Broj: Pž-5736/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Periše, predsjednika vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Ivice Omazića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o. u stečaju, V., P. M. , protiv tuženika I. d.d. u stečaju, V., P. M. , kojeg zastupa punomoćnica Ž. B., odvjetnica u V., radi utvrđenja prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-172/09 od 9. lipnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2013.

p r e s u d i o   j e

            I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-172/09 od 9. lipnja 2009. u pobijanoj točki I. izreke te u dijelu pobijane točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.050,00 kn.

            II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj
P-172/09 od 9. lipnja 2009. u dijelu pobijane točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.100,00 kn i sudi:

            Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev da mu tužitelj isplati trošak postupka u iznosu od 6.100,00 kn.

            III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.643,75 kn.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-172/09 od 9. lipnja 2009. odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka (točka II. izreke). U obrazloženju presude sud navodi kako je tužitelj, u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora, znao kako prodavatelj T. d.o.o. nije upisan kao vlasnik nekretnina koje su bile predmet prodaje. Kako stjecanje vlasništva pravnim poslom predstavlja derivativni način stjecanja vlasništva, tužitelj kao kupac nije mogao steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže nekretninom. S obzirom na to da je tužitelj znao kako društvo T. d.o.o. nije upisano kao vlasnik prodane nekretnine, nije ispunjen uvjet za stjecanje prava vlasništva, pri čemu tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva na etažiranom dijelu nekretnine, makar za etažiranje nisu ostvareni uvjeti. Sud smatra i kako je osnovan prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, jer je ugovor s T. d.o.o. tužitelj sklopio 1998. godine, a tužbu je podnio 2005. godine, dakle nakon proteka roka od pet godina iz čl. 371. st . 1. Zakona o obveznim odnosima (preuzet kao propis Republike Hrvatske u „Narodnim novinama“ broj 53/91, izmjene u „Narodnim novinama“ broj 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO).

Protiv presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi:

- kako su i tužitelj i tuženik kupili nekretninu od istog prodavatelja, s time da je tuženik svoj dio kupio kasnije, te da je objema stranama bilo poznato kako zemljišno knjižno stanje nije sređeno,

- kako sud nije utvrdio točan sadržaj ugovora kojim je tuženik kupio nekretninu, te da tuženik nije kupio nekretninu na koju vlasničko pravo polaže tužitelj, a da je stečajni upravitelj T. d.o.o. priznao tužitelju izlučno pravo na nekretnini koja je predmet postupka,

- kako društvo T. d.o.o. nije bilo pravni sljednik društva D. d.o.o. te da tuženik nije kupio cijelu spornu česticu već samo podrumski dio zgrade koja je na navedenoj čestici izgrađena,

- kako tužitelj ima pravo tražiti utvrđivanje prava vlasništva i prije nego što je upisan u zemljišne knjige, jer u protivnom, kada bi bio upisan ne bi imao pravnog interesa tražiti takvo utvrđenje,

- kako ugovor koji je tužitelj sklopio s društvom T. d.o.o. predstavlja valjani titulus za stjecanje prava vlasništva, što se vidi iz toga da je tužitelju priznato izlučno pravo na navedenoj nekretnini,

- kako, bez obzira na to što zgrada nije etažirana, postoji modus stjecanja vlasništva i činjenica neetažiranja ne predstavlja zapreku za podjelu vlasništva,

- kako ima pravo isticati zahtjev za izdavanje tabularne isprave prema prodavatelju, jer je društvo T. d.o.o. prestalo postojati, a tuženik se upisao u zemljišne knjige bez pravne osnove,

- kako njegov tužbeni zahtjev predstavlja vlasničku tužbu koja ne zastarijeva,

- kako sud nije mogao naložiti tužitelju plaćanje parničnih troškova u cijelosti, jer je postupak pokrenut prije otvaranja stečajnog postupka, pa se troškovi nastali nakon preuzimanja parničnog postupka namiruju kao dugovi stečajne mase, dok se oni nastali prije namiruju prijavom tražbine u stečajnom postupku.

Stoga predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno istu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tužitelju.

            Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Ispitavši pobijanu odluku u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st . 2. Zakona o parničnom postupku (preuzetog kao propis Republike Hrvatske u „Narodnim novinama“ broj 53/91, izmjene u „Narodnim novinama“ broj 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP), i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud je našao da prvostupanjski sud nije tijekom postupka niti u pobijanoj presudi počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a žalitelj u svojoj žalbi ne ukazuje na koju drugu povredu postupka.

Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke u ovom predmetu, te na tako utvrđene činjenice pravilno primijenio čl. 114. st . 1., 115., 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06 i 141/06; dalje: ZV) kao odredbe materijalnog prava, a tužitelj navedeno obrazloženje prvostupanjskog suda nije doveo u sumnju svojom žalbom.

Činjenično stanje bitno za donošenje odluke u ovom predmetu (čl. 304.
ZPP-a) nije sporno između stranaka, pri čemu je prvostupanjski sud utvrdio slijedeće činjenice:

- tužitelj je sklopio kupoprodajni ugovor s društvom T. d.o.o., a nekretnina koja je bila predmetom tog kupoprodajnog ugovora (prizemlje nedovršene poslovne zgrade zvane „diskont u izgradnji“) nije bila upisana u zemljišnim knjigama kao dio čestice 8652/2, upisane u p.l. … k.o. V.,

- u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora između tužitelja i T. d.o.o., tuženik je bio upisan kao vlasnik 1/2 čestice …, upisane u p.l. … k.o. V., dok je kao vlasnik drugih 1/2 čestice …, upisane u p.l. … k.o. V. bio upisan T. d.o.o.,

- tuženik je u trenutku pokretanja postupka bio upisan kao vlasnik cijele čestice …, upisane u p.l. … k.o. V. u zemljišnim knjigama,

- nije sporno niti to da je T. d.o.o. započeo izgradnju etaže („diskont u izgradnji“) koja je bila predmetom kupoprodajnog ugovora između T. d.o.o. i tužitelja, te da za tu izgradnju nije imao dozvolu drugog suvlasnika.

Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev.

Naime, vlasništvo se može steći na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona (čl. 114. st . 1. ZV), pri čemu se vlasništvo nekretnina stječe upisom vlasništva u zemljišnu knjigu, na temelju tabularne izjave ili na drugi zakonom predviđeni način (čl. 119. st . 1.
ZV-a).

Tek u slučaju ako je vlasništvo stečeno na temelju pravnog posla s ranijim vlasnikom, stjecatelj ima pravo tražiti od dotadašnjeg vlasnika tabularnu izjavu na temelju koje se može upisati u zemljišne knjige (čl. 115. st . 1. i 120. st . 1. ZV-a). Pri tome valja ukazati da dosadašnji vlasnik može pravnim poslom prenijeti na novog vlasnika samo vlasništvo u onim granicama u kojima je isto imao ovlast raspolagati stvarju (čl. 115. st . 2. ZV-a), osim u slučaju kada stjecanje u dobroj vjeri uživa zaštitu.

S obzirom na to da tuženik nije s tužiteljem sklopio nikakav pravni posao, prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio izdavanje tabularne isprave.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na stjecanje vlasništva, ovaj sud ukazuje kako je u čl. 3. Ugovora o kupoprodaji nekretnine, sklopljenog između društva T. d.o.o. kao prodavatelja i tužitelja kao kupca, jasno navedeno da zemljišno-knjižno stanje glede nekretnina koje su predmet prodaje nije sređeno i kako se prodavatelj obvezuje bez odlaganja i o svom trošku upisati pravo vlasništva u svoju korist.

Dakle, tužitelj je, kao kupac, znao kako sama prodana nekretnina („diskont u izgradnji“) nije bila upisana u zemljišne knjige kao vlasništvo prodavatelja T. d.o.o. u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora, niti je upisana kasnije kao etažno vlasništvo.

Nadalje, ovaj sud ukazuje kako se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem ne može steći vlasništvo na suvlasničkoj zgradi, osim ako vlasnik nekretnine nije drugačije odlučio (čl. 156. ZV-a). Pri tome se ukazuje kako činjenica da je tužitelju u stečajnom postupku nad dužnikom T. d.o.o. u stečaju, poslovni broj St-29/98, Trgovački sud u Varaždinu, utvrđeno izlučno pravo u 1/2 dijela I. etaže nedovršene poslovne zgrade, nema nikakvog utjecaja na odluku u ovom predmetu, jer se utvrđivanjem izlučnog prava ne utvrđuje pravo vlasništva. Naime, kada bi se tom odlukom moglo stjecati pravo vlasništva, tada bi tužitelj upis istoga morao ishoditi primjenom čl. 127. st . 1. ZV-a, neposrednim upisom stečenog prava u zemljišne knjige, a ne ovakvom tužbom i zahtjevom za izdavanjem tabularne isprave.

S obzirom na to da je za nadogradnju nekretnine potrebna suglasnost svih suvlasnika (čl. 41. st . 1. ZV-a), a tužitelj nije dokazao da bi takvu suglasnost dobio T. d.o.o. kao prodavatelj odnosno prednik tužitelja niti da je isti tražio razvrgnuće suvlasništva (čl. 41. st . 3. ZV-a), to tužitelj kao kupac nije mogao steći vlasništvo na nekretnini koja je bila predmetom prodaje („diskont u izgradnji“), jer prodavatelj može na kupca prenijeti samo vlasništvo u granicama svoje ovlasti da raspolaže stvarju (čl. 115. st . 2. ZV-a).

Kako niti prodavatelj T. d.o.o. nije mogao nadogradnjom steći vlasništvo na prodanoj nekretnini („diskont u izgradnji“), isto nije mogao prenijeti na tužitelja kao kupca, pa stoga tužitelj nije mogao tražiti uspostavu etažnog vlasništva (čl. 43. st . 1. ZV-a) na navedenom dijelu nekretnine.

Slijedom navedenog, tužiteljeva je žalba u tom dijelu neosnovana.

Međutim, tužitelj pravilno ukazuje kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku priznao sve zatražene troškove. Naime, samo troškovi parnice nastali nakon prekida postupka mogu se naplatiti kao troškovi stečajne mase, dok se ostali troškovi moraju prijaviti kao potraživanje u stečajnom postupku (čl. 95. st . 3. Stečajnog zakona, „Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06 i 116/10; dalje: SZ). Stoga je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih prije 29. ožujka 2007., kao dana otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem, valjalo odbiti kao neosnovan jer je to potraživanje tuženik morao ostvarivati kao vjerovnik u stečajnom postupku.

U odnosu na troškove nastale nakon nastavka parničnog postupka, prvostupanjski je sud prilikom njihovog odmjeravanja pravilno primijenio Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07), kao odredbu materijalnog prava.

Odlučujući o troškovima žalbenog postupka, ovaj je sud utvrdio kako tužitelju isti ne pripadaju primjenom odredbe čl. 154. st . 1. ZPP-a, s obzirom na to da je uspio samo u dijelu zahtjeva koji se odnosio na sporedno potraživanje (troškovi postupka), dok se vrijednost učinjenih radnji računa u odnosu na vrijednost glavnog potraživanja, u kojemu tužitelj nije uspio s žalbom.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st . 1. i čl. 373. t. 3.
ZPP-a).

U Zagrebu 15. siječnja 2013.