- 1 -              I Kž 130/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 130/2020-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog E. M. zbog kaznenog djela iz članka 239. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. u vezi s člankom 23. Kaznenog zakona Republike Srpske, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 30. siječnja 2020. broj Kv I-1/2020-2, u sjednici održanoj 26. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća žalba osuđenog E. M., preinačuje se pobijana presuda u točki 2. izreke te presude na način da se utvrđuje da je kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke te presude kažnjivo po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske i to kao kazneno djelo protiv imovine - prijevarom iz članka 236. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19 - dalje: KZ/11.) te da je za to djelo predviđena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina pa se na temelju članka 70. stavka 1. i članka 71. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04. - dalje: ZOMPO) osuđeni E. M. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 9 (devet) mjeseci.

 

II. Odbija se kao neosnovana u ostalom dijelu žalba osuđenog E. M. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Karlovcu od 30. siječnja 2020. broj Kv I-1/2020-2, pod točkom 1., utvrđeno je da je osuđeni E. M. presudom Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 096642 13 K od 13. studenog 2017., djelomično preinačenom presudom Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 096642 18 Kž 2 od 12. prosinca 2018., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 9 (devet) mjeseci zbog počinjenja kaznenog djela prevare iz članka 239. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. i člankom 23. Kaznenog zakona Republike Srpske (dalje: KZ RS).

 

Točkom 2. izreke utvrđeno je da je navedeno kazneno djelo kažnjivo i po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske i to kao kazneno djelo protiv gospodarstva - prijevarom u gospodarskom poslovanju, opisano u članku 247. stavku 1. i 2. KZ/11. te je prema stavku 2. tog članka za to kazneno djelo predviđena kazna zatvora od 1 do 10 godina, pa se temeljem članka 70. stavka 1. i članka 71. stavka 1. ZOMPO okrivljenik E. M. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 9 (devet) mjeseci.

 

Protiv te presude žalbu je podnio osuđeni E. M., putem branitelja A. N., odvjetnika, zbog „pogrešne primjene zakona“ i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „usvoji žalbu i preinači pobijanu odluku u smislu žalbenih navoda".

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Žaleći se zbog "pogrešne primjene materijalnog prava" žalitelj ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno zaključio da je kazneno djelo prevare iz članka 239. stavka 2. KZ RS (pravilno je: članka 239. stavka 3. KZ RS) pravno identično s kaznenim dijelom prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. i 2. KZ/11. Obrazlažući ove žalbene razloge žalitelj smatra da kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju čini onaj koji postupa s ciljem da pravnoj osobi koju zastupa ili drugoj pravnoj osobi pribavi protupravnu imovinsku korist, dok je osuđenik, pravomoćnom presudom Osnovnog suda u Banja Luci, proglašen krivim da je zajedno s drugim osobama protupravno postupao kako bi na taj način svi zajedno sebi, a ne pravnoj osobi, pribavili protupravnu imovinsku korist. Stoga smatra da je prvostupanjski sud povrijedio Kazneni zakon, jer nije ispravno utvrdio odgovarajuće kazneno djelo po odredbama Kaznenog zakona Republike Hrvatske.

 

U odnosu na odluku o kazni žalitelj ističe da je u ovom konkretnom slučaju kazneno djelo, zbog kojeg je osuđenik pravomoćno osuđen, trebalo pravno kvalificirati kao kazneno djelo prijevare, a kako je to kazneno djelo počinjeno tijekom 2007., kada je na snazi bio Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06. i 110/07. – dalje: KZ/97.), to je prilikom preuzimanja izvršenja strane presude domaći sud bio dužan donijeti odluku o kazni na temelju Kaznenog zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, dakle KZ/97., a ne na temelju Kaznenog zakona koji je na snazi u trenutku kada se donosi odluka o preuzimanju izvršenja, odnosno KZ/11., a kako je to pogrešno, po mišljenju žalitelja, učinio sud prvog stupnja. Također osuđenik navodi da je prilikom izricanja kazne prvostupanjski sud trebao imati u vidu činjenicu da je za kazneno djelo prijevare iz članka 224. KZ/97. propisana kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci do 5 godina, pa kada se ima u vidu da je kazneno djelo počinjeno prije više od deset godina, da prije toga djela osuđenik nije bio osuđivan, da je slabog imovinskog stanja, otac jednog malodobnog djeteta koje zbog teških zdravstvenih problema zahtjeva posebnu skrb i njegu, tada se, po mišljenju žalitelja, i uvjetnom osudom može ostvariti zakonska svrha kažnjavanja.

 

Prije svega treba reći da je u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno zaključio da kazneno djelo prevare iz članka 239. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ RS odgovara kaznenom djelu prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

 

Naime, činjeničnim opisom preuzete strane kaznene presude osuđenik je proglašen krivim radi poduzimanja različitih oblika protupravnih radnji, a koje je poduzeo zajedno s N. V. i S. M. „u namjeri da za sebe pribave protupravnu imovinsku korist“ tako da su navedenim radnjama „optuženi za sebe pribavili protupravnu imovinsku korist u iznosu od 129.491,81 KM“. Kada se ima u vidu zakonski opis kaznenog dijela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. KZ/11. koji glasi: „Tko u gospodarskom poslovanju s ciljem da pravnoj osobi koju zastupa ili drugoj pravnoj osobi pribavi protupravnu imovinsku korist….“ odnosno zakonski opis kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 1. KZ/11. koji glasi: „Tko s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist….“, tada je evidentno da iz činjeničnog opisa preuzete strane kaznene presude proizlazi kako se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu prijevare iz članka 236. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., a ne kaznenom djelu prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., kako je to pogrešno pravno označio sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, a na što s pravom ukazuje žalitelj u izjavljenoj žalbi, jer je namjera počinitelja bila da sebi, a ne pravnoj osobi (koju zastupaju ili drugoj pravnoj osobi) pribave protupravnu imovinsku korist .

 

S druge strane, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom preuzimanja izvršenja strane kaznene presude trebao primijeniti KZ/97., a ne KZ/11., s obzirom da je kazneno djelo počinjeno 2007., kada je na snazi bio KZ/97.

 

Preuzimanje izvršenja kazne zatvora iz strane sudske odluke je oblik međunarodne pravne pomoći u širem smislu, tako da domaći sud, kada odlučuje jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za preuzimanje izvršenja, ocjenjuje jesu li radnje iz činjeničnog opisa kaznenog djela sadržanog u stranoj presudi kažnjive i po domaćem pravu u trenutku kada se o preuzimanju izvršenja odlučuje. Budući da je u vrijeme odlučivanja o zamolbi za preuzimanje izvršenja izrečene kazne zatvora iz strane kaznene presude na snazi bio KZ/11., u konkretnom slučaju, za ocjenu o postojanju obostrane kažnjivosti, mjerodavne su odredbe tog materijalnog zakona, a ne onog koji je bio na snazi u trenutku kada je kazneno djelo počinjeno.

 

Stoga su, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, djelomično utemeljeni navodi osuđenika u onom djelu u kojem se ističe da je prvostupanjski sud, imajući u vidu činjenični opis kaznenog djela iz preuzete strane kaznene presude, dao pogrešnu pravnu oznaku kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke, odnosno da su se zbog toga stekli uvjeti za izmjenu pravne oznake kaznenog djela kako je to precizirano u točki 2. pobijane presude, pa je podnesena žalba zbog povrede Kaznenog zakona, u tom dijelu, osnovana.

 

Međutim, nasuprot tvrdnji žalitelja, nema osnova da se osuđeniku u okviru ovog postupka izrekne blaža kazna od one koja mu je izrečena stranom sudskom odlukom.

 

Naime, sukladno odredbi članka 70. stavka 1. ZOMPO domaći sud, a kada postupa po zamolbi države moliteljice za izvršenje kaznene presude stranog suda, izvršit će stranu presudu, u odnosu na sankciju koju je izrekao strani sud, na način da će presudom izreći sankciju prema kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske. Stoga je, imajući u vidu navedenu odredbu, sud države izvršenja vezan i za činjenice koje su utvrđene u presudi države presuđenja, a koje su odlučne za odmjeravanje vrste i visine kazne, osim u situacijama kada bi visina kazne, izrečena stranom kaznenom presudom, nadilazila zakonom propisane okvire kazne predviđene domaćim kaznenim zakonodavstvom, a što ovdje nije slučaj.

 

U ovoj konkretnoj situaciji prvostupanjski sud je osuđeniku odmjerio kaznu u okviru zakonom propisane kazne za terećeno mu kazneno djelo po domaćem pravu, uvažavajući pritom sve one, pred stranim sudom, utvrđene činjenice koje su odlučne za odmjeravanje kazne, koje su kao takve prihvaćene i vrednovane i od strane domaćeg suda.

 

To što je nakon nastupanja pravomoćnosti kaznene presude stranog suda došlo do promjena u osobnim i obiteljskim prilikama osuđenika (rođenje malodobnog djeteta koje zbog zdravstvenih poteškoća zahtjeva posebnu skrb i njegu te teško imovinsko stanje), a imajući u vidu i odredbu članka 70. stavka 1. ZOMPO, nije i ne može biti od utjecaja na zaključak i odluku suda prvog stupnja u odnosu na izrečenu kaznu, pa da bi se zbog navedenih, naknadno nastalih okolnosti, osuđeniku izrekla blaža kazna od one koju mu je izrekao strani, a prihvatio domaći sud, postupajući po zamolbi države moliteljice za izvršenje kaznene presude stranog suda. Druga je stvar što u takvoj situaciji osuđenik uvijek može predložiti tzv. nepravu obnovu kaznenog postupka, u situaciji kada su se nakon pravomoćnosti presude pojavile okolnosti kojih nije bilo u trenutku kada se izricala strana presuda ili taj sud za njih nije znao, iako su postojale, a one bi očito dovele do blaže osude.

 

S obzirom da je žalba osuđenog E. M. osnovana u dijelu u kojem se prvostupanjska presuda pobija zbog pravne oznake kaznenog djela pod točkom 2. izreke, to je u tom dijelu, djelomičnim prihvaćanjem žalbe osuđenika, pobijana presuda preinačena te je na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

 

Budući da ne postoje drugi razlozi zbog kojih osuđeni E. M. pobija prvostupanjsku presudu, a pri ispitivanju pobijane presude nisu pronađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, žalbu osuđenika odbiti kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 26. lipnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

                                                                                                                Vesna Vrbetić, v.r.