Poslovni broj: 57 Pž-7288/2016-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-7288/2016-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H  R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o., V. G., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica V. P. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika V. d.o.o., S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 55.473,00 kn, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4668/2011-32 od 6. srpnja 2016., 25. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4668/2011-32 od 6. srpnja 2016. u točkama I. i III. izreke.

 

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke presude u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev radi nadoknade troškova postupka u iznosu od 455,00 kn i sudi:

 

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 455,00 kn (četristopedesetpet kuna) u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 158,87 kn (stopedesetosam kuna i osamdesetsedam lipa) u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, Trgovački sud u Zagrebu je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika R. S. iz V. G., poslovni broj Ovrv-718/11 od 17. listopada 2011. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 55.473,00 kn i troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.112,78 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), ukinuo platni nalog u dijelu naloga za isplatom ovršnog troška u iznosu od 73,84 kn (točka II. izreke) naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 5.325,00 kn (točka II. izreke) i odbio tužiteljev zahtjev radi naknade troškova postupka u iznosu od 2.113,62 kn (točka IV. izreke).

 

 

U obrazloženju presude sud navodi da je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu zasnovanim na ugovoru o djelu, da je tužitelj prema narudžbi tuženika obavio poslove popravka kranske dizalice u srpnju 2010., predao mu dizalicu 28. srpnja 2010., a tuženik mu za te poslove nije platio naknadu u iznosu od 55.473,00 kn. O tuženikovom prigovoru da radovi nisu izvedeni kvalitetno, sud je odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja navodeći da je tuženik, osim obavijesti o nedostacima posla upućene tužitelju usmeno u kolovozu 2010., nije određeno naveo o kojim se nedostacima radi i nije tužitelju dao rok za otklanjanje eventualnih nedostataka niti je zahtijevao sniženje naknade i raskinuo ugovor. Iz iskaza saslušanih svjedoka D. D., J. G. i M. B. je utvrđeno da se tuženik obvezao dovesti tužitelju dizalicu radi popravka i utvrđenja o vrsti nedostataka, što tuženik nikada nije učinio. S obzirom na to da tuženik nije dokazao da je utuženu tražbinu platio tužitelju pripada ugovorena naknada prema čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO). Odluka o trošku donesena je primjenom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

 

Tuženik je podnio žalbu protiv presude, navodeći, u bitnome, da je pogrešno utvrđenje suda o izostanku tuženikovog poziva radi otklanjanja nedostataka i davanje naknadnog roka za ispunjenje jer iz tuženikovog dopisa od 20. listopada 2011. proizlazi da je tuženik upravo to učinio. Svoja činjenična utvrđenja sud je izveo na temelju iskaza saslušanih svjedoka koja uopće nemaju neposredna saznanja o poslovnom odnosu stranaka. Uzevši u obzir navedeni dopis, tuženik je pozvao tužitelja otkloniti nedostatke koje tužitelj nije otklonio niti se odazvao pozivu. Pogrešno je utvrđenje suda da je tuženik trebao dovesti dizalicu tužitelju. Tuženikovo korištenje pretporeza po spornom računu ne predstavlja njegovo priznanje duga. Sud je neosnovano odbio izvesti dokaz vještačenjem dizalice radi utvrđenja nedostataka jer protek vremena nije od utjecaja na izvođenje tog dokaza. Osim toga, tuženik je mogao raskinuti ugovor i zahtijevati sniženje naknade tek nakon što se nedostaci utvrde posljedično čemu je pogrešno utvrđenje suda da je on to propustio pravovremeno zahtijevati. Zahtijeva nadoknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.875,00 kn.

 

Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za nadoknadu troška sudske pristojbe na rješenje o prethodnoj mjeri u iznosu od 455,00 kn i sastav obrazloženog podneska od 7. travnja 2016. koje je prvostupanjski sud neosnovano odbio kao neosnovan. Zahtijeva nadoknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u ukupnom iznosu od 512,50 kn.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Tuženikova žalba nije osnovana, dok je tužiteljeva žalba djelomično osnovana.

 

Presuda i rješenje su ispitani, po čl. 365. st. 2., čl. 467. st. 1., i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

 

Sadržaj žalbenih navoda svodi se na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji nije ispitan jer je presudu ili rješenje kojim se dovršava postupak u sporu male vrijednosti, a kakav je i ovaj spor po čl. 502. st. 1. ZPP-a, dopušteno pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i

11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za obavljene poslove popravka kranske dizalice u iznosu od 55.473,00 kn.

 

U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik neosnovano upire u žalbi.

 

Između stranaka nije sporno da je tužitelj tuženiku isporučio dizalicu i da tuženik ugovorenu naknadu nije platio već je usmenim putem u kolovozu 2010. obavijestio tužitelja da dizalica ima nedostatak bez navođenja o kakvom se nedostatku se radi već je sporno je li tuženik zahtijevao da se taj nedostatak otkloni i tužitelju odredio primjerni rok za otklanjanje nedostataka sukladno odredbama čl. 608. ZOO-a.

 

Tuženik je usmeno obavijestio tužitelja o nedostacima ali ni tada niti tijekom postupka nije određeno naveo o kakvim nedostacima se radi niti priložio niti jedan dokaz iz kojeg bi se mogle nedvojbeno utvrditi odlučne činjenice vezane uz utvrđenje postojanja nedostataka obavljenog posla i pozivanja tužitelja radi otklanjanja tih nedostataka, a one koje je priložio (dopisa od 20. listopada 2011. nije dokaz da je tužitelja pozvao na otklanjanje nedostataka i odredio mu primjerni rok sukladno čl. 608. ZOO-a.

 

Pored toga, tuženik niti je tražio sniženje naknade, niti je raskinuo ugovor sukladno čl.

608. st. 3. ZOO-a pri čemu je neosnovano njegovo pravno shvaćanje da je za ta postupanja prije svega trebalo utvrditi vrstu nedostatka, jer tuženiku pripada pravo zahtijevati uklanjanje nedostataka kao i sniženje naknade i raskid ugovora prema čl. 608. ZOO-a neovisno radi li se o većim ili manjim nedostacima obavljenog posla (čl. 609. i čl. 610. ZOO-a).

 

Neosnovan je žaliteljev navod da je teret dokazivanja prešao na tužitelja budući da iz odredaba čl. 221.b ZPP-a proizlazi upravo suprotno. Nakon što je tužitelj dokazao da su tuženik za utuženu tražbinu koristio pravo na odbitak pretporeza, teret dokazivanja nepostojanja te tražbine prešao na tuženike. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik navedeno nije dokazao.

 

Zato je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11), ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

 

Pravilna je i odluka o troškovima sadržana u točki III. izreke jer je o njima odlučeno pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Zato je žalba tuženika odbijena i pobijana presuda potvrđena u pobijanim točkama I. i III. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Međutim, odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke kojom je tuženikov zahtjev radi nadoknade troškova u iznosu 5.767,50 kn odbijen kao neosnovan nije u cijelosti zakonita i pravilna.

 

Tužitelj pobija odluku o troškovima postupka u iznosu od 1.455,00 kn za koje smatra da mu neosnovano nisu priznati.

 

Osnovano tužitelj navodi da mu pored priznate naknade za sudsku pristojbu za prijedlog za prethodnu mjeru u iznosu od 455,00 kn pripada i naknada za trošak sudske pristojbe na rješenje o prethodnoj mjeri u iznosu od 455,00 kn koju je tužitelj zahtijevao u priloženom troškovniku i koji mu pripada prema Tar. br. 1. st. 2. Tarife sudskih pristojbi koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18; dalje: ZSP).

 

Neosnovan je tužiteljev žalbeni navod kojim smatra da je osnovan njegov zahtjev za trošak sastava podneska od 7. travnja 2016., jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz sadržaja podneska proizlazi da tuženik iznosi navode koje je iznio na ranijim ročištima i na ročištu 24. svibnja

2016. za koje mu je priznat trošak zastupanja prema Tbr. 8. točka 1. mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT).

 

S obzirom na to da je tužitelj uspio s predmetnom žalbom ima pravo na naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 10. t. 1. OT), uvećano za 62,50 kn na ime PDV-a od 25% (Tbr. 42. OT) i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu 200,00 kn Tar. br. 3. st. 3. Tarife sudskih pristojbi što ukupno iznosi 512,50 kn.

 

Tužiteljev uspjeh u žalbenom postupku je 31% pa mu u tom omjeru pripada i naknada troškova žalbenog postupka, dakle iznos od 158,87 kn.

 

Zato tužitelju pored priznatih troškova (prvostupanjskog) postupka u iznosu od

10.190,00 kn, tužitelju pripada još i pravo na naknadu daljnjih troškova (prvostupanjskog) postupka u iznosu od 455,00 kn kao i pravo na naknadu troškova ovog žalbenog postupka u iznosu od 158,87 kn.

 

Zbog toga je tuženik obvezan naknaditi tužitelju daljnje troškove postupka u iznosu od ukupno 613,87 kn (čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a) slijedom čega je tužiteljeva žalba djelomično uvažena i preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke pobijane presude, primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 25. lipnja 2020.

 

Sutkinja

Mirta Matić, v.r.