Poslovni broj: 26 Pž-2564/2018-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 26 Pž-2564/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja M. - T. d.o.o., M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u R., protiv 1. tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o., Z., OIB ... i 2. tuženika C. O. d.d., Filijala R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja, prvotuženika i drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2584/2013-81 od 16. veljače 2018., 25. lipnja 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2584/2013-81 od 16. veljače 2018. u točkama IV. i V. njezine izreke.

II. Odbija se žalba prvotuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda
u Rijeci poslovni broj P-2584/2013-81 od 16. veljače 2018. u dijelu točke I. njezine izreke kojom je naloženo prvotuženiku platiti tužitelju iznos od 27.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 16. veljače 2018. do isplate u roku od osam dana i u dijelu točke III. njezine izreke kojim se nalaže prvotuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.317,11 kn u roku od osam dana.

III. Uvažava se žalba drugotuženika i preinačuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci
poslovni broj P-2584/2013-81 od 16. veljače 2018. u dijelu točke I. njezine izreke kojim je naloženo drugotuženiku platiti tužitelju iznos od 27.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i dijelu točke III. njezine izreke kojim je naloženo drugotuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.317,11 kn i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se nalaže drugotuženiku platiti tužitelju iznos od 27.000,00 kn (dvadesetsedamtisuća kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev kojim se nalaže drugotuženiku naknaditi
tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.317,11 kn (petnaesttisućatristosedamnaest kuna i jedanaest lipa).

3. Nalaže se tužitelju naknaditi drugotuženiku daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 6.328,50 kn (šesttisućatristodvadesetosam kuna i pedeset lipa) u roku od osam dana.

4. Nalaže se tužitelju naknaditi drugotuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.802,50 kn (dvijetisućeosamstodvije kune i pedeset lipa) u roku od osam dana.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2584/2013-81 od 16. veljače 2018. u točki I. izreke naloženo je tuženicima da isplate tužitelju iznos od 27.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu kojim zahtjeva od oba tuženika isplatu iznosa od 5.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim zahtijeva isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 27.000,00 kn za razdoblje od 29. travnja 2013. do 15. veljače 2018., u točki III. izreke naloženo je tuženicima naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.317,11 kn u roku od osam dana, u točki IV. izreke naloženo je tužitelju naknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 52,32 kn u roku od osam dana te je u točki V. izreke naloženo tužitelju naknaditi drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 1.171,50 kn u roku od osam dana.

Tužitelj je podnio žalbu protiv točaka IV. i V. izreke presude. U žalbi se navodi kako
tužitelju nije dosuđena sva utužena šteta samo zbog toga što je tijekom postupka došlo do
pada vrijednosti predmetnog automobila na tržištu te da budući da tužitelj nije uspio u sporu u
samo jednom neznatnom dijelu, i to bez svoje krivnje te da zbog toga nisu nastali posebni troškovi, sud je trebao tužitelju dosuditi sve zatražene troškove, a ne samo razmjeran uspjeh u sporu od 84,38%. Predlaže preinačiti odluku u pobijanim točkama i odbiti zahtjev u tom dijelu, uz zahtjev za dosudu troška žalbenog postupka u iznosu od 690,62 kn.

Prvotuženik je podnio žalbu protiv točaka I. i III. izreke presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi se navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja, da je tužitelj tek nakon zaključenja prethodnog postupka dostavio dokumentaciju iz koje prvostupanjski sud zaključuje da bi tužitelj bio vlasnik predmetnog vozila te da stoga te dokaze, sukladno čl. 461.a st. 4. Zakona o parničnom postupku, nije trebao uzeti u obzir. U žalbi ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da prvotuženika ne oslobađa odgovornosti to što je poslove redovnog održavanja cesta prenio na pravnu osobu C.-R. d.o.o. te kako upravo C.-R. d.o.o., a ne prvotuženik imaju potrebnu opremu te kako su djelatnici C.-R. d.o.o. ti koji vrše ophodnju cesta te se, laički rečeno, nalaze na „licu mjesta“, a ne prvotuženik. Predlaže preinačiti odluku na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika, podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

Drugotuženik je podnio žalbu protiv presude pobijajući ju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom ističe da u konkretnom slučaju postoji odgovornost prvotuženika Hrvatske ceste d.o.o. koja se temelji na činjenici nepoduzimanja odgovarajućih mjera radi sprječavanja zaleđivanja ceste uslijed ledene kiše, a ne osiguranika drugotuženika C. R. koji cestu održava temeljem Ugovora o redovnom održavanju zaključenim sa prvotuženikom. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika i obveže ga na naknadu parničnog troška, uz zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.802,50 kn.

Pobijana presuda ispitana je sukladno odredbama čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnoga prava.

Predmetno je riječ o sporu male vrijednosti pred trgovačkim sudom u kojem se presuda ili rješenje kojim se završava spor može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. u vezi s čl. 502. st. 1. ZPP-a) pa žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena žalbena osnova za ispitivanje pobijane presude.

U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi ni u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je isplata iznosa od 32.000,00 kn s osnove naknade totalne štete na vozilu za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala u prometnoj nezgodi, a do koje je došlo zbog niza propusta u održavanju ceste za siguran promet od strane osiguranika drugotuženika, C.  R. d.o.o.

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i to za iznos od 27.000,00 kn pozivajući se na odredbe čl. 26. st. 1. i čl. 33. st. 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: Zakon o cestama) jer je na temelju rezultata dokaznog postupka zaključio da je do prometne nezgode došlo zbog propusta u održavanju prometnice u zimskim uvjetima, odnosno u uvjetima poledice i to iz razloga što prvotuženik i osiguranik drugotuženika nisu pravodobno zatvorili cestu za promet, nisu upozorili vozače odgovarajućom svjetlosnom signalizacijom na poledicu, nisu ograničili brzinu na onu brzinu kojom bi prometnica bila sigurna za promet (30-40 km/h), niti su kolnik održavali mokrim posipavanjem. Isto tako, sud zaključuje da iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je prvotuženik odgovoran za održavanje javnih cesta temeljem zakona, dok je osiguranik drugotuženika, društvo C. R. d.o.o., odgovoran temeljem ugovora sklopljenog s prvotuženikom, a sukladno Zakonu o cestama.

Nadalje, prvostupanjski sud je na temelju dokaznog postupka utvrdio odlučne činjenice u ovom sporu, odnosno da je do predmetne prometne nezgode došlo zbog poledice na kolniku, da je ograničenje brzine bilo 60 km/h, da je vozač Željko Miloš vozio dozvoljenom brzinom od 54 km/h pri kojoj brzini nije mogao izbjeći nezgodu. Isto tako, da do nezgode ne bi došlo da je kolnik bio posipan jer bi u tom slučaju bilo moguće prijeći predmetnu dionicu ceste brzinom odnosno svim brzinama do 82 km/h, kao i da nije osnovan prigovor oba tuženika da je za nezgodu odgovoran vozač Željko Miloš obzirom da je utvrđeno da je isti upravljao vozilom dopuštenom brzinom, da predmetna dionica nije bila označena znakom opasnosti od poledice niti je vozač, primjenjujući uobičajenu pažnju, to mogao očekivati, s obzirom na to da prije ulaska u tunel, a niti kroz tunel, poledice nije bilo te s obzirom da je padala kiša, to podrazumijeva temperaturu iznad 0 stupnjeva.

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je visinu naknade totalne štete na vozilu utvrdio prema vrijednosti uništenog vozila na dan donošenja presude.

Naime, sukladno čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo.

Naime, u slučaju totalne štete na vozilu, visina štete računa se prema stanju vozila
prije nezgode, a prema vrijednosti uništenog vozila na dan donošenja presude. Iz sadržaja nalaza vještaka na okolnost visine štete na vozilu (list 137. do 149. spisa) proizlazi da prema mišljenju vještaka vrijednost vozila Golf pred nastanak štetnog događaja prema Centru za vozila Hrvatske iznosi 44.958,00 kn, prema računskom izračunu 47.937,19 kn, a uzimajući u obzir stanje na tržištu da realna vrijednost Golf starosti osam godina i osam mjeseci s otprilike 186.000 km iznosi 55.000,00 kn. Vještak dalje utvrđuje da vrijednost ostatka vozila Golf utvrđeno računski iznosi 16.500,00 kn, a da je tužitelj u tužbi naveo da je ostatak vozila prodan za 28.000,00 kn te da šteta na vozilu Golf, uzimajući u obzir činjenično stanje, iznosi 27.000,00 kn (realna vrijednost vozila minus vrijednost ostatka vozila prodanog vozila).

Odbijanjem tužiteljeve žalbe kao neosnovane odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 690,62 kn.

Stoga je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

Prvotuženikova žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima prvotuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio
materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije koji je prvotuženik istaknuo tijekom postupka. Naime, obveza prvotuženika za održavanje cesta proizlazi iz odredbe čl. 82. st. 1. Zakona o cestama kojom je propisano da državnim cestama upravlja, gradi ih, rekonstruira i održava trgovačko društvo Hrvatske ceste, društvo s ograničenom odgovornošću, sa sjedištem u Zagrebu. Nadalje, odredbom čl. 33. st. 1. Zakona o cestama Hrvatske autoceste d.o.o., Hrvatske ceste d.o.o. i županijske uprave za ceste izravno ne izvode radove građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta, osim ako istim nije drukčije propisano, dok je stavkom 3. istog članka propisano da se radovi održavanja javnih cesta ustupaju pravnoj ili fizičkoj osobi koja je za te radove registrirana, specijalizirana i tehnički opremljena te koja raspolaže osposobljenim kadrovima za izvođenje radova održavanja pod prometom. Prema stajalištu ovog suda, ustupanje radova održavanja ceste drugoj pravnoj osobi, a sukladno odredbi čl. 33. Zakona o cestama, ne oslobađa prvotuženika zakonske obveze održavanja cesta u stanju koje omogućuje siguran promet na njima. Nadalje, prvotuženik u žalbi iznosi da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 461.a st. 4. ZPP-a kada je uzeo u obzir dokaze dostavljene podneskom od 15. travnja 2016., odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka.

Budući da je riječ o sporu male vrijednosti, ovaj sud nije ispitivao žalbene navode o
tome da je sud prihvatio dokaze koje je tužitelj dostavio nakon zaključenja prethodnog
postupka, jer bi se u tom slučaju radilo o relativno bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 461.a ZPP-a, zbog koje nije dopušteno pobijati presudu u trgovačkom sporu male vrijednosti kao što je ovaj.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u točki II. izreke presude.

Žalba drugotuženika je osnovana.

Naime, tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da je osiguranik drugotuženika C.  R. d.o.o., ugovorom sklopljenim s prvotuženikom preuzeo na sebe obvezu održavanja predmetne ceste. Prilikom ocjene osnovanosti drugotuženikovog prigovora promašene pasivne legitimacije prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.
Sukladno čl. 336. st. 1. ZOO-a, ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane. To znači da
takva ugovorna obveza ne utječe na prava i obveze trećih osoba već ista stvara prava i obveze
samo između ugovornih strana. Stoga, tužitelj nema pravo potraživati od drugotuženika naknadu štete obzirom da tužitelj i drugotuženik, a niti drugotuženikov osiguranik (C.  R. d.o.o.) nisu u ugovornom odnosu. Tužitelj ima pravo na naknadu štete isključivo od prvotuženika, čija odgovornost proizlazi iz odredbe čl. 82. Zakona o cestama, a prvotuženik eventualno ima pravo na regres te štete u slučaju da je do odgovornosti došlo zbog neispunjenja obveze koju je osiguranik drugotuženika preuzeo na sebe.

Uslijed preinačujuće odluke, valjalo je drugotuženiku dosuditi parnični trošak
uzimajući u obzir Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa). Drugotuženiku je tako valjalo priznati sljedeće troškove: trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8.1. Tarife), trošak pristupa na ročište održano 20. ožujka 2014. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), trošak pristupa na ročište održano 30. rujna 2014. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), trošak pristupa na ročište održano 7. travnja 2016. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), trošak pristupa na ročište održano 17. studenog 2016. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.2. Tarife), trošak pristupa na ročište održano 18. siječnja 2018. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9.1. Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude održano 16. veljače 2018. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9.3. Tarife), trošak sastavljanja podneska od 4. siječnja 2018. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8.1. Tarife), sve uvećano za PDV 25 %, što iznosi 7.500,00 kn. Također, drugotuženiku je valjalo priznati trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn, uvećano za PDV 25% (Tbr. 10.1. Tarife) te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.240,00 kn (Tar. br. 1. Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 i 118/18), što sveukupno iznosi 2.802,50 kn. Stoga je valjalo naložiti tužitelju da drugotuženiku naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 6.328,50 kn, kao i trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.802,50 kn.

Nadalje, drugotuženiku je za pristup na ročišta održana 20. ožujka 2014., 7. travnja 2016. i 17. studenog 2016. valjalo priznati trošak sukladno Tbr. 9.2. Tarife, a ne sukladno Tbr. 9.1. Tarife jer se radilo o procesnim ročištima. Također, drugotuženik nije određeno postavio zahtjev za naknadu troška pristojbi, a sukladno čl. 164. ZPP-a pa je njegov zahtjev za naknadu troška i u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 373. ZPP-a, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

Zagreb, 25. lipnja 2020.

Sutkinja Maja Bilandžić