Broj: Revr 1041/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz S., zastupanog po punomoćniku S. M., odvjetniku u S., protiv tuženika P. d.o.o. iz S., zastupanog po punomoćniku T. L., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžx-1197/11 od 16. veljače 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj IV P-1738/98 od 1. ožujka 2011., u sjednici održanoj 22. siječnja 2013.,

r i j e š i o   j e

Revizija  se prihvaća, ukida se drugostupanjska i prvostupanjska presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžx-1197/11 od 16. veljače 2012. potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu broj IV P-1738/98 od 1. ožujka 2011. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da mu tuženik isplati iznos 280.000,00 kn na ime naknade s osnova tehničko tehnološkog unapređenja, te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku iznos 61.663,00 kn na ime parničnog troška.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje usvajanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske u povodu revizije je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Kako osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a se u reviziji određeno ne navodi u čemu bi se sastojala ta povreda, ovaj sud, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 392. a) ZPP-a u tom spisu neće ni ispitati pobijanu presudu.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu iznosa 280.000,00 kn, a koji potražuje od tuženika na ime naknade s osnova tehničko tehnološkog unapređenja, a sve vezano za njegov angažman na rješavanju dislokacije postojećeg sustava emitiranja Navtex poruka na dalmatinske otoke, a radi poboljšavanja pokrivenosti radio signalom.

Nižestupanjski sudovi polazeći od utvrđenih, te onih među strankama nespornih činjenica i baš:

- da je tuženik zadužio tužitelja kao ravnatelja Sektora radio veza da sudjeluje u projektu realizacije novog Navtex sustava u cilju poboljšavanja pokrivenosti radio signalom,

- da je u izvršavanju povjerenog posla tužitelj ponudio tuženiku 1993. tehničko rješenje koje je predvidjelo korištenje zajedničkog rada antena HRT i Navtex sustava pomoću dipleksera,

- da je tuženik prihvatio ponuđeno rješenje tužitelja, te ga putem trećih osoba realizirao tijekom 1997. i 1998.,

- da tuženik nije donio rješenje o prihvaćanju tehničkog unapređenja u cilju njegove zaštite,

odbili su zahtjev tužitelja ocijenivši ga neosnovanim, smatrajući da u danim okolnostima tužitelja ne pripada pravo na naknadu za uporabu njegovog rješenja.

Uporište zato nižestupanjski sudovi nalaze uz ostalo u odredbi čl. 160. st. 2. Zakona o industrijskom vlasništvu („Službeni list SFRJ“ broj: 34/81 – izvorni naziv Zakon o zaštiti izuma, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja, 3/90, 20/90, „Narodne novine“, broj: 53/91, 19/92, 26/93, 78/99, 33/02 – Zakon o industrijskom vlasništvu – dalje: ZIV), a prema kojoj se tehničko unapređenje štiti rješenjem o prihvaćanju tehničkog unapređenja, a koje rješenje, što je nesporno, je u konkretnom slučaju izostalo, jer ga tuženik nije donio.

Obzirom na narav poslova koje je tuženik povjerio tužitelju u iznalaženju novih za tuženika prihvatljivijih tehničkih rješenja od onih postojećih vezano za emitiranje radio signala na području Jadrana, a koje poslove je tužitelj uspješno obavio ponudivši tuženiku novo rješenje koje je tuženik faktično prihvatio, te ga realizirao, a polazeći od sadržaja odredbe čl. 159. st. 1. i 2. ZIV, nužno je zaključiti kako rješenje tužitelja ima značaj tehničkog unapređenja, a o čemu nižestupanjski sudovi i ne dvoje.

Prema odredbi čl. 160. st. 2. ZIV-a tehničko unapređenje štiti se rješenjem o prihvaćanju tehničkog unapređenja.

U smislu odredbe čl. 162. ZIV-a organizacija udruženog rada (sada: tvrtka) u kojoj je tehničko unapređenje stvoreno dužna je u roku tri mjeseca od dana primitka obavijesti o tehničkom unapređenju ispitati tehničko unapređenje i pisano obavijestiti autora je li prihvaća prijedlog tehničkog unapređenja. Ako organizacija udruženog rada (sada: tvrtka) u kojoj je tehničko unapređenje stvoreno prihvati prijedlog tehničkog unapređenja, dužna je s primjenom tog tehničkog unapređenja početi najkasnije u roku jedne godine od dana prihvaćanja.

Polazeći od činjenice da je tužitelj autor tehničkog unapređenja, o kojem je on u smislu odredbe čl. 160. ZIV-a pisano obavijestio tuženika, a ovaj faktično prihvatio prijedlog tužiteljevog tehničkog unapređenja realizirajući ga putem trećih, onda je, a polazeći od odredbe čl. 162. ZIV-a, te činjenice da je tuženik faktično prihvatio ponuđeno tehničko unapređenje, ima se smatrati da ga je time on i zaštitio u smislu odredbe čl. 160. st. 2. ZIV-a, unatoč činjenici što je pisano rješenje o njegovom prihvaćanju formalno izostalo.

Svako drugačije tumačenje ove odredbe značilo bi šikaniranje tužitelja od strane tuženika, a koji nije imao nikakvu mogućnost utjecaja na tuženika, a radi zaštite njegovog tehničkog unapređenja u smislu donošenja rješenja o prihvaćanju tehničkog unapređenja. Stoga ovaj formalni propust tuženika u postupanju u skladu s odredbama ZIV-a ne smije imati negativne posljedice na ostvarivanje prava koja iz tog zakona proizlaze za tužitelja.

Kako su nižestupanjski sudovi, a zbog pogrešnog pravnog shvaćanja odredbe čl. 160. i 162. ZIV-a propustili utvrditi za ovaj spor odlučne činjenice glede prava tužitelja na naknadu u smislu odredbe čl. 166., čl. 169. i čl. 170. ZIV-a, to je a polazeći od odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a trebalo ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 22. siječnja 2013.