Broj: Gž-7486/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirne Marinić, predsjednika vijeća, Jasne Klarić, suca izvjestitelja i Diane Preglej, člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja T.I. iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Mišević, odvjetnik u Zagrebu, protiv I-tuženika N. B. iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z. i II-tuženika J. B. iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnica N. P., odvjetnica u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja i I-tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7644/07-99 od 23. studenog 2010., u sjednici vijeća održanoj dana 22. siječnja 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se žalba I-tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7644/07-99 od 23. studenog 2010. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo I-tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.074,69 kn.

 

              II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva i naloženo tužitelju da II-tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 16.143,75 kn.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"Utvrđuje se da je ništav i ne proizvodi nikakve pravne učinke Kupoprodajni ugovor od 09. siječnja 1998. g. zaključen između Š. B., rođene T. iz Z., …. kao prodavateljice i I-tuženika N. B. iz Z., … kao kupca temeljem kojeg je prodavateljica prodala, a kupac kupio kuću popisni broj 4208 i vrt u Zagrebu, Istarska 14, sveukupne površine 486 čm, upisane u z.k.ul.br. 1519 k.o. Grad Zagreb.

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja T. I. iz Z., … koji glasi:

"Pogrešna je i bez pravne valjanosti uknjižba prava vlasništva na nekretninama iz točke I ove presude na ime II-tuženika J. B. iz Z., ….

 

Utvrđuje se da je tužitelj T. I. iz Z., … temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 28. lipnja 2001. g. (kao dan ovjere potpisa) ovjerenog kod javnog bilježnika V. M. iz Z., …, broj OV-9969/2001 od 28. lipnja 2001. g., stekao vlasništvo nekretnina iz točke I ove presude, pa se tužitelj T. I. iz Z., … ovlašćuje temeljem ove presude a nakon pravomoćnosti, zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva istih nekretnina na svoje ime uz istovremeno brisanje dosadašnje uknjižbe, sve to bez daljnjeg pitanja i sudjelovanja I-tuženika N. B. iz Z., … i II-tuženika J. B. iz Z., … i u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Nalaže se II-tuženiku J. B. iz Z., … da iseli iz obiteljske kuće i vrta koji se nalaze u Z., … te da navedene nekretnine slobodne od svih osoba i stvari preda tužitelju T. I. iz Z., …, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudne ovrhe."

 

Nalaže se I-tuženiku N. B. naknaditi tužitelju T. I. iz Z., … parnični trošak u iznosu od 7.074,69 kn u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tužitelju T. I. iz Z., … naknaditi II-tuženiku J. B. iz Z., … parnični trošak u iznosu od 16.143,75 kn u roku od 15 dana."

 

Protiv navedene presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, te naloženo I-tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, žali se I-tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i predlaže u tom dijelu presudu ukinuti i tužbu odbaciti, traži trošak sastava žalbe.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu I-tuženika pobija navode žalbe kao neosnovane i predlaže u pobijanom dijelu presudu potvrditi.

 

Tužitelj se žali u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva i naloženo tužitelju naknaditi II-tuženiku parnični trošak zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), predlaže u tom dijelu presudu preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

              Tuženici u odgovoru na žalbu tužitelja pobijaju navode žalbe kao neosnovane.

 

Žalbe nisu  osnovane.

 

              Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Neosnovano tužitelj i I-tuženik u žalbi navode da je počinjena bitna povreda odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je izreka jasna, kao i razlozi o odlučnim činjenicama u obrazloženju presude i između navedenih razloga nema proturječja, dok su izvedeni dokazi ocijenjeni pravilnom primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a.

             

Izvedenim dokazima u postupku sud je utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog  pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP-a.

 

Nesporno je da je predmetna nekretnina bila upisana kao vlasništvo B. Š. i da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 9. siječnja 1998. sa prodavateljicom upisan kao vlasnik I-tuženik N. B., a potom temeljem kupoprodajnog ugovora od 21. svibnja 1998. upisan II-tuženik J. B..

 

Nije sporno da je ista nekretnina prodana tužitelju prema kupoprodajnom ugovoru od 28. lipnja 2001. (kao dan ovjere potpisa) od strane Š. B. po punomoćniku D. P..

 

Na temelju uvida u  spis Općinskog kaznenog suda posl. br. Ko-1241/00, te Policijske uprave Zagrebačke (spis broj 511-19-13/1-4825/99), a koji su postupci vođeni protiv I-tuženika N. B. radi sumnje u krivotvorinu potpisa Š. B. na ugovoru od 9. siječnja 1998., a posebno grafološkim vještačenjem je nedvojbeno utvrđeno da Š. B. nije svojom rukom potpisala kupoprodajni ugovor od 9. siječnja 1998.

 

              Kako ne postoji valjano očitovanje volje od strane prodavateljice, to je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da se radi o apsolutno ništavom ugovoru iz čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) i da ne proizvodi pravne učinke.

 

Navodi I-tuženika u žalbi da je sud propustio cijeniti da su krivotvoreni potpisi Š. B. na punomoći ovjerenoj po javnoj bilježnici dana 25. srpnja 2001. pod brojem Ov-6513/01 i kupoprodajnom ugovoru ovjerenom istoga dana pod brojem Ov-6514/01, pa da je slijedom toga sud trebao odbaciti tužbu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, jer i da je uspio u parnici tužitelj ne bi ostvario nikakvu korist, pa da slijedom toga nije niti imao nikakav pravni interes za podnošenje ove tužbe, nisu prihvaćeni.

 

Pozivanje žalitelja na punomoć (list 161. spisa) i kupoprodajni ugovor (list 162. spisa) nema pravnog značenja jer se radi o nekretninama Š. B. u R., a predmet ovog spora su nekretnine u Z..

 

A, prema odredbi čl. 109. ZOO svaka zainteresirana osoba se može pozivati na ništavost pravnog posla, pa kada tužitelj u tužbi navodi da je on stekao spornu nekretninu temeljem kupoprodajnog ugovora od 28. lipnja 2001., to ima status zainteresirane osobe, pa je i po ocjeni ovoga suda tužitelj procesno aktivno legitimiran na podnošenje ove tužbe.

 

Iz navedenih razloga je valjalo odbiti žalbu I-tuženika kao neosnovanu i pobijanu presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Prvostupanjski sud je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva pozivom na odredbu čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96,68/98,137/99,22/00, 73/00 i,114/01,79/06 i 146/08 – dalje: ZVSP), jer da je II-tuženik postupao u dobroj vjeri, ne znajući da je zemljišno knjižno stanje različito od izvanknjižnog, te da nije znao, a niti s obzirom na okolnosti posumnjati da stvar pripada otuđivatelju i da je II-tuženik upisom stekao vlasništvo na temelju odredbe čl. 123. st. 1. ZVSP.

 

Slijedom toga odbija i zahtjeve koji se odnose na pravnu nevaljanost uknjižbe II-tuženika J. B., te uknjižbu odnosno brisanje dosadašnje uknjižbe i zahtjev za iseljenje iz predmetne kuće.

 

Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da otuđitelj nekretnine ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima i da se iz izvedenih dokaza ne može zaključiti da je II-tuženik postupao u dobroj vjeri, već suprotno: da je znao i mogao znati za sumnjivo stjecanje nekretnine po I-tuženiku, te da se u svakom slučaju temeljem ugovora koji ne proizvodi pravne učinke ne mogu stjecati nekretnine, posebno ukazujući da zaštita povjerenja u zemljišne knjige nije neoboriva zakonska presumpcija.

 

Prigovori žalitelja nisu prihvaćeni, jer iz izvedenih dokaza, suprotno navodima žalitelja, nedvojbeno proizlazi da je II-tuženik postupao s povjerenjem u zemljišne knjige i nije imao ozbiljna razloga sumnjati u istinitost upisa, koji nije bio izbrisan zbog nevaljanosti, pa je pravilnom primjenom navedenih propisa prvostupanjski sud odbio taj dio tužbenog zahtjeva.

 

Tome valja dodati da je i čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 111/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZZK) propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, te da stjecatelj  koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno  zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, a niti se nedostatak dobre vjere može  prigovoriti samo iz razloga što nije istraživano izvanknjižno stanje, dok se odredba čl. 388. toč. 5. ZVSP odnosi na društveno vlasništvo, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Osim toga, u pravnoj situaciji kada se upis štiti pozivom na povjerenje u zemljišne knjige, tada se štiti originarni oblik stjecanja prava, a ne derivativni. Naime, ako su ispunjene pretpostavke iz čl. 122. ZVSP odnosno čl. 8. ZZK, tada je stjecatelj stekao svoje pravo temeljem samog zakona, (ex lege) a ne pravnog posla.

 

Zato se smatra da je II-tuženik originarnim putem stekao vlasništvo, zbog čega se neosnovano zahtjeva da uknjižba njegova vlasništva nije pravno valjana.

 

Međutim, i bez obzira na osnovanost odnosno neosnovanost prigovora tužitelja u žalbi, tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva utvrđenje da je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora stekao vlasništvo predmetne nekretnine ne bi bio osnovan.

 

A, to iz razloga što je pravni posao samo pravni naslov za stjecanje prava vlasništva, a prelazi na način određen zakonom. Ugovorom nastaje između vlasnika i stjecatelja obvezno-pravni odnos, po kojem je vlasnik dužan stjecatelju prenijeti pravo vlasništva, a stjecatelj stječe obvezni zahtjev da vlasnik na njega prenese vlasništvo.

 

Tako je propisano odredbom čl. 115. st. 1. ZVSP prema kojoj vlasništvo prelazi na temelju valjanog pravnog posla s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom, dok je odredbom čl. 119. st. 1. ZVSP propisano da se vlasništvo na nekretnini stječe upisom u zemljišnu knjigu.

 

Kako tužitelj zahtijeva utvrđenje da je na temelju kupoprodajnog ugovora stekao vlasništvo, to je valjalo u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan iz razloga što se na temelju pravnog posla stječe pravni osnov stjecanja, a ne i vlasništvo nekretnine, slijedom čega nisu osnovani ni daljnji zahtjevi tužitelja glede uknjižbe odnosno brisanja dosadašnje uknjižbe i zahtjev za iseljenje iz predmetne kuće.

 

Kako bi pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i presuda u odbijajućem dijelu potvrđena.

 

Odluka o parničnom trošku je zakonita (čl. 154. st. 2. ZPP-a), a troškovi su pravilno odmjereni.

 

U Zagrebu 22. siječnja 2013.