- 1 -

Broj:Jž-1099/2019

 

 

                                    

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Ivanke Mašić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljene J. V. koju brani odvjetnik B. Č. iz OD L. i Č. j.t.d. i okrivljenog V. V., zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90, 29/94), odlučujući o žalbi okrivljene J. V., podnijete protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, poslovni broj: 18. Pp J-3154/2017 od 8. kolovoza 2017., na sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2020.,

 

      p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene J.V. i prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom dijelu.

 

II Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18) okrivljena J. V. dužna je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 (petsto) kuna, u roku od 3 (tri) mjeseca od primitka ove presude.

 

Obrazloženje             

 

Pobijanom presudom okrivljena J. V. je proglašena krivom zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te joj je na temelju citiranog propisa izrečena kazna zatvora u trajanju od 7 dana, dok je u odnosu na okrivljenog V. V. odbijena optužba na temelju članka 181. točke 5. Prekršajnog zakona zbog smrti, iako je trebalo donijeti rješenje o obustavi postupka u opisanom slučaju sukladno članku 155. stavku 1. Prekršajnog zakona.

 

Istom presudom okrivljena J. V. je dužna naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 1.200,00 kuna.

 

Okrivljena J. V. pravodobno je posredstvom branitelja podnijela žalbu zbog bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede materijalnog prekršajnog prava te zbog odluke o izrečenoj kazni kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, navodeći u bitnome da je pobijana presuda nerazumljiva i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da se temelji isključivo na iskazu oštećenice i navodnog očevidca, da je žaliteljica postupala u krajnjoj nuždi odnosno u nužnoj obrani, da nije cijenjena kao olakotna okolnost ranija nekažnjavanost zbog čega je odluka o kazni zatvora prestroga, te da je i oštećenica tom prilikom počinila prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kao i da iz stanja proizlazi da je i okrivljeni V. V. tada zadobio ozljede, te da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti budući je prvostupanjski sud odbio saslušati liječnicu navedenog okrivljenika i pročitati medicinsku dokumentaciju o njegovom lošem zdravstvenom stanju, neosnovano navodeći da su dokazni prijedlozi usmjereni na odugovlačenje postupka kao i da iz provedenih dokaza proizlazi kako je žaliteljica vidjela svojeg supruga na podu te opravdano smatrala da ga je gurnula oštećenica zbog čega je uzela predmetnu šipku radi otklanjanja neposredne opasnosti, ali ju tada nije koristila jer bi tada nastupile teže tjelesne ozljede na oštećenici, kao i da su samo utvrđene ozljede na glavi ali ne i na leđima što je protivno činjeničnom opisu prekršaja, niti je ista postupala s namjerom, te da se okrivljeni V. V. nije spotaknu nego je bio gurnut od strane oštečenice. Žaliteljica ističe da prilikom izricanja kazne zatvora nije uzeta u obzir njezina dob i da se navedena kazna može izreći samo izuzetno sukladno članku 45. Kaznenog zakona koji se primjenjuje u prekršajnim postupcima, a koje je načelo izuzetnosti prekršeno pobijanom odlukom te da ista nije ranije kažnjavana i da je kazna prestroga i koju je trebalo ublažiti.

 

Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati te pobijana presuda preinači na način da se okrivljenoj izrekne opomena, ukor ili rad za opće dobro ili da se ista ukine zbog postojanja ispričive zablude o protupravnosti.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona te je utvrdio da je pobijana presuda zakonita i da su žalbeni navodi okrivljenika neosnovani te da je izrečena kazna zatvora primjerena svim utvrđenim okolnostima slučaja.

 

Naime, u odnosu na žalbene navode okrivljenika da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona, ovaj je sud na temelju stanja spisa utvrdio da su u pobijanoj presudi unutar granica subjektivnog i objektivnog identiteta optužbe na zakonu osnovano i jasno izneseni svi razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku i da ne postoje proturječje u iznesenim razlozima kao niti među provedenim dokazima, te da su utvrđene sve odlučne činjenice na temelju savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza koji su ocijenjeni i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, a koje sud ocijenio sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona i utvrdio sve odlučne činjenice na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prekršajnog prava i o čemu je iznio na zakonu osnovane razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud dok su u tom smislu žalbeni navodi žaliteljice paušalno izneseni.

 

U odnosu na žalbene navode okrivljenice da je povrijeđeno načelo kontradiktornosti postupka kao i pravo obrane potrebno je navesti da iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud zakonito proveo glavnu raspravu na kojoj je izveo sve relevantne dokaze te dana 19. ožujka 2019. godine ispitao oštećenicu M. R. te i izvršio uvid i pročitao zapisnik o zamoljenom ispitivanju svjedokinje D. L. od 24. listopada 2018. ispitane na Prekršajnom sudu u Novom Zagrebu, liječničku dokumentaciju za oštećenu M. R. od 13. veljače 2018. u kojoj su za istu konstatirane tjelesne ozljede, a na koju su bili uredno pozvani žaliteljica i branitelj koji nisu pristupili niti osnovano opravdali svoje izostanke. Prvostupanjski sud je zakonito postupio i proveo glavnu raspravu budući da ranije zakazana ročišta branitelja istog ne opravdavaju za njegov nedolazak na glavnu raspravu i koje je bio dužan osigurati odgovarajuću zamjenu kako bi osigurao adekvatnu obranu. Slijedom navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud zakonito proveo postupak vodeći računa o konfrontacijskoj klauzuli propisanoj u članku 85. stavku 2. Prekršajnog zakona i omogućio obrani da se očituje o svim dokazima koje terete žaliteljicu. Isto tako je prvostupanjski sud iznio valjane razloge zbog kojih je odbio dokazni prijedlog iz pisane obrane okrivljenika koji se odnosi na ispitivanje Lj. P. liječnice okrivljenog V. V. budući je isti cijenio kao nevažan i koji je usmjeren na odugovlačenje postupka, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud budući je dinamika inkriminiranog događaja nesporno utvrđena kao i okolnost da je okrivljeni V. V. sam pao u opisanom događaju.

 

Nadalje, razmatrajući pobijanu presudu, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud izveo sve dokaze radi potpuno i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, te u tijeku zakonito provedenog postupka izveo dokaze čitanjem zajedničke pisane obrane okrivljenika, te ispitao oštečenicu M. R. kao i izvršio uvid i pročitao zapisnik o zamoljenom ispitivanju svjedokinje D. L. od 24. listopada 2018. ispitane na Prekršajnom sudu u Novom Zagrebu, te liječničku dokumentaciju za oštećenu M. R. od 13. veljače 2018. u kojoj su za istu konstatirane tjelesne ozljede. Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio dinamiku inkriminiranog događaja na temelju provedenih dokaza koje je cijenio sukladno načelu slobodne ocijene dokaza propisanim u odredbi članka 88.stavka 2. Prekršajnog zakona pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Naime, prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojne iskaze oštečenice M. R. i iskaz svjedokinje D. L. koji su sadržajno povezani u odnosu na odlučne činjenice koje tvore obilježja navedenog prekršaja, a koji su dokazi i u skladu sa pročitanom liječničkom dokumentacijom za oštećenu u kojoj su konstatirane tjelesne ozljede glave, dok nije prihvatio zajedničku pisanu obranu okrivljenika i o čemu je u obrazloženju dao osnovane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a žalbeni navodi okrivljenika ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na žalbeni navod žaliteljice da je ista postupala u krajnjoj nuždi odnosno u nužnoj obrani, ovaj sud je iz stanja spisa utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoje osnove za primjenom navedenih instituta kao okolnosti koje isključuju protupravnost koji su propisani u odredbma člnka 18. i 19. Prekršajnog zakona. Naime, analizirajući dinamiku utvrđenog inkriminiranog događaja proizlazi da je u inkriminirano vrijeme na kolniku kao javnom mjestu došlo do prepirke između oštećene M. R. i okrivljenog V. V., a koji je tada zbog pružanja ugostiteljskih usluga prvi započeo fizički napad na oštećenu i koji je nakon toga u jednom trenutku tijekom intervencije građana krećući se unazad sam od sebe pao, dok je okrivljena J. V. bila cijelo vrijeme prisutna opisanom događaju kada je njezin suprug držao oštećenu za ruke i koja je više puta zamahnula metalnom šipkom prema oštećenoj u predjelu glave i leđa. Dakle, iz ponašanja žaliteljice proizlazi da je ista bila prisutna tijekom čitavog sukoba kada je njezin suprug stajao i držao oštećenicu za ruke, slijedom čega ista nije mogla smatrati da je oštećena gurnula njezinog supruga, a koji je tek kasnije pao u trenutku dolaska mlađe muške osobe koji je reagirao na način da spriječi daljnji protupravni napad na oštećenicu. Stoga, žaliteljica nije postupala u nužnoj obrani jer je zajedno sa svojim suprugom započela stvaran, aktualan i protupravni napad na oštećenu koja nije bila u mogućnosti braniti se budući ju je suprug žaliteljice držao za ruke dok ju je ista udarala metalnom šikom više puta. Također ista nije mogla biti u zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost budući je cijelo vrijeme bila cijelo vrijeme neposredno prisutna i koja je vidjela da je njezin suprug prvi započeo napad na oštećenicu i koji je sam pao tijekom intervencije građanina pa ista nikako nije mogla smatrati da je oštećenica gurnula njezinog supruga zbog čega bi isti pao, slijedom čega je trebalo odbiti žalbene navode žaliteljice kao neosnovane u cijelosti.

 

Nadalje prvostupanjski sud je razmatrajući žalbene navode okrivljenika ispitivao i odluku u odnosu na izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 7 dana te je utvrdio da je ista primjerena stupnju krivnje počiniteljice, opasnosti djela i drugim utvrđenim okolnostima.

 

Za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira alternativno je propisana novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM preračunato u EUR ili kazna zatvora do 30 dana.

 

Prvostupanjski je sud okrivljenoj J. V. za počinjeni prekršaj izrekao kaznu zatvora u trajanju od 7 dana kao težu vrstu propisane kaznu za navedeni prekršaj, pri čemu je pravilno cijenio utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, na način da nije utvrdio olakotne okolnosti, dok je kao otegotnu okolnost pravilno cijenio težinu prekršaja za koju je osnovano utvrdio da se radi o jednom neciviliziranom, divljačkom i bezobzirnom napadu kod kojeg su mogle nastupiti i još teže posljedice. Ovaj sud smatra da je utvrđeno ponašanje žaliteljice krajnje bezobzirno i protivno svim civiliziranim standardima, te da protupravno korištenje željezne šipke na osobu koja je onemogućena da se brani od takvog bezobzirnog napada, a kada ju supružnik žaliteljice drži za ruke i istoj onemogućava pravo na obranu, opravdava izricanje bezuvjetne kazne zatvora u trajanju od 7 dana te da će se ovako izrečenom kaznom zatvora ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona, slijedom čega će se žaliteljici tako izrečenom kaznom zatvora nedvosmisleno i izričito naglasiti da je takvo protupravno ponašanje apsolutno društveno neprihvatljivo koje se realiziralo u nastanku visokog stupnja uznemirenosti i prepasti prisutnih građana i turista u inkriminirano vrijeme te nastanka tjelesnih ozljeda na oštećenici.

 

Nadalje, potrebno je navesti u konkretnom slučaju nije bilo niti osnove za primjenu mjere upozorenja opomene, budući da je u odredbi članka 43. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano da se opomena može primijeniti prema počinitelju prekršaja za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja, a za navedeni prekršaj je propisana novčana kazna u iznosu većem od 5.000,00 kuna, dok se odgojna mjera ukor primjenjuje u odnosu na maloljetne počinitelje prekršaja.

 

Isto tako je potrebno u odnosu na žabene navode navesti da se u prekršajnom postupku suklasdno odredbi članka 82. stavka 3. Prekršajnog zakona supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19), a ne odredbe Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19) kako to pogrešno ističe žaliteljica slijedom čega nije bilo osnove za primjenu odredbe članka 45. Kaznenog zakona.

 

S obzirom na odredbu članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika ovaj je sud sukladno članku 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona obvezao okrivljenika na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, dana 25. lipnja 2020. godine

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenici J. V., branitelju i ovlaštenom tužitelju.