- 1 -              II Kž 264/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: II Kž 264/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog L. Š., zbog kaznenog djela iz članka 231. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog L. Š. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 1. lipnja 2020. broj K-21/2020, o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 26. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbija se žalba optuženog L. Š. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Splitu, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je optuženi L. Š. proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv imovine – razbojničke krađe iz članka 231. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje mu je uz primjenu članka 48. stavaka 1. i 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i kojom mu je, na temelju članka 58. KZ/11. opozvana uvjetna osuda iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu od 6. ožujka 2018. broj K-1159/2016 i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine iz te presude, nakon čega je optuženik, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, protiv optuženika je, na temelju članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi L. Š. po branitelju, odvjetniku S. K., s navodom da istu podnosi "po svim zakonskim osnovama" i prijedlogom da se pobijano rješenje ukine, podredno da se optuženik odmah pusti na slobodu odnosno da se pobijano rješenje preinači na način da se istražni zatvor zamijeni nekom od mjera opreza.

 

Žalba nije osnovana.

 

Očito upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., žalitelj ističe da je prvostupanjski sud propustio utvrditi i u dovoljnoj mjeri cijeniti i obrazložiti postojanje osobitih okolnosti koje upućuju na konkretnu i neposrednu opasnost da bi optuženik u slučaju puštanja na slobodu mogao ponoviti kazneno djelo odnosno počiniti neko novo kazneno djelo; da je propustio pravilno ocijeniti karakter optuženika, težinu kriminalne aktivnosti i visinu štete na jednoj strani te postojanje pretežitog javnog interesa za daljnjim oduzimanjem slobode nad očuvanjem toga prava s druge strane. Također, da je prvostupanjski sud propustio voditi računa o načelu razmjernosti te navesti konkretne, dostatne i individualizirane razloge te ih posebno obrazložiti.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano obrazložio svoju odluku u svim njezinim dijelovima, pa tako i u dijelu koji se odnosi na postojanje posebne pretpostavke za daljnju primjenu istražnozatvorske mjere protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Pri tome je prvostupanjski sud vodio računa i o načelu razmjernosti, dajući i za tu svoju odluku, doduše, šture, ali dostatne i jasne razloge. Prema tome, u pobijanom rješenju nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju očito upire žalitelj, a ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena ni neka od drugih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nepravomoćnom presudom optuženi L. Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv imovine – razbojničke krađe iz članka 231. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Prema izvatku iz kaznene evidencije ranije je osuđen zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11. Premda nije riječ o istovrsnom kaznenom djelu, očito je da ta ranija osuda na optuženika nije utjecala na način da shvati pogibeljnost i društvenu neprihvatljivost ponašanja protivnih pozitivnim pravnim propisima i ubuduće uskladi svoje ponašanje s pravnim poretkom. Ovo tim više kada se ima na umu da je kazneno djelo za koje je sada nepravomoćnom presudom proglašen krivim počinjeno za vrijeme provjeravanja iz te ranije pravomoćne presude. Nadalje, psihijatrijskim vještačenjem optuženika utvrđeno je da je riječ o osobi u čijem cjeloživotnom funkcioniranju se uočavaju određena obilježja karakteristična za granični poremećaj ličnosti kao što su potencijalna impulzivnost na područjima koja su štetna njemu samom, emotivna nestabilnost, kronični osjećaj praznine, evidentno su reducirani unutarnji psihološki kapaciteti i primarne socijalne vještine za kupiranje i neutraliziranje svakodnevnih životnih frustrirajućih čimbenika (zbog čega povremeno pribjegava konzumaciji psihoaktivnih tvari), reducirani su psihološki kapaciteti za samokontrolu, zbog čega on na lakši način može prijeći granicu društveno prihvatljivog ponašanja. Uz navedeno, postavljena mu je i dijagnoza štetne uporabe psihoaktivnih sredstava, a u svome zaključku vještak psihijatar izrazio je mišljenje da kod optuženika, s obzirom na njegov psihološki profil i sveukupno cjeloživotno funkcioniranje, postoji vjerojatnost od počinjenja sličnog ili istog kaznenog djela.

 

Kada se uz sve izloženo u obzir uzme i to da je optuženik nezaposlena osoba i bez redovnih izvora prihoda, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da mu je i nakon izricanja nepravomoćne osuđujuće presude opravdano produljiti mjeru istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Pri tome se ista svrha, a to je otklanjanje iteracijske opasnosti, i prema ocjeni ovoga suda, a protivno žalbenoj tvrdnji optuženika, u ovom stadiju postupka ne bi mogla uspješno prevenirati nekom drugom blažom mjerom.

 

Pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje tvrdnjom žalitelja da je dosadašnji boravak u istražnom zatvoru na njega u dovoljnoj mjeri utjecao na način da se kloni mogućih kriminalnih situacija te da se tijekom boravka na slobodi zaposli i posveti liječenju.

 

Uzevši u obzir da je sam optuženik još prilikom prvog ispitivanja naveo da je nezaposlen i bez primanja, potpuno je neprihvatljiva i njegova daljnja žalbena tvrdnja da je netom prije počinjenja kaznenog djela za koje se ovdje tereti bio stalno zaposlen.

 

Optuženik u svojoj žalbi ističe i da ničime nije dokazano da je on u kontaktu s drogom, "očito misleći na njezinu konzumaciju". Međutim, ni ti žalbeni navodi nisu osnovani budući da upravo suprotno tome proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka, koji je zaključno naveo da je kod optuženika dijagnosticirana i štetna uporaba psihoaktivnih sredstava.

 

Naposljetku, optuženik nije u pravu ni kada upire na povredu načela razmjernosti s obzirom na visinu jedinstvene kazne zatvora na koju je nepravomoćno osuđen.

 

Budući da pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom optuženog L. Š., na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 26. lipnja 2020.