- 1 -              I Kž-Us 85/2018-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 85/2018-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene Lj. H., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak i 101/17. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 10. svibnja 2018. broj K-Us-9/17, u sjednici održanoj 26. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci optužena Lj. H. oslobođena je od optužbe da bi počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.), odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu je podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: Ured) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu podnijela je optužena Lj. H., putem branitelja V. Š., odvjetnika s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Iako je u uvodnom dijelu žalbe naznačeno da se žalba podnosi iz zakonske osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz samog sadržaja žalbe i iznesenih žalbenih razloga proizlazi kako je ista izjavljena isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer niti u jednom dijelu žalbe žalitelj ne navodi koje je dokaze prvostupanjski sud trebao provesti, a nije ih proveo odnosno u kojem dijelu bi trebalo dopuniti dokazni postupak radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja.

 

Ured u žalbi ističe da je prvostupanjski sud, obrazlažući pobijanu presudu, pogrešno zaključio da i gradonačelniku pripada pravo na nadoknadu troškova dolazaka na posao i odlazaka s posla. Argumentirajući izjavljenu žalbu žalitelj navodi da iako sukladno članku 56. stavku 1. Kolektivnog ugovora za zaposlene u gradskoj upravi grada D. od 28. listopada 1999. gradonačelniku, kao i svakom drugom zaposleniku, pripada pravo na nadoknadu troškova dolazaka na posao i odlazaka s posla u visini "stvarnih izdataka", i to prema cijeni pojedinačne mjesečne odnosno godišnje karte, u situaciji kada isti, a što proizlazi iz iskaza većine svjedoka, kroz inkriminirani period vrlo često, gotovo svakodnevno, koristi službeno vozilo u trajanju od 24 sata, dakle i za dolazak i za odlazak s posla, tada se opravdano postavlja pitanje je li u takvoj situaciji gradonačelnik M. P. imao "stvarni trošak" dolaska na posao i odlaska s posla i pravo na njegovu isplatu. S druge strane žalitelj smatra da je upravo dužnost optuženice bila da kao voditeljica Odjela za financiranje i unutarnju kontrolu Grada D. utvrdi koji su bili stvarni troškovi gradonačelnika za dolazak i odlazak s posla te da mu u skladu s time isplati te stvarne troškove, a što ona nije učinila, iako je bila ovlaštena obavljati nadzor nad zakonitošću rada ovog odjela u Gradu D. u odnosu na kontrolu financija i trošenje proračunskog novca, pa u situaciji kada je, potpisivanjem virmana za isplatu plaća, znajući da gradonačelnik ima pravo na korištenje službenog vozila 24 sata, ona zapravo odobravala nezakonito isplaćivanje navedenog troška gradonačelniku na koje on nije imao pravo, jer u protivnom, bez njezinog potpisa nije moglo doći do isplate plaće, ali isto tako i do isplate tzv. "cipelarine" gradonačelniku, ali i ostalim zaposlenicima.

 

Suprotno iznesenom stavu Ureda, razmatrajući rezultate provedenih dokaza, kako zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u pobijanoj presudi argumentirano i valjano ocijenjeni svi izvedeni dokazi na temelju kojih je činjenično stanje pravilno utvrđeno, uz ispravan zaključak suda prvog stupnja da nema dovoljno pouzdanih i vjerodostojnih dokaza iz kojih bi proizlazilo da je optuženica počinila kazneno djelo kako joj se to stavlja na teret.

 

Naime, optuženica se tereti da je kao voditeljica Odsjeka za financije i unutarnju kontrolu Grada D., nakon što je gradonačelnik od nje zatražio da se i njemu isplaćuje trošak prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla, na to pristala i odobravala isplate obračunatih troškova prijevoza, tzv. "cipelarine", iako joj je bilo poznato da isti koristi službeno vozilo 24 sata, bez da bi prije toga izvršila provjeru ili zatražila evidenciju korištenja službenog vozila i utvrdila visinu stvarnih izdataka gradonačelnika za dolazak i odlazak s posla.

 

Međutim, u tom pogledu nije u pravu Ured kada tvrdi da iz iskaza većine svjedoka, a koji su ispitani tijekom dokaznog postupka, navedene odlučne činjenice proizlaze kao nesporne.

 

Obranu optužene Lj. H., u kojoj ona poriče da bi gradonačelnik od nje zatražio da se i njemu isplaćuje trošak prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla, navodeći kako je navedeno pravo bilo regulirano Kolektivnim ugovorom za zaposlene u gradskoj upravi grada D., a po kojem su to pravo imali svi zaposlenici pa tako i gradonačelnik, u cijelosti potvrđuje i tadašnji gradonačelnik M. P., ispitan u svojstvu svjedoka, decidirano i nedvosmisleno navodeći kako niti u jednom trenutku od optuženice nije zatražio isplatu tzv. „cipelarine“, budući da mu je to pravo, kao i ostalim zaposlenicima, pripadalo po ranije navedenom Kolektivnom ugovoru, pa za tako nešto nije imao niti potrebe, s obzirom da je njegova tajnica u uredu gradonačelnika evidenciju o prisutnosti svih zaposlenika na poslu dostavljala blagajnici u računovodstvu, koja je potom, na temelju tih podataka, vršila obračun tzv. „cipelarine“ za sve zaposlenike, pa tako i za njega.

 

Da je tome doista bilo tako potvrđuju i iskazi ostalih zaposlenika Grada D., koji o tome također imaju neposrednih saznanja, a koji su tijekom dokaznog postupka bili ispitani u svojstvu svjedoka. Radi se o svjedocima J. C., koja je povremeno obavljala poslove blagajnice, D. P., zaposleniku Grada D., T. M., voditelju Odsjeka za pravne i opće poslove, Đ. J., zaposleniku Odsjeka proračuna i financija, G. P., pročelnici Jedinstvenog upravnog odjela i Đ. R., tajnici gradonačelnika, koji su na potpuno suglasan i gotovo identičan način izjavili da se tzv. „cipelarina“ isplaćivala gradonačelniku, kao i ostalim zaposlenicima, na temelju odredbi Kolektivnog ugovora i to tako da je tajnica gradonačelnika vodila evidenciju prisutnosti zaposlenika na poslu i obračun za svaku pojedinu osobu te je navedene podatke na kraju mjeseca dostavljala blagajnici u računovodstvu, pok. V. M., koja je na temelju tako zaprimljenih podataka, sukladno odredbama Kolektivnog ugovora, vršila obračun isplate tzv. „cipelarine“ za tekući mjesec. Pri tome su od osobitog značaja iskazi svjedokinje Đ. R., tajnice gradonačelnika, koja je izjavila kako je njezin obračun tzv. „cipelarine“ za svaku pojedinu osobu potpisivao osobno gradonačelnik i potom bi ona taj obračun dostavljala u računovodstvo radi izrade obračuna i isplate, a da pritom optuženica, kao voditeljica Odsjeka za financije, nije ništa potpisivala niti odobravala, te svjedokinje G. P., pročelnice Jedinstvenog upravnog odjela Grada D., koja je kao takva bila nadređena optuženici i u skladu s time bila je najbolje upoznata s njezinim ovlastima u odnosu na ovu problematiku, a koja je na jasan, određen i uvjerljiv način izjavila kako isplata tzv. „cipelarine“ gradonačelniku nije bila stvar nikakvog dogovora između optuženice i tadašnjeg gradonačelnika M. P., kako se to tvrdi u izjavljenoj žalbi, te da se obračun vršio isključivo od strane blagajnice u računovodstvu na temelju evidencije i podataka o dolascima na posao koji je za sve zaposlenike, pa tako i za gradonačelnika, vodila tajnica gradonačelnika.

 

Stoga, prema stanju dokazne građe iskazi naprijed navedenih svjedoka u suštini predstavljaju jedine konkretne personalne dokaze koji su bili na raspolaganju prvostupanjskom sudu, a na temelju kojih je isti mogao sa sigurnošću utvrditi je li optuženica počinila terećeno kazneno djelo upravo na način kako joj se to stavlja na teret potvrđenom optužnicom (da je gradonačelnik od nje zatražio da se i njemu isplaćuje trošak prijevoza za dolazak i odlazak s posla, na što je ona pristala), jer ove odlučne činjenice nije bilo moguće na potpuno nedvojben način i s apsolutnom sigurnošću utvrditi na temelju drugih materijalnih dokaza, odnosno dokumentacije koja je pročitana tijekom dokaznog postupka.

 

Naime, da bi se donijela osuđujuća presuda koja se temelji na iskazima pojedinih svjedoka, kao što je ovdje slučaj, ti iskazi, a koji bi potvrđivali činjenične navode optužnice, moraju od početka do kraja postupka biti, kako sami za sebe, tako i međusobno, dosljedni i neproturječni, odnosno u takvom suglasju da ne daju bilo kakve mogućnosti za dvojbu u pogledu njihove vjerodostojnosti. Upravo na personalnim dokazima takve kvalitete je moguće temeljiti osuđujuću presudu, a to u ovom konkretnom kaznenom predmetu nije slučaj, jer iz ovakvih iskaza naprijed navedenih svjedoka činjenične tvrdnje Ureda iz optužnice nisu na potpuno nedvosmislen i uvjerljiv način utvrđene, a što je pravilno zaključio i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.

 

S druge strane treba imati u vidu i činjenicu da se optuženici, osim naprijed navedenih inkriminacija, stavlja na teret da je, sukladno svojim ovlastima i obvezama, bila dužna utvrditi koji su bili stvarni troškovi gradonačelnika za dolazak i odlazak s posla te mu u skladu s time isplatiti te stvarne troškove, pa kako to nije učinila, znajući da gradonačelnik ima pravo na korištenje službenog vozila 24 sata, potpisivanjem virmana za isplatu plaća ista je zapravo odobravala nezakonito isplaćivanje ovog troška gradonačelniku, jer bez njezinog potpisa nije moglo doći do isplate plaće, a samim time i do isplate tzv. „cipelarine“.

 

Naime, tijekom dokaznog postupka nije bilo sporno da u pogledu postojanja stvarnog troška dolaska na posao i odlaska s posla gradonačelnik ne može imati manja prava nego li ostali zaposlenici Grada D., sukladno članku 56. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u gradskoj upravi Grada D. od 28. listopada 1999. (list spisa predmeta 437-455), te da je, temeljem Pravilnika o korištenju službenih automobila i mobilnih telefona od 18. srpnja 2007. (list spisa predmeta 491-495), jedino gradonačelniku odobreno korištenje službenog automobila 24 sata dnevno, s time da ovaj pravilnik nije niti izrijekom, a niti njegovim smislenim tumačenjem derogirao odredbu članka 56. Kolektivnog ugovora, koja je zaposlenicima, pa tako i gradonačelniku, davala pravo na naknadu stvarnog troška, odnosno troška prijevoza na posao i s posla. Stoga je, imajući u vidu navedeno, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je i gradonačelnik, unatoč pravu na korištenje službenog vozila 24 sata, ali samo za službene potrebe, istovremeno imao i pravo na naknadu troškova za dolazak na posao i odlazak s posla.

 

Pri tome valja napomenuti kako su ispitani svjedoci, djelatnici Grada D., a koji su o tome imali određenih osobnih saznanja, u svojim iskazima u potpunosti isključili obvezu i dužnost optuženice po kojoj je ona, kao voditeljica Odsjeka za financije i unutarnju kontrolu, bila dužna vršiti provjere odnosno zatražiti evidenciju korištenja službenog vozila od strane gradonačelnika, a kako joj se to inkriminira potvrđenom optužnicom, a tako nešto ne proizlazi niti iz dokumentacije koja je pročitana tijekom dokaznog postupka.

 

U tom pogledu osobito je značajan iskaz svjedokinje Đ. R., koja je u inkriminiranom razdoblju radila kao tajnica gradonačelnika te je u okviru svojih svakodnevnih zadaća, osim evidencije prisutnosti zaposlenika na poslu radi isplate tzv. „cipelarine“, vodila i evidenciju korištenja službenog vozila koje je bilo na raspolaganju gradonačelniku, a iz čijeg iskaza nedvosmisleno proizlazi kako je gradonačelnik doista imao pravo na korištenje službenog vozila za službene potrebe 24 sata na dan, da isti, po njezinim saznanjima, nije svakodnevno koristio službeni automobil za dolazak i odlazak s posla te da ona osobno nije vodila evidenciju o tome kojeg dana je gradonačelnik došao na posao s automobilom, a kojeg dana bi znao doći i pješke. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ovakav iskaz ove svjedokinje prihvatio kao uvjerljiv i vjerodostojan, ne samo iz razloga što se radi o osobi koja o ovoj odlučnoj činjenici ima direktnih i neposrednih saznanja, već i stoga što su njezini navodi u cijelosti potvrđeni i dokumentacijom koja je, u odnosu na ove sporne činjenice, pročitana tijekom dokaznog postupka.

 

Naime, iz pribavljenog i pročitanog dopisa Grada D. (list spisa predmeta 264) utvrđeno je da u Gradu ne postoji evidencija o tome u koje dane je gradonačelnik u inkriminiranom razdoblju dolazio na posao, a kada je dolazio na posao je li dolazio pješke ili osobnim automobilom odnosno u koje dana je koristio službeni automobil za dolazak i odlazak s posla, budući da evidencija dolazaka, uključujući i evidenciju načina dolazaka (pješice ili automobilom) nikada nije bila, niti je sada, propisana za gradske dužnosnike, te se ista kao takva nikada nije vodila niti se sada vodi, a koje činjenice, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, u cijelosti potvrđuju navode svjedokinje Đ. R. kao vjerodostojne i uvjerljive.

 

S druge strane, nije sporno da je optuženica, u okviru svojih ovlasti, bila upoznata s činjenicom da gradonačelnik, temeljem Pravilnika o korištenju službenog automobila i mobitela, ima pravo na korištenje službenog vozila 24 sata dnevno, međutim isto tako, sukladno navedenom pravilniku, to pravo može koristiti samo i isključivo za službene potrebe, pri čemu je u samom pravilniku točno definirano koje su to službene potrebe (obavljanje poslova i zadataka koji pripadaju u samoupravni djelokrug rada dužnosnika Grada te službenika JUO Grada D., a osobito poslovi i zadaci izvan sjedišta Grada i JUO-a, sudjelovanje na sastancima i sjednicama, prijevoz potreban za rad Grada i JUO-a, obavljanje drugih poslova po ovlaštenju gradonačelnika). Iz navedenog, i po ocjeni drugostupanjskog suda, potpuno nedvosmisleno proizlazi da službene potrebe ne predstavljaju dolazak i odlazak s posla i stoga se korištenje službenog vozila, izvan i mimo službenih potreba, u skladu s navedenim pravilnikom smatra plaćom u naravi. Osim toga, a kao to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, u samom pravilniku je decidirano navedeno i precizirano da evidenciju i kontrolu korištenja službenih automobila Grada D., a u inkriminiranom razdoblju su bila dva, vodi Stručna služba gradonačelnika, gradskog vijeća i poglavarstva i službenik zadužen za prijevoz za službene potrebe, pa sukladno navedenom s pravom utvrđuje prvostupanjski sud da nije optuženica bila ta koja je, kao voditeljica Odsjeka za financije i unutarnju kontrolu Grada D., bila dužna voditi računa o tome koristi li gradonačelnik službeni automobil samo za službene potrebe, za što je bio ovlašten ili i za privatne potrebe, pa tako i za dolazak i odlazak s posla, za što nije bio ovlašten i na što nije imao pravo, jer tako nešto nije niti bilo u njezinoj nadležnosti.

 

Stoga je, a imajući u vidu navedeno, u pravu prvostupanjski sud kada je na temelju ovih dokaza zaključio da optuženica, sukladno svojim ovlastima i nadležnostima, nije bila dužna vršiti provjeru korištenja službenog vozila gradonačelnika za službene potrebe, jer je tako nešto, sukladno ranije spomenutom pravilniku, bilo u nadležnosti i ovlasti drugih tijela Grada D., ali isto tako ista nije mogla niti zatražiti odnosno pribaviti evidenciju korištenja službenog vozila za potrebe dolazaka i odlazaka gradonačelnika na posao, a kako bi na taj način utvrdila stvarnu visinu troškova gradonačelnika za dolazak i odlazak s posla, tzv. „cipelarinu“, budući da se takva evidencija nikada nije vodila, jer tako nešto nije bilo obvezno za dužnosnike Grada. S obzirom da nigdje u pravilniku nije bilo regulirano da osoba koja ima pravo na korištenje službenog vozila uslijed toga automatski gubi pravo na tzv. „cipelarinu“, čak i kada bi se utvrdilo da je službeno vozilo korišteno mimo i u suprotnosti s navedenim pravilnikom, odnosno za privatne, a ne za službene potrebe, uključujući dolazak i odlazak s posla, to ne bi imalo utjecaja na pravo takve osobe na troškove prijevoza za dolazak i odlazak s posla, ali bi zasigurno bilo od utjecaja na odgovornost takve osobe, koja bi na takav način postupila protivno izričitim odredbama pravilnika i takva povreda odredbi pravilnika bi se onda zasigurno tretirala na drugačiji način u kontekstu stegovne odgovornosti takve osobe, a ne uskraćivanjem prava iz Kolektivnog ugovora, međutim takvo postupanje, sukladno aktima Grada D. ni na koji način ne spada u nadležnosti i ovlasti optuženice kao voditeljice Odsjeka za financije.

 

Prema tome, a s obzirom na to da se osuđujuća presuda može temeljiti samo na nedvojbenim dokazima i nedvojbenim činjenicama utvrđenim na temelju takvih dokaza, a što u ovom kaznenom predmetu nije slučaj, analizirajući svu dokaznu građu, prvostupanjski je sud potpuno pravilno zaključio da kvaliteta dokaza koji bi trebali poduprijeti optužbu nisu u tolikoj mjeri pouzdani za siguran zaključak da je optuženica počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret, na način kako je to činjenično opisano u optužnici, slijedom čega je potom s pravom, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., oslobodio optuženicu od optužbe za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11., a za koje je bila optužena.

 

Stoga, s obzirom na to da žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja, ali isto tako i zaključaka prvostupanjskog suda u odnosu na odlučne činjenice, žalba Ureda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog 3stanja nije osnovana.

 

Slijedom svega navedenog, budući da ni ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/2019. – dalje: ZKP/08.-19.), nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 26. lipnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v. r.