u potpuno neravnopravan položaj naspram optuženog Ž. K. kojemu istražni zatvor nikada ni nije bio određen. Naime, ocjena o opravdanosti određivanja i potrebi daljnje primjene mjere istražnog zatvora, kao i drugih mjera kojima se kao blažima postiže ista svrha, donosi se uzimanjem u obzir i dovođenjem u međusobnu vezu svih za to odlučnih okolnosti na strani svakog pojedinog optuženika ponaosob.

Budući da pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom optuženog D. J. niti su u istom ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 26. lipnja 2020.