Broj: Rev 2404/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Nenada Perina predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. „M.-t.“ a.d., B., R. S., kojeg zastupa punomoćnik B. Ž., odvjetnik u M., protiv I-tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, II-tuženice Osnovne škole „V. K.“ iz T., koju zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u Š., uz sudjelovanje umješača na strani II-tuženice Općine T., koju zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u Š., radi utvrđenja vlasništva, predaje u posjed i radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-907/10 od 28. veljače 2011., kojom je u pobijanom dijelu potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Tisnom poslovni broj P-383/09 od 30. rujna 2009., u sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

„Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se da je tužitelj kao nositelj prava korištenja i upravljanja na dan 31. 12. 1990. vlasnik na nepokretnoj imovini upisanoj u ZU 4398 k.o. T. č.z. 2960/1, ZU 4333 k.o. T. č.z. 2959, ZU 4334 k.o. T. č.z. 2958, ZU 4287 k.o. T. č.z. 2951/1, ZU 3302 k.o. T. č.z. 2951/2, ZU 4277 k.o. T. č.z. 2954/1 i č.z. 2955, ZU 668 k.o. T. č.z. 2961, ZU 4534 k.o. T. č.z. 2952, ZU 3755 k.o. T. č.z. 2956 i č.z. 2957, pa je tužitelj ovlašten temeljem ove presude upisati svoje pravo vlasništva predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama na svoje ime, uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika.

 

II. Dužni su tuženici u roku od 15 dana od dostavljanja ove presude predati u samostalni i neposredni posjed oduzetu imovinu opisanu u toč. I. ove presude, slobodne od osoba i stvari.

 

III. Dužni su tuženici u roku od 15 dana od dostavljanja ove presude solidarno naknaditi tužitelju stvarnu štetu za uništenu i oštećenu imovinu u T. navedenoj u toč. I. ove presude, u iznosu od 1.000.000,00 EUR-a (milijun eura) sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom po čl. 29.-30. Zakona o obveznim odnosima počev od 1. srpnja 2004. do isplate.

 

IV. Dužni su tuženici solidarno naknaditi tužitelju izgubljenu dobit uslijed nemogućnosti korištenja oduzete imovine opisane u toč. I. ove presude u iznosu od 1.000.000,00 EUR-a (milijun eura) sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom po čl. 29.-30. Zakona o obveznim odnosima i to:

 

- na iznos od 200.000,00 EUR-a počev od 01. 01. 2005. do isplate,

- na iznos od 200.000,00 EUR-a počev od 01. 01. 2006. do isplate,

- na iznos od 200.000,00 EUR-a počev od 01. 01. 2007. do isplate,

- na iznos od 200.000,00 EUR-a počev od 01. 01. 2008. do isplate,

- na iznos od 200.000,00 EUR-a počev od 01. 01. 2009. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

V. Dužni su tuženici u roku od 15 dana solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak.“

 

2. Odbija se kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Dužan je tuženik ad. 1) tužitelju sukladno Aneksu G Sporazuma o pitanjima sukcesije na ime naknade vrijednosti za nekretnine ZU 4398 k.o. T. č.z. 2960/1, ZU 4333 k.o. T. č.z. 2959, ZU 4334 k.o. T. č.z. 2958, ZU 4287 k.o. T. č.z. 2951/1, ZU 3302 k.o. T. č.z. 2951/2, ZU 4277 k.o. T. č.z. 2954/1 i č.z. 2955, ZU 668 k.o. T. č.z. 2961, ZU 4534 k.o. T. č.z. 2952, ZU 3755 k.o. T. č.z. 2956 i č.z. 2957 isplatiti tužitelju iznos od EUR-a 4.000.000,00 (slovima: četiri milijuna eura) sa zakonskom zateznom kamatom obračunatoj u skladu sa čl. 29.-30. Zakona o obveznim odnosima počev od 01. srpnja 2004. do isplate, sve u roku od 15 dana.“

 

3. Nalaže se tužitelju da tuženiku ad. 1. Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 375.000,00 kuna, a tuženiku ad. 2. Osnovnoj školi „V. K.“ iz T. u istom roku iznos od 650.000,00 kuna, dok se kao neosnovan odbija zahtjev umješača na strani tuženika ad. 2. – Općine T. za naknadu parničnog troška.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i drugotuženika, te umješača na strani drugotuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Odbijen je zahtjev drugotuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predlaže da se pobijanu presudu preinači, a podredno da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a, kao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

U postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a, dok se podnositelj revizije u reviziji ne poziva na povredu nijedne odredbe parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je tužitelj kao nositelj prava korištenja i upravljanja na dan 31. prosinca 1990. vlasnik spornih nekretnina, a da je stoga ovlašten na temelju presude upisati pravo vlasništva predmetnih nekretnina u z.k. knjigama na svoje ime uz istodobno brisanje toga prava sa imena tuženika (toč. I.).

 

Zatim tražena je predaja te imovine u samostalni i neposredni posjed slobodne od osoba i stvari (toč. II.), nadalje solidarna naknada stvarne štete za uništenu i oštećenu imovinu u iznosu 1.000.000,00 EUR-a sa zateznom kamatom (toč. III.), kao i naknada štete na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korištenja oduzete imovine u iznosu od 1.000.000,00 kn sa zateznom kamatom i troškovima postupka.

 

Istaknut je i eventualno kumulirani zahtjev na isplatu 4.000.000,00 EUR-a sa zateznom kamatom.

 

Navedeni zahtjevi podneseni su pozivom na Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“, broj: 2/04) koji se u Aneksu G odnosi na pitanje zaštite privatne imovine i stečenih prava, a koje su fizičke i pravne osobe bivše SFRJ imale na dan 31. prosinca 1990.

 

Nižestupanjski sudovi su predmetne tužbene zahtjeve odbili kao neosnovane.

 

Drugostupanjski sud u pobijanoj presudi je odbio istaknute zahtjeve ne samo zato što je zaključio da tužitelj za pretežiti dio imovine u odnosu na koju ostvaruje pravnu zaštitu u ovom sporu nije dokazao pravno sljedništvo, već i zbog toga što je zaključio da odredbe Aneksa G ugovora o pitanjima sukcesije na kojeg se poziva tužitelj, tužitelju ne daju pravo tražiti od tuženika utvrđenje vlasništva, brisanje toga prava sa imena tuženika uz upis prava vlasništva tužitelja, kao i na daljnje obveznopravne zahtjeve uključujući i eventualno kumulirani zahtjev a koje tužitelj izvodi iz prava vlasništva.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda pravilno su nižestupanjski sudovi odbili predmetne zahtjeve kao neosnovane, jer i po shvaćanju revizijskog suda tužitelj nema aktivnu legitimaciju za isticanje zahtjeva na utvrđenje prava vlasništva, brisanje toga prava i uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, kao i na daljnje obveznopravne zahtjeve te eventualno kumulirani zahtjev.

 

Da bi tužitelj uspio u ovom sporu između ostalog bi morao dokazati da je stvar na koju se tužba odnosi njegovo vlasništvo.

 

Tužitelj nije dokazao da je vlasnik spornih nekretnina.

 

Prema odredbi čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZVDSP) smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati.

 

Ova zakonska presumpcija međutim nema djelovanje u korist tužitelja.

 

Njegovo pravo korištenja (odnosno njegovog pravnog prednika ako je tužitelj njegov pravni sljednik), nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), jer je pravo korištenja tužitelj izgubio prije toga već na osnovi čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 40/92 – dalje: Uredba/92).

 

Prema toj odredbi sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika navedenih pravnih osoba koje se nisu organizirale na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92 – dalje: Uredba/91) prenose svoje vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Na osnovi rečenog pravo korištenja prednika tužitelja (pod pretpostavkom da je tužitelj pravni sljednik nositelja prava korištenja i raspolaganja) je na temelju navedenih uredbi prestalo i pretvoreno je u pravo vlasništva u korist prvotužiteljice prije stupanja na snagu ZVDSP-a.

 

              Nakon toga prvotužiteljica je ugovorom o darovanju od 18. travnja 2001. predmetne nekretnine darovala drugotuženici koja je upisom u zemljišne knjige stekla pravo vlasništva.

 

Konačno, u pogledu primjene Aneksa G ugovora o pitanjima sukcesije na kojeg se poziva tužitelj, te odredbe ne daju tužitelju pravo tražiti od tuženika da se utvrdi njegovo pravo vlasništva, zatim nalaganje, brisanje upisa prava vlasništva tužitelja, kao i na daljnje obveznopravne zahtjeve.

 

Prema čl. 2. st. 1. podst. (a) tog Aneksa prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba.

 

To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne državi sljednici.

 

Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

 

Tužitelj i ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijela akt koji mu priznaje pravo vlasništva na spornim nekretninama.

 

Pravo vlasništva tužitelj nije stekao na temelju samog ugovora o pitanjima sukcesije, jer mu to pravo tek treba biti priznato, a što jasno proizlazi iz zadnje rečenice odredbe čl. 2. st. 1. t. a) Aneksa G koji glasi: „Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava“.

 

Prema tome tužitelju bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, a nakon toga nadležno bi tijelo trebalo odlučiti o tome vraća li mu se nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu.

 

Pritom treba reći da je prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.

 

Na osnovu svega rečenog pravilno su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji primijenili materijalno pravo kada su predmetne tužbene zahtjeve odbili.

 

Zbog toga, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

U Zagrebu, 16. siječnja 2013.