1                Poslovni broj: 3 UsI-351/2020-13

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 3 UsI-351/2020-13

 

 

   U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu prvotužitelja N. P. D. iz V. B., kojeg zastupa opunomoćenik F. Š., odvjetnik u V. i drugotužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Gajeva 30a, Zagreb, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Bjelovar, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, kojeg zastupa Z. P., načelnik Sektora za propise izvlaštenja, radi naknade za oduzetu imovinu i upravni nadzor, 24. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev prvotužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/18-01/326, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-20-03 od 22. siječnja 2020. i točke I. b djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave Slatina, KLASA: UP/I-943-01/15-01/354, URBROJ: 2189-02/01-18-59 od 28. lipnja 2018.

II.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev drugotužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/18-01/326, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-20-03 od 22. siječnja 2020.

III.              Odbija se zahtjev prvotužitelja za naknadu troška upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kn.

IV.              Odbija se zahtjev drugotužitelja za naknadu troška upravnog spora u iznosu od 5.000,00 kn.

 

 

Obrazloženje

   

Prvotužitelj je 9. ožujka 2020. ovome Sudu podnio tužbu navodeći da je pobijano rješenje doneseno na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, ističe da se odluka o naturalnom povratu ne može temeljiti isključivo na  vještačenju, jer vještak nema ovlasti odlučivati o mogućnosti naturalnog povrata, već je to odluka pravne prirode koju donosi javnopravno tijelo. Iz nalaza vještaka proizlazi da predmetne nekretnine čine dio komasirane gromade poljoprivrednog kompleksa, no nije razvidno kada je komasacija provedena i u čijem interesu. Ukoliko je komasacija vršena u vrijeme SFRJ, tada je bila prilagođena tadašnjem državnom uređenju te je imala za cilj uređenje poljoprivrednog zemljišta u društvenom vlasništvu. Komasacija je u Republici Hrvatskoj uređena tek donošenjem Zakona o komasaciji poljoprivrednog zemljišta koji je stupio na snagu 24. travnja 2015. i donosi potpuno novi koncept instituta komasacije. Zatim, navodi se da je riječ o poljoprivrednom kompleksu, međutim, nije razvidno na koji je to način, kojim metodama i dokazima ustanovljeno da se radi o poljoprivrednom kompleksu kao niti čiji je kompleks. Stoga su, prema mišljenju prvotužitelja, činjenični navodi o komasacijskoj gromadi i poljoprivrednom kompleksu na razini nagađanja, a što sa stajališta nužnosti utvrđenja materijalne istine nije prihvatljivo. Nadalje osporava zaključak tuženika da se ovdje neće moći primijeniti upravna praksa profilirana u postupcima povrata šumskog zemljišta, gdje se napustilo početno strogo poštivanje pravila o kompleksu te gdje jednaki status ima šuma bila ona u državnom ili privatnom vlasništvu. Ističe da se u predmetnom upravnom postupku upravo rješavaju imovinsko-pravni odnosi i ispravlja povijesna nepravda, budući da je prvotužitelju imovina oduzeta zlouporabom prava i političke moći. Stoga za zaključak da sama promjena vlasnika zemljišta u postupku povrata dovodi do okrnjenja gospodarskog, odnosno tehnološkog kompleksa treba dati daleko više argumenata. Takav se zaključak ne bi smio temeljiti na blanketnom vještačkom nalazu i načelnim stajalištima o neriješenim imovinskim odnosima i rascjepkanosti poljoprivrednog zemljišta. Stoga prvotužitelj predlaže Sudu poništiti točku I.b) prvostupanjskog djelomičnog rješenja.

Drugotužitelj je 12. ožujka 2020. podnio tužbu radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika od 22. siječnja 2020. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, osporava pravo zakonskog nasljednika na naknadu za nekretnine koje odgovaraju bivšim česticama k.č.br. 485, 558, 573, od kojih su nastale sadašnje k.č.br. … k.o. D. B.. Za navedene čestice je Odlukom Kraljevske banske uprave, Poljoprivrednog odelenja, Agrarno pravni otsek broj: 27442/III-6.1935 od 15. svibnja 1935. o utvrđivanju objekata za veleposjed grofa I. D. utvrđeno da su uzukapirane te da su zemljoradnici iz pojedinih sela zbog trajno, nesmetanog i faktičnog tridesetogodišnjeg uživanja tih nekretnina stekli pravo vlasništva ili da su ih kupili od veleposjednika prije 27. veljače 1919., a promjenu vlasništva nisu proveli u zemljišnim knjigama. Stoga se prema navedenoj odluci ta zemljišta ne mogu smatrati objektom agrarne reforme te se izlučuju iz eksproprijacije. U odluci se navodi da su gornji navodi utvrđeni ispitivanjem stranaka te saslušanjem opunomoćenog zastupnika veleposjeda i komisijskim pregledom na licu mjesta, kao i saslušanjem predstavnika nadležnih općinskih uprava. Ističe da  tuženik u pobijanom rješenju pogrešno zaključuje da je žalba neosnovana navodeći da nadležne vlasti po Zakonu o likvidaciji agrarne reforme nisu bile ovlaštene donositi meritorne odluke o tom pitanju te da je člankom 14. stavkom 1. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske bilo propisano da je za rješenje pitanja spada li neki posjed pod propise ovog Zakona odlučno stanje posjeda na dan 28. kolovoza 1945., da se promjene nastala iza tog dana ne uzimaju u obzir i da je stavkom 2. tog članka bilo propisano da se ne smatraju sastavnim dijelom posjeda uknjiženog vlasništva ona zemljišta koje se po postojećim propisima imaju smatrati vlasništvom drugih osoba. Nadalje, tuženik navodi da su predmetne nekretnine u trenutku oduzimanja imovine aktima Jugoslavenske komunističke vlasti bile upisane na imenu grofa I. D. te da spisu predmeta nisu priloženi dokazi da su treće osobe prilikom provođenja konfiskacije isticale izlučne zahtjeve u pogledu konfiscirane imovine, a niti su sudjelovale kao zainteresirane stranke u postupku koji je prethodio donošenju odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju od 2. svibnja 1947. Međutim, iz Odluke Kraljevske banske uprave od 15. svibnja 1935. proizlazi da nekretnine iz pobijanog rješenja nisu bile u vlasništvu i posjedu I. grofa D. i to još prije 27. veljače 1919. te da iste u stvarnosti nisu niti oduzete konfiskacijom, odnosno presudom Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. niti Odlukom  Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj: 443/47 od 2. svibnja 1945. Ta odluka nije donesena prema stanju u naravi, već prema stanju u zemljišnoj knjizi, koje nije odgovaralo stvarnom stanju vlasništva i posjeda, pa se u Odluci navode iste površine zemljišta utvrđenog u zemljišnoj knjizi i naravi. Drugotužitelj smatra neosnovanim navod tuženika da prema Zakonu o likvidaciji agrarne reforme, nadležna tijela nisu bila ovlaštena donositi meritorne odluke, budući da se kod dosjelosti radi o originalnom stjecanju vlasništva, a učinci dosjelosti nastupaju na temelju Zakona, čim se ispune potrebne pretpostavke. Obzirom da se, prema odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za stjecanje, promjenu, pravni učinak i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuje prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava njihovih pravnih učinaka, drugotužitelj smatra da su treće osobe nesporno stekle pravo vlasništva dosjelošću temeljem članka 1468. OGZ-a još prije 27. veljače 1919., a posebno prije donošenja Odluke Kraljevske banske uprave od 15. svibnja 1935. Iz navedenih razloga pogrešno je pozivanje tuženika na članak 14. stavak 2. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske jer su se zemljišta iz pobijanog rješenja mogla smatrati vlasništvom drugih osoba, odnosno nesporno je da ista nisu bila u posjedu niti u vlasništvu I. grofa D.

Nadalje, drugotužitelj smatra da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo jer sukladno članku 10. Zakona o naknadi N. D. ne može biti ovlaštenik prava na naknadu obzirom da je njegov prednik I. D. u vrijeme donošenja akata jugoslavenskih komunističkih vlasti o oduzimanju imovine bio mađarski državljanin pa je pitanje naknade bilo uređeno Ugovorom o miru s Mađarskom. Ističe da ne postoji osnova za povratom imovine nasljednicima grofa D. Naime, pojašnjava da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske zaprimilo dopis i dokumentaciju od M. N. u kojem se ukazuje i dokazuje da grof I. D. 1935., 1936. niti nakon 1945. godine, nije bio državljanin Kraljevine Jugoslavije, odnosno FNRJ. Iz zaprimljene dokumentacije tako proizlazi da se grof I. D., u postupku stjecanja austrijskog državljanstva izjasnio da ima jugoslavensko i mađarsko državljanstvo, međutim da se na jednom mjestu nalazi opaska službenika da jugoslavensko državljanstvo nije razjašnjeno. Drugotužitelj nadalje navodi da je grof I. D. bio mađarski državljanin i član mađarskog Parlamenta te raznih mađarskih društava, a što su mogli biti samo mađarski državljani. Dodaje kako je 1929. godine grof I. D. osobno zatražio da ga se utvrdi mađarskim državljaninom kako bi se svrstao u popis imena visokooporezivanih članova kurije Kakics te je presudom Kraljevskog mađarskog upravnog suda u Budimpešti broj: 7534 od 12. studenoga 1929. udovoljeno tužbi i naređeno da se grof I. D. upiše na odgovarajuće mjesto u popis imena visoko oporezivanih članova kurije Kakics iz 1929. godine, a da je grof I. D. bio mađarski državljanin proizlazi i iz obrazloženja citirane presude. Ističe kako njegovo mađarsko državljanstvo proizlazi i iz upita prema Parlamentu Republike Mađarske i potom odgovora stručnog tijela Parlamenta Republike Mađarske, dok je iz Upitnika popunjenog s danom 30. lipnja 1949. po podnositelju zahtjeva I. D. nesporno da je isti od 1. srpnja 1933. stanovao u Mađarskoj. Dodaje da je pok. grof I. D. bio šumarski inspektor koji je mogao biti samo ako je bio državljanin Mađarske, da je bio pripadnik mađarskih vojnih postrojbi u kojem mogu biti isključivo mađarski plemenitaši, da mu nikad nije oduzeto mađarsko državljanstvo, da isti živi i boravi cijelo vrijeme u Mađarskoj sve dok se ne povlači za Austriju i da na taj način obavlja svoju djelatnost, da se prilikom traženja austrijskog državljanstva grof I. D. izjašnjava pripadnikom austrijskog naroda kako nacionalnog, tako i kulturološkog bića te na taj način negira pripadnost hrvatskom nacionalnom biću, da domovni list nije domovnica kao potvrda državljanstva već potvrda prebivališta/boravišta, stanovanja, postojanja doma življenja te da je potvrda državljanstva isključivo Svjedodžba o državljanstvu koju ne posjeduje.

Stoga, drugotužitelj zaključuje, budući da je grof I. D. mađarski državljanin, nema pravo na povrat imovine, kao niti njegovi nasljednici, jer je na to imao pravo temeljem Ugovora o miru s Mađarskom, zaključenim u Parizu 10. veljače 1947. Slijedom navedenog, drugotužitelj predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

Dakle, kod ovoga Suda zaprimljene su dvije tužbe, i to tužba prvotužitelja N. P. D. zaprimljena pod poslovnim brojem: UsI-351/2020 te tužba drugotužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske zaprimljena pod poslovnim brojem: UsI-359/2020 te se obje tužbe odnose na isti upravni postupak i osporavanje iste odluke pa je stoga sukladno odredbi članka 113. stavka 1. Sudskog poslovnika („Narodne novine“, broj: 37/14., 49/14., 8/15., 35/15., 123/15., 45/16., 29/17., 33/17., 34/17., 57/17., 101/18., 119/18., 81/19.) Sud navedene predmete spojio radi provođenja jedinstvenog postupka i donošenja zajedničke odluke pod poslovnim brojem: UsI-351/2020.

Drugotužitelj u podnesku od 27. ožujka 2020. prvenstveno predlaže Sudu odbaciti upravnu tužbu jer iz tužbe prvotužitelja proizlazi da je podnesena radi poništavanja točke I.b) djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave Slatina, KLASA: UP/I-943-01/15-01/354, URBROJ: 2189-02/01-18-59 od 28. lipnja 2018., dakle, protiv prvostupanjskog rješenja, a ukoliko Sud ne odbaci tužbu, predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se tužbe odbiju.

Prvotužitelj u podnesku od 20. svibnja 2020. drži da navodi drugotužitelja nisu činjenično i pravno utemeljeni. Tvrdi da je prema Odluci Kraljevske banske uprave, Poljoprivredno odeljenje, Agrarnopravni otsek broj: 27442/III-6. 1935 od 15. svibnja 1935. o utvrđivanju objekata za veleposjed grofa I. D. utvrđeno da su na k.č.br. … k.o. D. B. u blaci C.I. – uzukapije (dosjelost) na veleposjedu, stekli u vlasnosti uzukapijom (dosjelošću) zemljoradnici iz pojedinih sela kao i razna pravna lica i jurističke osobe uslijed trajnog, nesmetanog, mirnog i faktičnog tridesetogodišnjeg uživanja odnosnih nekretnina ili su ih kupili od veleposjeda prije 27. veljače 1919. No, tijekom postupka ničim nije dokazano da bi uzukapijenti nakon donošenja odluke od 15. svibnja 1935. ili njihovi slijednici pokretali bilo kakve postupke u pogledu te imovine, bilo do donošenja presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. i/ili Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj: 443/47 od 2. svibnja 1947. Nadalje prvotužitelj ističe da su u trenutku oduzimanja sporne nekretnine bile uknjižene kao vlasništvo D. grofa I. vlastelina iz B., a na temelju Zaključka Narodnog kotarskog suda u Slatini od 9. prosinca 1945., broj: R-110/45-14 za korist Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Temeljem Odluke Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini od 2. svibnja 1947., broj: Z-443/37 uknjižene su za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije. Prvotužitelj ističe da spisu prileži Mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: KTR-I-271/97 od 9. travnja 1998. te Mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: DOKR-I-971/00 od 20. prosinca 2000. iz kojih nedvojbeno slijedi kako je grof I. D. suđen za politički motivirano kazneno djelo te je do osude došlo zlouporabom prava i političke moći. Stoga grof I. D., kao i njegovi sljednici, od uspostave jugoslavenske komunističke vlasti nisu mogli štititi vlasništvo i/ili posjed. Ali, navodni „stvarni“ vlasnici i/ili posjednici imali su pravo stavljati tzv. izlučne zahtjeve. Na predmetnu osudu primjenjuju se odredbe Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije, a koje stajalište je prihvatilo i upravno tijelo koje vodi postupak, a uporište za ovakvo stajalište nalazi se u sudskoj praksi (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1396/2002-2 od 24. veljače 2004. i Rev-1546/2002-2 od 21. siječnja 2004.). Sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o konfiskaciji, treće osobe koje polažu vlasnička prava na konfisciranu imovinu mogle su staviti izlučne zahtjeve, međutim, drugotužitelj nije dokazao da bi ovdje bilo ikakvih izlučnih zahtjeva u smislu Zakona o konfiskaciji ili bilo kojih drugih zahtjeva navodnih stvarnih vlasnika ili posjednika. Prvotužitelj ističe da ovlaštenika naknade kojem je vlasništvo vraćeno prema odredbama posebnog Zakona štiti i načelo povjerenja u zemljišne knjige (članak 130. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima).

Nadalje, prvotužitelj dodaje da niti jedna isprava dostavljena od strane drugotužitelja nije ovjerena sukladno članku 231. Zakona o parničnom postupku te se takve isprave ne mogu tretirati kao vjerodostojne, jer se radi o lošim i nečitkim kopijama nepoznatog izvora. Što se tiče presude Kraljevskog mađarskog upravnog suda broj: 7534 od 12. studenoga 1929., ističe da je evidentno riječ o postupku financijske prirode te da iz obrazloženja te presude proizlazi da je Vrhovni sud doznao da bi grof I. D. imao mađarsko državljanstvo, međutim, isto nije pojašnjeno, a navedenu presudu se ne može sagledavati izvan konteksta toga vremena. Osim toga, drugotužitelj pogrešno tumači da se u Domovnici govori o pravu stanovanja jer je isto služnost pa je neprihvatljivo da bi se takvo pravo upisivalo u domovnicu koja predstavlja svjedodžbu o državljanstvu. Naime, u smislu tada važećeg propisa Kraljevne Jugoslavije, domovnica je bila uobičajeni naziv za svjedodžbu o državljanstvu, što potvrđuje i upravna praksa toga vremena te prvotužitelj nadalje daje kratki prikaz instituta domovnice, odnosno svjedodžbe koja je usko vezana uz zavičajno pravo. Dodaje da je analizom sadržaja Domovnice grofa I. D. evidentno kako sadržaj iste odgovara u svemu paragrafu 3. Zakona o uređenju zavičajnih odnošaja u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji od 30. travnja 1880. Stoga je očito da je grof I. D. rođen 1878. u Bratislavi imao zavičajno pravo u mjestu Trakošćan, Općina Cvetlin, uneseno na str. 241. evidencije zavičajnosti (popisu domovine) te proizlazi da je I. grof D. bio jugoslavenski državljanin. Drugotužitelj nadalje navodi da je u razdoblju od 1918. do 1927. Gornji dom mađarskog parlamenta bio ukinut, a od 1927. godine pa nadalje niti jedan D. nije bio član parlamenta, pa tako niti grof I. D. Osim toga, sam grof I. D. „ je zbog svog opredjeljenja 1918. godine za Narodno vijeće u Zagrebu i brakorazvodnih razloga izgubio mjesto u mađarskom velikaškom domu“ (Izjava J. baruna V. – D. od 4. listopada 2002.). Prvotužitelj ističe da nije jasno iz kojeg dokumenta drugotužitelj izvodi zaključak da bi grof I. D. bio šumarski inspektor, nije vidljivo gdje bi obnašao tu dužnost, a i nepoznanica je kojim je propisom regulirano da šumarski inspektor može biti samo mađarski državljanin. Drugotužitelj zatim tvrdi da je pok. grof I. D. bio u biračkim spiskovima mjesta prebivališta, da je bio pripadnik mađarskih vojnih postrojbi, da isti živi i boravi cijelo vrijeme u Mađarskoj sve dok se ne povlači za Austriju i na taj način obavlja svoju djelatnost, međutim, nema dokaza na te okolnosti. Prvotužitelj se poziva na Uvjerenje Konzulata Kraljevine Jugoslavije u Pečuhu broj: 298 od 27. ožujka 1941. iz kojega proizlazi da se grof I. D. obratio Kraljevskom Konzulatu da mu izda uvjerenje da ima nepokretna imanja u Podravskoj Slatini i Trakošćanu u Hrvatskoj Banovini i Dardi u Dunavskoj Banovini. Nadalje, dodaje da nije sporno da je pok. grof I. D. tražio austrijsko državljanstvo, no nikada se nije odrekao hrvatskog podrijetla, a još manje se izjašnjavao pripadnikom austrijskog naroda. Ističe da iz dokumentacije priložene spisu koju nabraja nesporno proizlazi da je grof I. D. bio upravo jugoslavenski državljanin, dok u odnosu na presliku dokumenta koji nosi naziv „Gornjoaustrijska pokrajinska vlada – broj: 8264/3-49 predmet: Državljanstvo, Činjenično stanje“ u kojoj se nalazi opaska službenika u pogledu jugoslavenskog državljanstva – „nije razjašnjeno“, ističe da je riječ o popratnom tehničkom pismenu koje ne sadrži niti jedan nadnevak, a u svim ostalim ispravama pitanje jugoslavenskog državljanstva ne dovodi se u pitanje.

Prvotužitelj navodi da je državljanski status grofa I. D. nesporno utvrđen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu, primjerice presuda Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us-9198/2002-13 od 24. studenoga 2005., a u kojima je grof I. D. bio ovlaštenik, kao i u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Uzz-29/12-12 od 27. veljače 2018., a o prigovoru mađarskog državljanstva I. grofa D. odlučivao je i ovaj Sud u presudi poslovni broj: 4 UsI-525/2019.

Konačno, prvotužitelj osporava tezu drugotužitelja o navodnoj primjeni Ugovora o miru s Mađarskom. Naime, imovina grofa I. D. koja je postojala na teritoriju FNRJ konfiscirana je temeljem presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. gdje je isti osuđen za počinjenje krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv države, uslijed čega je kažnjen po članku 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj na konfiskaciju imovine. Iz Zaključka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45-14 od 9. prosinca 1945. proizlazi kako je u svrhu provođenja konfiskacije imovine I. grofa D. određen popis i procjena imovine koja je i predmetom ovoga postupka. Zatim, iz Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24.-27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenoga 1945. te zaključaka Kotarskog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45 od 9. prosinca 1945. i broj: R111/45 od 9. prosinca 1945. kojom je konfisciran posjed I. grofa D. te izvršen prijenos u zemljišnim knjigama s imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed I. grofa D. temeljem stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama, te određen prijenos s imena FNRJ i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije. Nadalje, ugovor o miru s Mađarskom stupio je na snagu 19. studenoga 1947. te stoga po toj osnovi imovina I. grofa D. nije niti mogla biti oduzeta. Na temelju članka 29. Ugovora o miru s Mađarskom, Predsjednik Vlade FNRJ sa 1. kolovoza 1948. donosi Uredbu o prelazu Mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po Ugovoru o miru s Mađarskom, po kojem je sva imovina, prava i interesi mađarskih državljana koji su na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom postojali na teritoriju FNRJ postaju, suglasno članku 29. Ugovora o miru s Mađarskom, državno vlasništvo FNRJ. Obzirom da je I. grofu D. oduzeta sva imovina na području FNRJ temeljem presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945., nije mu mogla ponovno biti oduzeta i temeljem Ugovora o miru s Mađarskom koji je stupio na snagu dvije godine kasnije. Također, smatra potrebnim primijetiti da Ugovoru o miru s Mađarskom, iako tada potpisanim od strane Jugoslavije, Republika Hrvatska nikada nije pristupila, odnosno nije smatrala potrebnim izvršiti notifikaciju, što je inače učinila za brojne druge međunarodne ugovore. Ovakve tvrdnje ovlaštenika naknade potvrđuje i ekspertno mišljenje izv. prof. dr. sc F. S. iz ožujka 2020.

Slijedom svega navedenog, prvotužitelj predlaže Sudu odbiti tužbu drugotužitelja kao neosnovanu.

Osporavanim rješenjem tuženika odbijene su žalbe Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici i N. P. D. izjavljene protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave Slatina, KLASA: UP/I-943-01/15-01/354, URBROJ: 2189-02/01-18-59 od 28. lipnja 2018.

Navedenim djelomičnim rješenjem pod točkom I.a) ovlašteniku naknade N. P D. iz V. B., ovdje prvotužitelju, daje se u vlasništvo (vraća se) poljoprivredno zemljište opisano kao k.č.br…. oranica J. površine 1026 čhv, upisana u z.k.ul… k.o. D. B. (katastarski k.č.br…. oranica B. površine 3690 m2 upisana u posjedovni list broj 900 k.o. D. B.). Pod točkom 1.b) izreke djelomičnog rješenja određuje se pravo na naknadu za oduzeto poljoprivredno zemlijšte opisano kao: dio k.č.br…. oranica B. l. površine 72 čhv, upisana u z.k.ul. br… k.o. D. B. (katastarski dio k.č. br… oranica S. l. površine 259 m2, upisana u posjedovni list broj 847 k.o… D. B.); dio k.č.br…. oranica B. l. površine 82 čhv, upisana u zk.ul. br… k.o. D. B. (katastarski dio k.č.br…. oranica S. l. površine 295 m2 upisana u posjedovni list 847 k.o. D. B.); dio k.č.br… oranica B. l. površine 76 čhv, upisana u zk.ul.br… k.o. D. B. (katastarski dio k.č.br… oranica S. l površine 283 m2, upisana u posjedovni list broj 847 k.o. D. B.); dio k.č.br… oranica B. l. površine 1 kj 442 čhv, upisana u zk.ul. br… k.o. D B (katastarski dio k.č.br… oranica N. l. površine 7344 m2, upisana u posjedovni list broj 1052 k.o. D. B.); dio k.č.br… oranica D. L. površine 767 čhv, upisana u zk.ul… k.o. D. B (katastarski dio k.č.br… oranica B. površine 2759 m2, upisana u posjedovni list broj 1052 k.o. D. B.). Točkom II. izreke djelomičnog rješenja obveznikom naknade za nekretnine pobliže označene u točki I.a) izreke tog rješenja utvrđena je Republika Hrvatska te je obveznik naknade obvezan u roku 90 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja ovlašteniku naknade predati u posjed nekretnine navedene u točki I.a) izreke tog rješenja. Točkom III. izreke djelomičnog rješenja naložena je zemljišno-knjižna provedba tog rješenja, a točkom IV. izreke propisano je da svaka stranka snosi svoje troškove.

U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 17. lipnja 2020. kod ovog Suda održana je javna rasprava kako bi se, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima  ('Narodne novine', broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; u daljnjem tekstu: ZUS), svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Na raspravu je pristupio opunomoćenik prvotužitelja koji je u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te je uredio tužbeni zahtjev na način da traži poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/18-01/326, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-20-03 od 22. siječnja 2020. i točke I. b) djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave Slatina, KLASA: UP/I-943-01/15-01/354, URBROJ: 2189-02/01-18-59 od 28. lipnja 2018. Ujedno je zatražio trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, sastava podneska od 20. svibnja 2020. u iznosu od 2.500,00 kn te pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV, dakle sveukupno 9.375,00 kn. Na raspravu je pristupila i opunomoćenica drugotužitelja koja je ostala kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, dok je u odnosu na navode prvotužitelja iz podneska od 20. svibnja 2020. dodala da smatra kako ne postoji osnova za poništavanjem rješenja u odnosu na točku gdje je određena naknada te da ne stoji tvrdnja prvotužitelja da bi se poljoprivredno zemljište moglo vratiti u naturi.  Ujedno je zatražila trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, te pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, dakle sveukupno 5.000,00 kn.

Na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. ZUS-a.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a Sud je utvrdio da tužbeni zahtjevi nisu osnovani.

Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je zahtjevima od 26. ožujka 1997., 2. travnja 1997., 16. travnja 1997. i 26. lipnja 1997. E. grofica D. zatražila povrat imovine konfiscirane njezinom ocu odnosno pok. I. grofu D., a postupak je nastavio njezin zakonski nasljednik N.. grof D., ovdje prvotužitelj.

Prvotužitelj N. P. D. je tijekom postupka u podnesku od 16. studenoga 2012. specificirao zahtjev za povrat odnosno naknadu oduzete imovine u odnosu na nekretnine upisane u k.o. D. B. na način da je zatražio da se djelomičnim rješenjem izvrši povrat nekretnina u naravi, u odnosu  na nekretnine za koje su za to ostvarene zakonske pretpostavke, odnosno da se naknada odredi u zamjenskim  nekretninama ili u drugom obliku  naknade sukladno Zakonu o naknadi. Pri tome je prvotužitelj specificirao nekretnine upisane u  trenutku oduzimanja u zk. ul…, zk. ul… i zk. ul…, sve u k.o. D. B. te je naznačio da traži povrat odnosno naknadu, između ostalog, i za čestice označene kao k.č.br… k.č.br… i k.č.br… upisane u zk. ul… k.o. D. B.

Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 80/02. i 81/02.; u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi), propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

U članku 2. stavka 1. Zakona o naknadi primjerice su navedeni propisi na temelju kojih je oduzimana imovina na teritoriju Republike Hrvatske, a za koje se na temelju tog Zakona prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu.

Sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je oduzeto na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona (stavak 1.). Prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo i objekti (gospodarske zgrade, poslovne zgrade, kuće za stanovanje, dvorci i sl.) koji su u vrijeme oduzimanja bili izgrađeni na zemljištu iz stavka 1. ovoga članka, zajedno sa zemljištem na kojem se objekti nalaze, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano (stavak 2.). Ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište sukladno članku 52. do 55. ovoga Zakona izuzeti od davanja u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u vrijednosnim papirima, utvrđenu ovim Zakonom (stavak 3.).

Odredba članka 52. Zakona o naknadi propisuje da se prijašnjem vlasniku ne vraća  imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano. U slučajevima iz stavka 1. ovoga članka, prijašnjem vlasniku priznaje se pravo na naknadu sukladno odredbama ovoga Zakona.

Sukladno odredbi članka 55. stavka 4. Zakona o naknadi, ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed:1. koja je nedjeljiv sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva, 2. koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva, 3. čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, 4. čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.).

Prema odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96.,73/00., 114/01., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Među strankama su sporna tri pitanja. Prvo, u odnosu na točku I. b) djelomičnog rješenja, prvotužitelj osporava zaključak tuženika da nema mjesta naturalnom povratu. Drugo, jesu li grofu I. D. predmetne nekretnine oduzele jugoslavenske komunističke vlasti ili je eksproprijacija okončana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, dakle, ima li mjesta primjeni Zakona o naknadi te naposljetku drugotužitelj ističe pitanje državljanstva grofa I. D., pa time i ulazi li grof I. D., odnosno njegov nasljednik, u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu.

Presudom Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenog 1945. utvrđeno kako je okrivljeni grof I. D. osuđen krivim za počinjenje krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv države, uslijed čega je kažnjen po članku 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj na konfiskaciju imovine koja se sastoji iz veleposjeda i to, između ostalih, i predmetnih nekretnina, kao i svim nekretninama koje se nalaze na području Federativne Jugoslavije koje nisu navedene u presudi, te sa svim zgradama kao i svim postrojenjima na tim nekretninama. Ujedno se osuđuje na trajan izgon iz čitavog područja Federativne Jugoslavije.

Iz zaključka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45-14 od 9. prosinca 1945. godine proizlazi kako je u svrhu provođenja konfiskacije imovine I. grofa D. u smislu presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. određen popis i procjena navedene imovine na licu mjesta te podredno određena uknjižba prava vlasništva, između ostalih, i na nekretninama I. grofa D. upisanih u zk.ul.br… k.o. B. D.

Uvidom u odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24.-27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenog 1945. te zaključka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45-14 od 9. prosinca 1945. kojom je konfisciran posjed I. grofa D. te izvršen prijenos u zemljišnim knjigama s imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed I. grofa D. temeljem stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama, između ostalih, u zk.ul.br… k.o. D. B. te određen prijenos s imena FNRJ i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

Nadalje, uvidom u spis upravnog postupka odnosno u mišljenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: KTR-I-271/97 od 9. travnja 1998. i broj: DOKR-I-971/00. od 20. prosinca 2000. proizlazi da je presuda Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945., kojom je grof I. D. osuđen zbog kaznenog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države uz kaznu konfiskacije sve imovine, presuda bivše Jugoslavije, i da je riječ o presudi iz odredbe članka 4. stavak 1. Zakona o naknadi, odnosno, o presudi za kazneno djelo, političko kazneno djelo, politički motivirano kazneno djelo i da je do osuđujuće presude došlo zlouporabom prava i političke moći.

Uvidom u navedene odluke prvostupanjsko tijelo je zaključilo da je imovina grofa I. D. oduzeta bivšem vlasniku temeljem propisa, odnosno odluka iz odredbe članka 2. stavka 2. Zakona o naknadi.

Radi identifikacije današnjih čestica s oduzetim česticama prvostupanjsko tijelo izvršilo je uvid u nalaz i mišljenje izrađen od strane ovlaštenog inženjera geodezije J. J. od listopada 2012. te je pribavilo očitovanje stalnog sudskog vještaka za geodeziju D. R. od 7. prosinca 2015. radi provjere točnosti ranije izrađene identifikacije katastarskih čestica po sadašnjem stanju za k.o. D. B. iz kojega proizlazi da u pogledu čestica o kojima je odlučeno djelomičnim rješenjem, Elaborat identifikacije odgovara današnjem stanju oduzetih nekretnina.

Iz očitovanja Hrvatskih voda, Vodno-gospodarskog odjela za Dunav i Donju Dravu KLASA: 325-10/14-01/386, URBROJ: 374-22-4-16-26 od 23. veljače 2016. proizlazi da k.č.br… k.o. D. B. nisu u naravi vodno dobro, nisu građevine za detaljnu melioracijsku odvodnju I i II reda niti u naravi predstavljaju građevine za detaljnu melioracijsku odvodnju III i IV reda, odnosno da predmetne čestice nisu dijelovi vodnog dobra i stoga ne postoje ograničenja koja proizlaze iz Zakona o vodama („Narodne novine“, broj: 153/09., 63/11., 130/11., 56/13., 14/14.).

S obzirom na to da iz zemljišnoknjižnih podataka proizlazi da su k.č.br… sve k.o. D B. u vlasništvu Republike Hrvatske, prvostupanjsko je tijelo provelo dokaz vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke kako bi utvrdilo jesu li predmetne čestice podobne za povrat u naravi, odnosno jesu li ostvarene iznimke od naturalnog povrata u smislu odredbi članka 55. Zakona o naknadi.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka poljoprivredne struke D. K od ožujka 2016. proizlazi da nekretnine označene kao dio k.č.br… , sve k.o. D. B. predstavljaju uređene poljoprivredne površine (pri čemu k.č.br…, sve k.o. D. B., predstavljaju poljoprivredna zemljišta na kojima se vrši intenzivna poljoprivredna proizvodnja, dok se na k.č.br…, obje k.o. D. B. ne vrši poljoprivredna proizvodnja), položajno smješteno i blizini naselja D. B. te da se nalaze u blizini asfaltne ceste i da su omeđene melioracijskim kanalima, kao i u relativnoj blizini ostale infrastrukture. Shodno navedenim značajkama, za predmetne poljoprivredne površine – komasirane gormade, vještak zaključuje da su sa proizvodnog i gospodarskog gledišta vrlo vrijedno poljoprivredno zemljište.

Pritom stalni sudski vještak u odnosu na oduzetu nekretninu oznake k.č.br… površine 230 čhv ili 827 m2, ističe da ista odgovara udjelu od 2,87 % od površine nekretnina današnjih oznaka k.č.br… sve k.o. D. B. zbog čega nije moguće izvršiti naturalni povrat navedenih čestica, obzirom da nakon provedene komasacije samo 2,87 % oduzete nekretnine čini površinu sadašnjih nekretnina.

U odnosu na k.č.br…, površine 1 j 193 čhv ili 6449 m2, stalni sudski vještak je naveo da površina oduzete nekretnine odgovara udjelu od 87,34 % od površine današnjih nekretnina oznaka k.č.br… i kč.br… k.o. D. B., pri čemu se današnja k.č.br… u cijelosti nalazi unutar oduzete površine, dok je k.č.br… za 935 m2 veća od oduzetog zemljišta. Stoga je vještak zaključio da nakon provedene komasacije udio oduzete nekretnine čini 100 % od sadašnje k.č.br… k.o. D. B, zbog čega je moguće izvršiti naturalni povrat predmetne nekretnine u cijelosti, jer se povratom oduzetog zemljišta neće okrnjiti gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost poljoprivrednog zemljišta budući da ono predstavlja zasebnu cjelinu.

U odnosu na k.č.br… k.o D. B, stalni sudski vještak smatra da nije moguće izvršiti naturalni povrat, jer bi se povratom oduzetog zemljišta bitno okrnjila gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnog poljoprivrednog zemljišta, budući da predmetna nekretnina čini dio komasarine gromade poljoprivrednog kompleksa.

Nesporno je da vještak nema ovlasti odlučivati o mogućnosti naturalnog povrata, već je to odluka pravne prirode koju donosi javnopravno tijelo. Međutim, tuženik je valjano utvrdio da su predmetnim vještačenjem određeni čimbenici koji direktno i indirektno utječu na gospodarsku odnosno tehnološku funkcionalnost komasirane gromade unutar poljoprivrednog kompleksa, primjerice kulturu zemljišta, mogućnost cijepanja komasirane gromade i izdvajanja oduzetih katastarskih čestica, infrastrukturu, lokaciju i veličinu predmetnih površina. Zbog svega navedenog, tuženik je ocijenio utemeljenim zaključak vještaka da nije moguće izvršiti naturalni povrat poljoprivrednog zemljišta označenog kao dio k.č.br.., dio k.č.br… dio k.č.br… i k.č.br… k.o. D. B. jer bi se povratom oduzetog zemljišta bitno okrnjila gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost poljoprivrednog zemljišta, budući da predmetne nekretnine čine dio komasirane gromade poljoprivrednog kompleksa, kao i zaključak vještaka u pogledu k.č.br… k.o. D. B. kako je moguće izvršiti naturalni povrat predmetne nekretnine u cijelosti jer se povratom oduzetog zemljišta neće okrnjiti gospodarska, odnosno tehnološka funkcionalnost poljoprivrednog zemljišta budući da ono predstavlja zasebnu cjelinu pa su stoga osnovano tuženik i prvostupanjsko tijelo moglo utemeljiti svoja rješenja na predmetnom nalazu i mišljenju.

Osim toga, u podnesku od 14. ožujka 2016. prvotužitelj se suglasio sa vještačkim nalazom stalnog sudskog vještaka poljoprivredne struke D. K. te je istaknuo da u slučajevima gdje je vještak predvidio nemogućnost povrata zemljišta u naravi zahtijeva naknadu u drugom poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske. Također, na usmenoj raspravi održanoj 26. rujna 2016. Općinsko državno odvjetništvo se također suglasilo s nalazom i mišljenjem istog vještaka, a prvotužitelj se očitovao da zahtijeva naknadu u vidu zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske i za poljoprivredno zemljište koje je izuzeto od naturalnog povrata iz razloga što je vlasništvo trećih osoba.

Uz navedeno, tužitelj tijekom upravnog postupka kao niti tijekom upravnog spora u smislu odredbe članka 34. stavak 1. te članka 33. ZUS-a nije predložio provođenje drugih dokaza radi utvrđivanja činjenica koje bi eventualno dovele u sumnju pravilnost i zakonitost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom upravnog postupka u svezi (ne)mogućnosti naturalnog povrata.

U odnosu na drugo sporno pitanje, ovaj Sud smatra da je iscrpno, razložno i utemeljeno tuženik obrazložio u osporavanom rješenju svoj zaključak da agrarna reforma nije okončana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno da su predmetne nekretnine grofu I. D. oduzete od strane jugoslavenske komunističke vlasti. Tako je tuženik u obrazloženju svog rješenja iznio opširan i detaljan pregled izmjena normativnog okvira relevantnog za ovu upravnu stvar u promatranom razdoblju, ali i isto tako povijesno-političko i faktično stanje vezano za eksproprijaciju nekretnina, iz kojeg je razvidna utemeljenost tuženikovih stavova i zaključka.

Naime, iz dokumenata: Odluke Kr. Banske uprave, Poljoprivredno odelenje, Agrarno-pravni otsek, br. 27.442/III-6.1935. od 15. svibnja 1935. godine o utvrđivanju objekta za veleposjed grofa I. D.; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 62085/VI-a od 26. rujna 1935. koje se odnosi na postupak eksproprijacije šuma; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 21337/VI-a od 5. kolovoza 1936., rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 65801/VIa od 15. rujna 1936; rješenja Kr. banske uprave, Agrarno-pravnog odsjeka, broj: 8983/111-6-1937 od 6. srpnja 1937.; rješenja Banske vlasti Banovine Hrvatske, broj: 59413/IV-61940 od listopada 1940. o izmjeni odluke o utvrđenju objekata te Eksproprijacione odluke Komisije za likvidaciju Agrarne reforme u Osijeku, broj: 4622-1940 od 15. srpnja 1940. proizlazi da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije vođen postupak eksproprijacije na veleposjedu grofa I. D.

Međutim, iz preslika zemljišno-knjižnih uložaka, razvidno je, da su, i nakon provedenih parcelacija, sve nekretnine ostale u vlasništvu I. grofa D. sve do uspostave jugoslavenske komunističke vladavine. Osim toga, tijekom upravnog postupka, utvrđeno je da su predmetne nekretnine ostale i u njegovom posjedu.

Tijekom postupka je za nekretnine za koje je u glavi C. I Odluke Kraljevske banske uprave, poljoprivredno odelenje, Agrarno pravni otsek br. 27.442/111-6.1935 od 15. svibnja 1935. utvrđeno da su ih stekli u vlasništvo dosjelošću zemljoradnici iz pojedinih sela kao i razna pravna lica i jurističke osobe na temelju trajnog, nesmetanog, mirno i faktičnog tridesetogodišnjeg uživanja odnosnih površina, a nisu nikada prenesene na druge fizičke ili pravne osobe, unatoč uputi u toj odluci kojom su stranke upućene da urede pitanja prava vlasništva, odnosno da niti veleposjednik a niti ostale zainteresirane stranke nisu u narednih 10 godina uredile pravo vlasništva u pogledu predmetnih nekretnina, već su te površine do oduzimanja na temelju akata donesenih za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (1945.) ostale u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo grofa I. D., a potom su Odlukom kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj: 443/47 od 2. svibnja 1947. utvrđene kao njegov posjed na temelju upisa u zemljišnim knjigama, katastru i stanju naravi.

Iz povijesnog zemljišno-knjižnog izvatka za zk.ul… k.o. D. B. nesporno proizlazi da su nekretnine označene kao k.č.br… livada P. površine 230 čhv, k.č.br… šuma B. površine 1 kj 442 čhv i k.č.br… Dj. L. površine 1 kj 193 čhv, u trenutku oduzimanja bile uknjižene kao vlasništvo grofa I. D., a da su na temelju zaključka Narodnog kotarskog suda u Slatini od 9. prosinca 1945., br. R-110/45-14 uknjižene za korist FNRJ. Iz vlastovnice predmetnog zemljišno-knjižnog izvatka proizlazi da su predmetne nekretnine na temelju Odluke komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini od 2. svibnja 1947., br… uknjižene za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

Zakonom o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima, odredbom članka 59. bilo je propisano da će nakon pravomoćnosti odluke o eksproprijaciji i nakon što agrarni subjekti uplate 2 % doprinosa u kolonizacijski fond, komisija za likvidaciju agrarne reforme dostaviti jedan primjerak odluke nadležnom zemljišno-knjižnom sudu radi provedbe u zemljišnim knjigama.

Uredbom o financijskoj likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima, odredbom članka 30. stavka 1., bilo je propisano da se isplata odšteta vlasnicima velikih posjeda vrši na osnovu pravomoćnih odluka Komisije za likvidaciju agrarne reforme na velikim posjedima. Stavkom 2. istog članka bilo je propisano  da će Komisija za likvidaciju agrarne reforme na velikim posjedima dostavljati ove odluke Privilegiranoj agrarnoj banci preko Ministarstva poljoprivrede koje će ih sa svoje strane sprovoditi Privilegiranoj agrarnoj banci sa izvještajem da su originalne i nalogom da se po njima izvrši isplata. Ove će se odluke slati, pošto se prethodno kod sudova izvrše sve radnje predviđene u člancima 41., 59. i 75. Zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima, kao i pošto se postupi po odredbama predviđenim u članku 24. te Uredbe odnosno po upisu hipoteke u korist Privilegirane agrarne banke te zabilježbe zabrane otuđivanja i opterećivanja zemljišta bez pristanka Privilegirane agrarne banke. Stavkom 3. bilo je propisano da se Privilegiranoj agrarnoj banci moraju poslati i svi izvodi iz zemljišnih knjiga, a stavkom 4. bilo je propisano da se po svakoj odluci donosi zaseban obračun za isplatu.

Ovaj Sud smatra da tuženik pravilno zaključuje da se isplata naknade imala izvršiti tek nakon zemljišno-knjižne provedbe odluka o eksproprijaciji. Iz povijesnog zemljišno-knjižnog izvatka za zk. ul… k.o. D. B. proizlazi da odluka o eksproprijaciji nije provedena u zemljišnim knjigama te stoga proizlazi u odnosu na predmetne nekretnine da vlasti Kraljevine Jugoslavije nisu okončale postupak eksproprijacije, a da taj postupak nije okončan niti nakon propasti te državne tvorevine, pa niti do okončanja drugog svjetskog rata.

Odredbom članka 8. stavka 1. Zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima bilo je propisano da za ustanovljenje velikog posjeda po ovom Zakonu odlučno je pravo vlasništva kako je bilo upisano u zemljišnim knjigama na dan 27. veljače 1919. Stavkom 5. toga članka bilo je propisano da zemljišta koja su zemljoradnici kupili od velikog posjednika ili su stekli dosjelošću ili zamijenili sa svojim zemljištem prije 27. veljače 1919. te ih trajno nesmetano posjeduju i na dan stupanja na snagu tog Zakona, a promjene vlasništva nisu provedene u zemljišnim knjigama, nisu objekt agrarne reforme. Promjene prava vlasništva u zemljišnim knjigama uredit će same stranke u skladu s zakonskim propisima.

Nadalje, Odluka Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj: 443/47 od 2. svibnja 1947. donesena je na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 111/47.).

Odredbom članka 14. stavka 1. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije bilo je propisano da je za rješenje pitanja, da li neki posjed spada pod propise ovoga Zakona, odlučno stanje posjeda na dan 28. kolovoza 1945., dok se promjene nastale iza toga dana ne uzimaju u obzir.

Nadalje, sukladno odredbi članka 23. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije, za svaki posjed za koji se vodi postupak u vezi s člankom 3. ima se utvrditi ukupna površina posjeda, po površini kulturi, pojedinih čestica prema stanju u zemljišnoj knjizi, katastru i naravi. Stavkom 3. bilo je propisano da postupkom utvrđivana objekata rukovodi i prvostupanjsku odluku o utvrđivanju objekata donosi nadležna kotarska odnosno gradska komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju na osnovi prikupljenih podataka o zemljišnoknjižnom, katastarskom i faktičnom stanju posjeda, izvršivši prethodno tehničke radove na posjedu, ako se za to ukaže potreba. Stavkom 4. bilo je propisano da se objekti za svaki posjed utvrđuju posebnom raspravom, koja se ističe najmanje 8 dana prije ročišta oglasom izloženim na javni uvid kod mjesnog narodnog odbora. Tim oglasom će se pozvati sve zainteresirane stranke. Stavkom 5. bilo je propisano da raspravu o utvrđivanju objekata provodi izaslanik kotarske gradske komisije s jednim agronomom odnosno šumarom i geometrom te mjesnim odborom agrarnih interesenata uz sudjelovanje zainteresiranih stranaka.

Iz spisa predmeta također ne proizlazi da su treće osobe prilikom provođenja konfiskacije isticale izlučne zahtjeve u pogledu konfiscirane imovine (odredba članka 20. stavka 1. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije – „Narodne novine“, broj: 61/46. – pročišćeni tekst i 74/46. – ispravak), a niti su sudjelovale kao zainteresirane stranke u postupku koji je prethodio donošenju odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini od 2. svibnja 1947.  Zbog navedenog proizlazi da su predmetne nekretnine oduzete vlasniku grofu I. D., a da ovlaštenik prava na naknadu stoga ima pravo na povrat sukladno Zakonu o naknadi.

S obzirom na sve navedeno, a uzimajući u obzir i činjenice da nije došlo do realizacije promjene vlasnika u zemljišnim knjigama, niti je došlo do prijenosa posjeda ekspropriranog zemljišta na agrarne interesente, a niti je isplaćena naknada za predmetne nekretnine, proizlazi osnovanim zaključak javnopravnih tijela kako su predmetne nekretnine grofu I. D. oduzete tek od strane jugoslavenske komunističke vlasti.

Iz navedenih dokumenata nespornim proizlazi da se, prilikom uknjižbe prava vlasništva (kao općenarodne imovine) na spornom zemljištu, jugoslavenske komunističke vlasti nisu pozvale na odluke upravnih tijela Kraljevine Jugoslavije kao pravnu osnovu na temelju koje će se izvršiti uknjižba prava vlasništva, već je uknjižba prava vlasništva izvršena na temelju zaključka Narodnog kotarskog suda u Slatini, br. R-110/45 od 9. prosinca 1945. i odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini br. 443/47 od 2. svibnja 1947. zbog čega proizlazi da bi, da nije bilo intervencija jugoslavenskih komunističkih vlasti u razdoblju od 1945. do 1947., prijašnji vlasnik grof I. D. i nadalje zadržao svoj status knjižnog vlasnika. Naime, da je postupak eksproprijacije okončan, kako to pravilno zaključuje tuženik, jugoslavenske komunističke vlasti, ne bi imale razloga predmetne nekretnine konfiscirati, odnosno eksproprirati na temelju odluke donesene na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, već bi predratne odluke samo bile provedene u zemljišnim knjigama.

Iz svega navedenoga proizlazi kako je istaknuti prigovor drugotužitelja neutemeljen.

Nadalje, drugotužitelj osporava da grof I. D., odnosno njegov nasljednik – ovdje zainteresirana osoba, ulazi u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu, tvrdeći kako je grof I. D. imao mađarsko državljanstvo, a ne jugoslavensko.

Međutim, ovaj je prigovor potanko otklonjen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu, kao što je presuda Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us- 9198/2002-13 od 24. studenoga 2005., a u kojima je grof I. D. bio ovlaštenik. Državljanski status je tada utvrđen iz dopisa Oblasnog NO za Istru, Odsjeka za narodnu imovinu od 3. prosinca 1946., dopisa Predsjedništva Vlade Narodne Republike Hrvatske, Odjela za narodnu imovinu od 13. prosinca 1946., te službene potvrde Saveznog ministarstva financija Republike Austrije od 29. travnja 1999.

Osim toga i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Uzz 29/12-12 od 27. veljače 2018., odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. GZ-DO-92/12 od 20. lipnja 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-1483/2010-12 od 16. veljače 2012., navodi da je zavičajnik kao institut austro-ugarskog zakonodavstva, odnosno knjiga državljana koja je ustrojena Zakonom o državljanstvu FNRJ (Sl. list FNRJ br. 54/46, 104/47, 88/48, 104/48) jesu službene evidencije, no neovisno o tome je li prednik tužitelja bio u njima upisan ili ne, dopušteno je i drugim dokazima utvrđivati činjenicu je li pok. prednik tužitelja u vrijeme konfiskacije imao jugoslavensko državljanstvo ili ne. Podredno se napominje da je nakon Odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. ("Narodne novine" broj 39/99) kojom su ukinute odredbe čl. 9. i čl. 11. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 45/01., 118/01., 80/02., 81/02.), donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi ("Narodne novine" broj 80/02, 81/02) kojim je pravo na povrat imovine priznato i stranim državljanima. Stoga pitanje državljanstva kao pretpostavke za povrat imovine više nije relevantan. Isto shvaćanje zauzeto je i u nizu odluka revizijskog suda (Uzz-20/2008 i dr.).

S obzirom na sve navedeno, pravilno je tuženik odbio žalbe tužitelja i potvrdio djelomično rješenje te je stoga Sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točkama I. i II. izreke presude.

Kako su tužitelji izgubili spor u cijelosti, to je u smislu članka 79. stavka 4. ZUS-a odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova spora (točke III. i IV. izreke presude).

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Osijeku 24. lipnja 2020.

 

Sutkinja

Jasenka Beker v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).