- 1 -              II Kž 259/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: II Kž 259/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. G. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog D. G. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 28. svibnja 2020. broj K-6/2020-30 o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 26. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Žalba optuženog D. G. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog D. G. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. i drugih KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. u vezi članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog D. G. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi D. G. po braniteljici, odvjetnici S. V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene zakona, s prijedlogom da mu se ukine istražni zatvor, podredno uz određivanje mjera opreza zabrane napuštanja boravišta izvan područja Z. te obveze redovitog javljanja dva puta tjedno određenoj službenoj osobi u Policijskoj postaji S., podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi D. G. ističe da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nepotpuni i nejasni u odnosu na dio u kojemu prvostupanjski sud obrazlaže da njegove osobne i obiteljske prilike nisu od takvog značaja da bi mu se istražni zatvor ukinuo ili zamijenio mjerama opreza.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode treba reći da je prvostupanjski sud, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, dao jasne, dostatne i valjane razloge za svoju odluku u svim njezinim dijelovima, pa tako i u dijelu koji se odnosi na osobne i obiteljske prilike optuženika (stranica 3., pasus 6. pobijanog rješenja). Prema tome, u pobijanom rješenju nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju očito upire žalitelj, a ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od drugih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žalitelj potom ističe da je tijekom istrage detaljno iznio svoju obranu, koja da se ukazuje točnom s obzirom na provedene dokaze tijekom rasprave, a koji da upućuju na upitnu pravnu kvalifikaciju kaznenog djela za koje se tereti, tako da je dvojbeno radi li se o pokušaju ubojstva ili o dogovoru za počinjenje kaznenog djela te je li uopće iz faze pripremne radnje došlo do pokušaja kaznenog djela. Potom daje svoju ocjenu do sada izvedenih dokaza.

 

Međutim, ni istaknuti žalbeni navodi, kojima se u suštini osporava postojanje osnovane sumnje, ne mogu se prihvatiti. Naime, osnovana sumnja kao opća zakonska pretpostavka za primjenu istražnozatvorske mjere protiv optuženika proizlazi iz dokaza na kojima se temelji potvrđena optužnica, dok sudovi prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora nisu ovlašteni ulaziti u pitanje vjerodostojnosti i prihvatljivosti dokazne snage izvedenih dokaza. To je, naime, kao i ocjena pravne oznake kaznenog djela prilikom donošenja prvostupanjske presude, zadatak raspravnog suda.

 

Prvostupanjski sud je također pravilno zaključio da na strani optuženog D. G. i nadalje postoje one osobite okolnosti iz kojih proizlazi postojanje iteracijske opasnosti. Naime, prema izvatku iz kaznene evidencije on je osuđivan u tri navrata, između ostaloga, i zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97., dakle istovrsnog onome za koje je i ovdje osnovano sumnjiv, time da su mu u sva tri navrata izricane bezuvjetne kazne zatvora. Očito je, međutim, da dosadašnje osude na njega nisu utjecale na način da svoje ponašanje uskladi s pravnim poretkom i suzdrži se od daljnjeg protupravnog postupanja, već se ono, naprotiv, nastavilo. Optuženik je, naime, ovdje osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenog djela razbojništva u pokušaju iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. KZ/11., čiji način i okolnosti počinjenja upućuju na visok stupanj upornosti, drskosti i kriminalne volje u njegovom protupravnom postupanju. Kada se uz sve navedeno ima na umu i to da je riječ o nezaposlenoj osobi i bez imovine, a imovina je zaštitni objekt kaznenog djela za koje je ovdje osnovano sumnjiv, proizlazi da mu je činjenje takvih kaznenih djela modalitet pribavljanja materijalnih sredstava za egzistenciju. Stoga je daljnja primjena mjere istražnog zatvora protiv optuženog D. G. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., i po ocjeni ovoga suda, i nadalje nužna i jedina prikladna mjera otklanjanja iteracijske opasnosti.

 

Imajući, dakle, na umu da je optuženi D. G. prethodno osuđen, između ostaloga, i zbog kaznenog djela istovrsnog ovome za koje se sada tereti, potpuno je neprihvatljiva njegova žalbena tvrdnja da se njegova ranija osuđivanost odnosi na posve različita kaznena djela, dok se protek vremena od posljednje pravomoćne osude, na što se također upire u žalbi, može dovesti u vezu s činjenicom da je on objedinjujućom presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj Kv-10/13, koja je postala pravomoćna 17. siječnja 2013., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina koju je valjalo izdržati.

 

Okolnosti sudioništva u Domovinskom ratu, ranjavanja u istome i odlikovanja za sudjelovanje u istome su okolnosti koje optuženiku mogu biti uzete u obzir prilikom odmjeravanja kazne u slučaju osuđujuće presude. Iste, međutim, nisu od utjecaja prilikom odlučivanja o primjeni mjere istražnog zatvora.

 

Ni zdravstveni problemi optuženika detaljno opisani u žalbi ne dovode u pitanje nužnost njegovog daljnjeg lišenja slobode jer on i tijekom izvršavanja istražnog zatvora prima potrebnu zdravstvenu skrb. Navedeno je razvidno i iz činjenice da optuženik, prema navodima žalbe, i sada uzima propisanu terapiju. Dakle, optuženiku se odgovarajuća zdravstvena skrb može pružiti i u okviru sustava istražnog zatvora, a prema podacima u spisu predmeta ista mu se i pruža.

 

Naposljetku, ni okolnosti koje se odnose na obiteljske prilike optuženika u vidu zdravstvenih problema njegovog djeteta i činjenice suočavanja njegove obitelji s posljedicama štete koju je njihov dom pretrpio u nedavnom potresu nisu takve naravi da bi nadmašile ili dovele u pitanje značaj prethodno izloženih okolnosti koje upućuju na nužnost daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv njega.

 

Kako, dakle, sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost od ponavljanja sličnog ili istovrsnog kaznenog djela, koja opasnost je i dalje realna i predvidiva, u žalbi optuženika predložene mjere opreza za sada ni prema ocjeni ovoga suda nisu primjerena zamjena mjeri istražnog zatvora.

 

Imajući na umu razmjer između težine kaznenog djela za koje se optuženi D. G. tereti, kazne koja se prema podacima kojima sud raspolaže može očekivati u slučaju osuđujuće presude te potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora s obzirom na prethodno izložene okolnosti koje upućuju na postojanje iteracijske opasnosti na strani ovog žalitelja, za sada nije povrijeđeno ni načelo razmjernosti iz članka 122. stavka 2. ZKP/08.

 

Budući da pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom optuženog D. G., na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 26. lipnja 2020.,