- 1 -              Rev 1368/2013-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1368/2013-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. P., OIB ..., iz M., kojeg zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u P., protiv I-tuženice Strukovne škole P., OIB ..., iz P., koju zastupaju punomoćnici Ž. V., G. P. i S. V., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u P. i II-tuženika D. ...-M. ... d.o.o., OIB ..., iz P., kojeg zastupaju punomoćnici E. K. i A. K., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu iz P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I-tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž 4339/10-2 od 10. prosinca 2012. ispravljena rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-4339/10-4 od 20. svibnja 2013., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-972/06-55 od 17. rujna 2010., u sjednici održanoj 24. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se djelomično revizija I-tuženice Strukovne škole P. i preinačuje presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž 4339/10-2 od 10. prosinca 2012. ispravljena rješenje Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-4339/10-4 od 20. svibnja 2013. u točkama II. i III. izreke i sudi:

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u odnosu na I-tuženicu Strukovnu školu P. potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-972/06-55 od 17. rujna 2010.

 

II. Odbija se revizija I-tuženice Strukovne škole P. u preostalom dijelu kao neosnovana.

 

III. Odbija se zahtjev I-tuženice za naknadu troškova postupka nastalih podnošenjem revizije.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u stavku I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženicima solidarno naknaditi štetu tužitelju isplatom iznosa od 317.355,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 25.525,25 kn. U stavku II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu štete u preostalom dijelu u iznosu od 141.209,46 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke.

 

Drugostupanjskom presudom, ispravljenom rješenjem poslovni broj Gž-4339/10-4 od 20. svibnja 2013., u točki I. izreke odbijene su žalbe prvo i drugotuženika kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu, te je u točki II. izreke prvostupanjska presuda preinačena u odbijajućem dijelu i tužitelju dosuđen daljnji iznos naknade štete u iznosu od 83.473,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u izreci, kao i da mu tuženici solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 38.631,55 kn, a prvotuženik još i trošak postupka od 269,70 kn, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan. Točkom III. izreke naloženo je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju i troškove nastale podnošenjem žalbe u iznosu od 2.562,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi I-tuženik na temelju odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog ili drugog stupnja na ponovno suđenje ili njihovo preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženika, uz naknadu parničnih troškova kao i troškova revizijskog postupka.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava sve revizijske navode i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija I-tuženice je djelomično osnovana.

 

U povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

 

Protivno navodima revidenta, pobijana presuda nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje, naprotiv, drugostupanjska odluka sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog štetnog događaja od 29. studenog 2004., kada je stradao tijekom praktične nastave koju je obavljalo kao maloljetni učenik prvotuženika u radnim prostorijama drugotuženika, točnije u mesnici drugotuženika kada je stroj za mljevenje mesa zahvatio njegovu desnu ruku, uslijed čega mu je morala biti amputirana desna podlaktica.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da se tužitelj kao redovan učenik kod tuženika - Strukovne škole P. osposobljavao za zanimanje mesar i da je pri obavljanju praktične učeničke nastave kod D. ...-M. ... d.o.o. 29. studenog 2004., doživio tešku tjelesnu ozljedu,

- da je tužitelj znajući da se radi samo o jednom komadu mesa te polupraznoj mašini za mljevenje mesa koja automatski „povuče“, iako je prije toga bio na isti način već ozlijeđen, ipak gurnuo rukom meso u mašinu za mljevenje, opet bez uporabe drvenog klipa koji mu je bio dostupan,

 

- da je tužitelj, kako je već rečeno, na jednak način ranije bio povrijeđen na istoj mašini zbog istog razloga - jer prilikom mljevenja mesa nije upotrebljavao zaštitno sredstvo - drveni klip (štap),

 

- da je tužitelju zbog te ozljede amputirana podlaktica desne ruke uslijed čega tužitelj nije mogao nastaviti školovanje za navedeno zanimanje i njime se baviti,

 

- da je licenca, odnosno dozvola za izvođenje praktičnog dijela naukovanja za zanimanje mesar izdana II-tuženiku, kao obrtniku, dana 12. rujna 2001., a B. B. da je bio osoba imenovana od strane poslodavca za majstora stručnog učitelja, po zanimanju mesar, majstor svog statusa, međutim, da je prekidom radnog odnosa imenovanog kod II-tuženika ujedno prestala i važeća dozvola za izvođenje praktičnog dijela nastave,

 

- da iz dopisa Hrvatske obrtničke komore od 2. ožujka 2007. proizlazi da II-tuženik u sporno vrijeme nije imao ovlaštenje za izvođenje praktične nastave za zanimanje mesar,

 

- da su tuženici sklopili ugovor o praktičnoj nastavi s tužiteljem zastupanim po roditeljima, dana 10. rujna 2003., kojim su uređene njihove međusobne obveze,

 

- da se tim ugovorom II-tuženik zajedno sa Strukovnom školom, I-tuženikom, uz ostalo, obvezao obaviti praktičnu nastavu, pri čemu je obrtnik, uz ostalo, odgovoran za zaštitu tjelesnog i moralnog integriteta naučnika, kao i suradnju sa školom prema izvedbenom programu koji utvrđuje zajedno sa školom za obrtnička zanimanja,

 

- da je odluka o imenovanju stručnog učitelja (majstora) bila sastavni dio navedenog ugovora, uz obvezu ugovornih strana da kontroliraju osobu stručnog učitelja te da o svakoj promjeni te osobe mora biti obaviještena škola i naučnik,

 

- da mora postojati suglasnost škole s izabranim obrtnikom glede osobe stručnog učitelja, koja osoba mora biti imenovana u skladu s propisima,

 

- da je obveza I-tuženika iz navedenog ugovora, uz ostalo, u suradnji s obrtnikom, izrada izvedbenog programa naukovanja, praćenju ostvarivanja programa naukovanja, pružanje stručne, pedagoške i metodičke pomoći stručnim učiteljima kod obrtnika, te suradnja s Hrvatskom obrtničkom komorom,

 

- da je prema tom ugovoru, obveza učenika, uz ostalo, redovno naukovanje i pridržavanje radne discipline, uz ostalo, pomno rukovanje strojevima, uređajima i alatima na propisani način te pridržavanje redoslijed radnih operacija i faza rada i daje tužitelj prije praktične nastave polagao teoretsku nastava iz zaštite na radu i nastave u svezi rukovanja sa strojevima (provodila prof. E. K.).

 

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pozivajući se na članak 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96 i 114/03), prvostupanjski sud zaključuje  da II-tuženik kao poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava, s tim da je odgovornost I-tuženice utemeljena na odredbama članka 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO/91).

 

Drugostupanjski sud ocjenjuje da je odštetna odgovornost tuženika, sukladno općim propisima obveznog prava objektivna i solidarna jer se tužitelj ozlijedio na stroju koji predstavlja opasnu stvar. U tom smislu, u pobijanoj se odluci navodi da I-tuženica ne može isključiti svoju odgovornost za štetu na opasnoj stvari jer se radilo o praktičnoj nastavi škole, stoga iako I-tuženica nije vlasnik opasne stvari, zaključuje da škola odgovara jednako kao i vlasnik jer je praktična nastava kod II-tuženika obavljana u ime I-tuženika.

 

U ovom dijelu postupka više nije upitna odštetna odgovornost II-tuženika - koji nije podnio reviziju protiv drugostupanjske odluke, stoga je o pitanju njegove odštetne odgovornosti u ovom postupku pravomoćno presuđeno.

 

Pritom je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je I-tuženica, kao strukovna škola u okviru svojih zakonskih obveza, propustila dužnu pozornost i nadzor nad učenikom, tako da uz ostalo, nije provjerila osposobljenost osobe i važenje dozvole za izvođenje praktične nastave II-tuženika s kojim je unatoč toga sklopila ugovor o praktičnoj nastavi.

 

Prema odredbama članka 8. i 9. Pravilnika o načinu ostvarivanja programa naukovanja („Narodne novine“, broj 86/97), ukoliko škola ne posjeduje radionicu za izvođenje praktičnog dijela naukovanja, dužna je organizirati izvođenje tog dijela nastave kod drugih obrtnika odnosno trgovačkih društava ili kod drugih škola, time da praktični dio naukovanja može izvoditi kod obrtnika jedino ako on ima majstorsko zvanje i potrebnu dozvolu (licencu).

 

Slijedom navedenog i protivno revizijskim navodima, valja zaključiti da je I-tuženica, kao strukovna škola, sukladno pravilnoj ocjeni drugostupanjskog suda, odgovorna za nastalu štetu na isti način kao i II-tuženik. Stoga valja zaključiti da je odgovornost škole u ovom slučaju, budući je do štetnog događaja došlo na praktičnoj nastavi koju provode strukovne škole, jednaka odgovornosti kada do ozljede učenika dođe prilikom praktične nastave koju bi obavljala i sama škola.

 

Osim toga, kako je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđen niz propusta I-tužene škole u organiziranju praktične nastave kod II-tuženika, to bi bez daljnjega ujedno postojala i odgovornost tužene škole na osnovi odredbi o pretpostavljenoj krivnji iz članka 154. ZOO/91. Naime, škole se bave djelatnošću od općeg interesa pa okolnost da je strukovna škola sklopila ugovor o praktičnoj nastavi, kojim je dio tog naukovanja ugovorno prenijela na II-tuženika, ne oslobađa je njezine obveze stalnog nadzora učenikovog praktičnog rada, konačno i obveze da pomno vodi računa o ovlastima i sposobnostima osoba koje provode stručnu praksu (praktičnu nastavu obavljao je II-tuženik koji nije imao zakonsko ovlaštenje za izvođenje praktične nastave - licencu Hrvatske obrtničke komore iz članka 47. Zakona obrtu - Narodne novine“, broj 49/03.

Prema tome, materijalno pravo u odnosu na ovako opisanu i utvrđenu odštetnu odgovornost revidentice nije pogrešno primijenjeno.

 

Međutim, pravilno se revizijom I-tuženice upire na djelomično pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na utvrđenu suodgovornost tužitelja i štetnika pri čemu je doprinos tužitelja utvrđen u omjeru od 10%. To je zato jer je prvostupanjski sud, po nalaženju revizijskog suda, pravilno uvažavajući sve okolnosti slučaja, posebno činjenicu da je i tužitelj, neovisno od nadzora osoba koje su ga morale provoditi, istodobno i sam bio dužan pridržavati se radne discipline, uz ostalo, pomno i na propisani način rukovati strojevima. Stoga, kada je tužitelj već ranije i na jednak način bio povrijeđen na istoj mašini i zbog istog razloga jer prilikom mljevenja mesa nije upotrebljavao zaštitno sredstvo - drveni klip (štap) koji mu je bio dostupan, tada je njegov doprinos nastanku vlastite štete veći od 10% i odgovara suodgovornosti od 30%, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

 

Tužitelj je ozlijeđen kada je imao 16 godina života kao učenik drugog razreda, dakle, kada već ima pravo zasnovati radni odnos (članak 14. Zakona o radu - „Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) i kada, neovisno što je maloljetnik, već postoji i njegova samostalna odgovornost za štetu (članak 160. stavak 3. ZOO/91). Slijedom toga se i njegova doprinos nastanku štete, pravilnom primjenom odredbe iz članka 192. ZOO/91, uvažavajući svakako i prijašnji istovjetni štetni događaj, morala cijeniti na način koji uključuje znatno višu razinu pozornosti, a time i veću odgovornosti u postupanju od onih učenika koji se na praktičnoj nastavi nisu susreli s takvim događajem. U ponašanju tužitelja uočljivo je ponovljeno nepoštivanje mjera zaštite na radu neovisno od opasnosti koje su mu bile i morale biti poznate. Upravo zato je prosudba drugostupanjskog suda pogrešna pa suodgovornost I-tuženice ne može biti viša od 70%.

 

Neosnovano se u reviziji I-tuženice upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na visinu dosuđene naknade štete budući da je ista dosuđena pravilnom primjenom kriterija iz članka 200. ZOO/91, dakle, vodeći računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ovakva pravična novčana naknada. Tako dosuđenu visinu pravične novčane naknade revizijski sud bez daljnjega smatra primjerenom pretrpljenoj šteti.

 

Slijedom svega navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je preinačiti drugostupanjsku presudu u točkama II. i III. izreke (preinačujući dio kojim je prihvaćena žalba tužitelja) na način da se žalba tužitelja u odnosu na revidenticu odbije kao neosnovana (članak 395. stavak 1. ZPP).

 

U preostalom dijelu (u odnosu na dosuđujuću točku I. izreke pobijane presude) revizija I-tuženice nije osnovana (članak 393. ZPP).

 

Revidentici nisu dosuđeni drugačiji troškovi postupka jer je kvalitativnom i kvantitativnom ocjenom uspjeha jedne i druge stranke, budući da je I-tuženica sve do revizijskog dijela postupka osporavala pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, tužiteljev trošak u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđen, s tim da iz jednakih razloga tuženici nije dosuđen niti trošak djelomičnog uspjeha povodom izjavljene revizije (članak 154. stavak 2. i članak 155. ZPP).

 

Ispravkom drugostupanjske presude otklonjeni su dijelom i revizijski razlozi koji se odnose na troškove postupka, a s obzirom na narav i posljedice ovog preinačenja, ti su revizijski navodi postali bespredmetni. Zato je revidentica dužna isplatiti tužitelju troškove postupka koje joj je odmjerio sud prvog stupnja, ali bez troškova tužiteljeve žalbe (točka III. izreke pobijane presude - troškovi od 2.562,50 kn), koja je ovom revizijskom presudom odbijena kao neosnovana.

 

Iz navedenih je razloga u odnosu na I-tuženicu presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 24. lipnja 2020.