- 1 -              Rev 551/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 551/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz Z., ..., vl. ugostiteljskog obrta P. OIB: ..., u stečaju, zastupan po stečajnom upravitelju M. K., OIB: ..., ..., protiv tuženice C. B. d.d. Z., ..., Z., OIB: .... radi isplate stečenog bez osnove, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-892/2018-2 od 5. srpnja 2018., kojim su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2751/06-74 od 1. veljače 2018., u sjednici održanoj 24. lipnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

1. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-892/2018-2 od 5. srpnja 2018. i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2751/06-74 od 1. veljače 2018., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

2. Odbacuje se revizija tuženika podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-892/2018-2 od 5. srpnja 2018., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2751/06-74 od 1. veljače 2018., kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 51.582,31 EUR plativno u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2007., po stopi preciznije navedenoj u toj presudi, u roku od 15 dana.

 

U točki II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 91.593,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, također u roku od 15 dana.

 

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke je, radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja na trpljenje, sadržaja pobliže navedenog u tom rješenju, određena privremena mjera kojom je naloženo S. G.-S. B. d.d da protivnici osiguranja ili bilo kojoj drugoj osobi po nalogu protivnika osiguranja uskrati daljnju naplatu:

1. bianco zadužnice ispunjene na iznos od 1.000.000,00 kuna s ispunjenom oznakom vjerovnika C. B. d.d. Z., ..., OIB: ..., koju je izdao dužnik Z. B. iz Z., ..., vl. ugostiteljskog obrta P. OIB: ..., solemnizirane po javnom bilježniku pod poslovnim brojem OV-7101/05,

 

2. uskrati daljnji prijenos novčanih sredstava sa svih računa predlagatelja osiguranja temeljem bianco zadužnice ispunjene na iznos od 1.000.000,00 kuna s ispunjenom oznakom vjerovnika C. B. d.d. Z., ..., OIB: ..., koju je izdao dužnik Z. B. iz Z., ..., vl. ugostiteljskog obrta P. OIB: ..., solemnizirane po javnom bilježniku pod poslovnim brojem OV-7101/05.

 

U točki II. izreke određeno je da privremena mjera traje do pravomoćnog okončanja parničnog postupka P-2751/2006 koji se vodi pred Općinskim sudom u Zadru, odnosno do drugačije odluke suda, a u točki III. izreke da žalba protiv rješenja ne odgađa njihovu provedbu.

 

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja potvrđeni su citirana prvostupanjska presuda i rješenje.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje obiju nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija podnesena protiv presude je osnovana, a protiv rješenja nedopuštena.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati tj. vrati utuženi iznos na ime pogrešno (više) obračunate zatezne kamate po ugovoru o kreditu za razdoblje od 28. veljače 2007. pa do isplate.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Tuženica se u reviziji poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, tvrdeći da pobijana presuda ima razloga zbog kojih se ne može ispitati, da je izreka nerazumljiva i da proturiječi sama sebi i razlozima, te da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i tih isprava, a taj revizijski prigovor obrazlaže navodima da je pobijanom drugostupanjskom presudom utvrđen sporni obračun zatezne kamate nakon raskida ugovora o kreditu, a da je prvostupanjski sud iz provedenih nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je kredit u cijelosti dospio 29. veljače 2004., pa je pobijana presuda proturječna sama sebi.

 

Neosnovan je navedeni prigovor tuženice jer je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj kasnio u otplatama ugovorenih mjesečnih rata i da je cijeli kredit dospio na naplatu, a drugostupanjski sud je prihvatio navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda, a to što je drugostupanjski sud konstatirao između stranaka sporne činjenice, a među njima i činjenicu o tijeku redovne kamate, pobijana presuda nije proturječna i može se ispitati. Ukoliko bi navedene tvrdnje i bile osnovane ne radi se o navedenoj bitnoj povredi tim više što ni tužitelj u tužbi, a niti jedan nižestupanjski sud ne polazi od pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu raskinut, pa se ne radi o navedenoj bitnoj povredi postupka, već eventualno o prigovoru pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što se ne može isticati u reviziji (čl. 385. ZPP-a), i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

I navodima da je drugostupanjski sud samo paušalno prihvatio zaključke prvostupanjskog suda, iako je tuženica u žalbi navela da sudska praksa nije izvor prava, te da se odluka Rev-911/09 od 28. lipnja 2016., odnosi na druge osobe (koje nisu ni tužitelj ni tuženica) i na drugačiju pravnu situaciju (hipotekarnu tužbu), nosnovano se tuženica ponovo poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, jer tim prigovorima ustvari osporava po nižestupanjskim sudovima pravilnost primjene materijalnog prava, a okolnost pozivanja na pogrešnu pravnu praksu ne dovodi do navedene bitne povrede postupka već eventualno do pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Neosnovano se tuženica poziva i na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 111. ZPP-a, koju obrazlaže time da je tužitelj na ročištu od 5. listopada 2009. pozvan na plaćanje predujma za provođenje financijskog vještačenja, (koji nije plaćen u ostavljenom roku nego tek u siječnju 2013.), a ponovo i 4. prosinca 2014. kada je od suda dobio rok za uplatu predujma, koji nije platio u roku već je tražio produženje roka, ali unatoč tome opet nije u roku platio predujam nego tek 22. siječnja 2015., pa smatra da rok koji odredi sud ima jednak učinak kao protek roka određen po zakonu, jer prekoračenje roka za plaćanje predujma, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nema za posljedicu navedenu bitnu povredu postupka, koja bi bila od utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava.

 

Iz istih razloga je neosnovano pozivanje tuženice na navedenu bitnu povredu koju temelji na činjenici da tužitelj nije u roku koji mu je ostavio sud, rješenjem od 30. siječnja 2007., ispravio tužbu nego tek nakon proteka tog roka.

 

Neosnovano se tuženica poziva i na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 254. st.1. i čl. 71. st.1. ZPP-a, navodeći da je N. R., stalni sudski vještak za financije bila zaposlenica tuženika, a na što je tuženik upozorio sud u podnesku zaprimljenom kod prvostupanjskog suda 25. veljače 2016, kada nije postavio zahtjev za njezino izuzeće, u smislu čl. 73. st. 1. ZPP-a, ukoliko je sumnjao u njezinu eventualnu pristranost za suprotnu stranu, a sama činjenica što je ona bila zaposlenik tuženika ne mora neminovno značiti pristranost za suprotnu stranu.

 

I u revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno pitanje obračuna kamata.

 

Nižestupanjski sudovi su, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdili:

- da je tužitelj sa tuženicom zaključio Ugovor o dugoročnom kreditu 7. rujna 2001. u iznosu od 120.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti,

- da je ugovorena promjenjiva kamata od 12% godišnje,

- da je tužitelj kasnio u otplatama ugovorenih mjesečnih rata i da je cijeli kredit dospio na naplatu,

- da je tuženica na ime otplate kredita zbog neplaćanja mjesečnih rata aktivirala bianco zadužnicu,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka za financije J. K. obračun kamata po tuženici do 20. srpnja 2004. izvršen konfornom metodom, a nakon toga sukladno Zakonu o kamatama ("Narodne novine" broj 94/04),

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka za financije N. R. tuženica obračunavala kamatu na kamatu što nije u skladu s citiranim Zakonom o kamatama tako da se radi o pretplati kredita od 51.582,31 EUR,

- da je i prema nalazu i mišljenju vještaka za financije S. H. tuženica redovnu kamatu obračunavala primjenom konformne metode jer je kredit u cijelosti dospio 29. veljače 2004. pa da dugovanje tužitelja po tom kreditu s naslova duga i kamata na dan 15. svibnja 2007. iznosi 5.007,55 EUR, dok na dan izrade nalaza i mišljenja, 30. lipnja 2016., iznosi 10.583,51 EUR,

- da prema suočenju vještaka R. i Herceg, u njihovim nalazima i mišljenjima nema razlike u obračunskom dijelu nego je razlika u metodologiji primjene propisa o visini zatezne kamate.

 

Na temelju tako utvrđenog činjenog stanja sud prvog stupnja, imajući u vidu praksu Vrhovnog suda (Rev-911/09) i Ustavnog suda (broj U-III-380/2001) utvrđuje da je nalaz i mišljenje vještaka R. u skladu sa zakonskim propisima i ustaljenom sudskom praksom, te prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 12. prosinca 2017., usklađen prema nalazu i mišljenju tog vještaka, a drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda i potvrđuje prvostupanjsku presudu.

 

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava tuženica tvrdi da je pogrešno primijenjena odredba čl. 277. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO), kojom odredbom je propisano da, ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate, ugovorena kamata teče i poslije dužnikova zakašnjenja. Navodi da je u ovom slučaju ugovorena kamata od 12% veća od stope zatezne kamate na tražbine u stranoj valuti u visini stope na devizne štedne uloge po viđenju, da se ovdje radi o kreditu koji je u cijelosti dospio, a ne o ugovoru koji je raskinut, odnosno otkazan, zbog čega njegove odredbe imaju pravni učinak i nakon dužnikova zakašnjenja u ispunjenju. U prilog navedenom poziva se na odluku Ustavnog suda RH broj U-III-380/2001 od 5. svibnja 2004., te odluke ovoga suda broj Revt-41/14 od 3. veljače 2015., Rev-209/10 od 11. prosinca 2012., i Rev-x-611/14 od 18. svibnja 2015., i tvrdi kako je ona mogla u smislu čl. 277. st. 2. ZOO-a i nakon dospijeća obračunavati i naplaćivati ugovorenu kamatu jer je viša od stope zatezne kamate na devizne štedne uloge po viđenju. Ujedno smatra da u ovom slučaju ne postoji zabrana anatocizma (čl. 400. st. 3. ZOO-a) jer je pravni odnos stranaka proizišao iz bankarskog poslovanja, pri čemu naglašava da se radilo o ugovoru o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženicom (bankom) kao obrtnik, a ne kao pojedinac.

 

U svezi s navedenim ističe se da se odluka ovoga suda Rev-911/09, na kojoj su nižestupanjski sudovi temeljili pobijane odluke, odnosi na hipotekarnu tužbu i na situaciju u kojoj je došlo do raskida ugovora o kreditu pa se izneseno pravno shvaćanje i odnosi na neosnovanost obračunavanja i naplate ugovorne kamate nakon raskida ugovora o kreditu jer su prestankom ugovora prestale važiti i ugovorne odredbe o tim stopama, a obzirom da je raskidom ugovora o kreditu tražbina banke iz ugovora dospjela, na dospjelu tražbinu mogu teći samo zatezne kamate, ali ne i redovne ugovorne, one koje vrijede za razdoblje do dospijeća. O tome se ne radi u ovoj situaciji jer su sudovi utvrdili da ugovor nije otkazan od strane tuženice nego da je zbog neplaćanja dug tužitelja dospio u cijelosti 29. veljače 2004.

 

Stoga osnovano tuženica smatra da je, i nakon dospijeća tražbine u cijelosti, imala pravo na ugovorne kamate, sukladno čl. 277. st. 2. ZOO-a, ukoliko je ona veća od stope zatezne kamate jer ugovor o kreditu i njegove odredbe o plaćanju ugovorne kamate i nadalje proizvode pravni učinak (tako i u Rev-x-611/2014 od 18. svibnja 2015., te a contrario iz odluke Rev-911/09).

 

Vezano za visinu dopuštene stope ugovorne kamate ističe se da prema odredbi čl. 277. st. 2. ZOO-a, stopa ugovorne kamate između pojedinca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (članak 399. st. 2. ZOO), dok se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju odredbe posebnog zakona s obzirom da je tu najvišu stopu ugovornih kamata između drugih osoba trebalo propisati posebnim zakonom, koji nije donesen, pa je pravnu prazninu popunila sudska praksa.

 

Ovaj sud je u odluci Revt 41/14-2 od 3. veljače 2015., iznio pravno shvaćanje o primjeni čl. 399. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO) u pogledu najviše ugovorene kamatne stope između pojedinaca, ali i drugih osoba, a  isto takvo shvaćanje iznio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-380/2001.

 

Prema tome shvaćanju u situaciji kada nije donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu stopu ugovornih kamata treba u svakom pojedinom slučaju ocijeniti ima li stopa ugovornih kamata elemente zelenaškog ugovora, odnosno je li ugovaranje nesrazmjerno visokih kamata (lihvarske kamate) u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razlog za utvrđivanje ništavim dijela ugovorne kamatne stope iznad utvrđene prosječne visine ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu, s tim da sudska praksa prihvaća kao stopu zatezne kamate na devizne glavnice onu stopu koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnog duga.

 

U ovome slučaju tuženica je trgovačko društvo, a tužitelj je obrtnik, to se na predmetni ugovor o kreditu ne primjenjuje odredba čl. 399. st. 1. ZOO-a već odredba čl. 399. st. 2. toga Zakona. U vrijeme sklapanja tog ugovora nije bio donesen poseban propis na koji upućuje odredba čl. 399. st. 2. ZOO-a, nego je tek Uredbom o visini najviše dopuštenih ugovornih kamatnih stopa ("Narodne novine" broj 153/04) propisana najviša dopuštena ugovorena kamatna stopa od 17% godišnje. Stoga je na sporni odnos stranaka u pogledu dopuštenosti ugovorenih redovnih kamata trebalo primijenio odredbu čl. 399. st. 3. ZOO-a, te imati u vidu da zabrana anatocizma (čl. 400. st. 3. ZOO-a) u to vrijeme nije postojala ako je pravni odnos stranaka proizišao iz bankarskog poslovanja (ugovora o kreditu), a u ovom slučaju je predmetni ugovor o dugoročnom kreditu tužitelj kao obrtnik zaključio sa tuženicom (bankom), a ne kao pojedinac.

 

U svezi sa načinom obračuna kamata, važno je napomenuti da je do 31. ožujka 1994. bio propisan jedan način obračuna kamata (konformnom metodom bez obzira na razdoblje za koje se kamata obračunavala), a od 1. travnja 1994. drugi način za razdoblje kraće od godinu dana konformnom metodom, a za duže razdoblje jednostavnim kamatnim računom.

 

Primjena složenog kamatnog računa do 1. travnja 1994., propisana naprijed navedenim odredbama, koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici, bilo je i razumljiva i prihvatljiva s obzirom na tadašnju monetarnu i financijsku nestabilnost, visoku inflaciju i da je to bilo vrijeme visokih zateznih kamata, a sve iz razloga što se jedino na taj način mogao otkloniti negativni efekt, u to vrijeme, galopirajuće inflacije. Iz navedenog razloga se i obračunavanje zateznih kamata na navedeni način do 31. ožujka 1994. nije protivilo načelu monetarnog nominalizma pa je i "revalorizacija" glavnice primjenom konforne metode načina obračuna kamata imala svoju svrhu u korekciji načela monetarnog nominalizma, zbog čega takvim načinom obračuna kamata nije povrijeđeno niti načelo zabrane anatocizma, odnosno zabrane ograničenja, kapitalizacije dospjelih kamata. Nakon 1. travnja 1994., upravo zbog stabilizacije monetarnog sustava i uvjeta relativno niske inflacije i nižih kamatnih stopa zakonodavac se razumljivo odlučio na promjenu metode izračuna zatezne kamate te je potpuno prihvatljivo i jedino smisleno, a radi očuvanja glavnice, u prijelaznom razdoblju (do 31. 3. 1994.) obračunatu kamatu pripisati glavnici i odrediti da na tako novu formiranu glavnicu teče zatezna kamata, jer svako drugačije tumačenje citiranih odredbi bilo bi protivno smislu, kako promjene metode obračuna kamata, tako i svrsi zakonske kamate te očuvanju vrijednosti glavnice.

 

Takvo pravno shvaćanje prihvaćeno je i na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 21. studenoga 2019., a ono glasi:

 

"Primjenom dopuštenog složenog (konformnog) kamatnog računa (koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici) tako obračunate zatezne kamate u trenutku prijelaza na drugi način obračuna kamata (od 1. travnja 1994.) postale su sastavni dio glavnice, stoga je tako uvećana glavnica osnovica za obračun daljnjih zateznih kamata primjenom proporcionalne metode".

 

Nižestupanjski sudovi, u ovom slučaju, za predmetnu vrstu ugovora nisu utvrđivali koje su prosječne godišnje kamate banke ugovarale u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o dugoročnom kreditu, a kako su stranke u tom ugovoru ugovorile redovnu promjenjivu kamatu od 12% godišnje, za sada nije moguće ocijeniti je li ta ugovorna odredba protivna odredbi čl. 399. st. 3. ZOO-a, odnosno nije moguće prosuditi je li u konkretnom slučaju ugovorena kamata veća od dopuštene, a posljedično tome i je li obračun kamata po tuženici bio zakonit.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu utvrdili niti ocijenili je li visina ugovorne kamate (u vrijeme zaključenja ugovora, u konkretnom slučaju od 12%), zelenaška, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

 

U nastavku postupka nižestupanjski sudovi će vodeći računa i o odluci ovog suda broj: Rev-2707/16-3 od 18. rujna 2019. ka i o svemu navedenom, upotpuniti činjenično stanje, a nakon što to učine moći će donijeti novu i zakonitu presudu.

 

Iz navedenih razloga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke rješenja.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjskog rješenja ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (tzv. izvanredna revizija). U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koje se na njega odnose te obrazložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a). Sve navedene pretpostavke za dopuštenost revizije moraju biti kumulativno ispunjene.

 

U podnesenoj reviziji pitanja nisu određeno naznačena, niti su dati razlozi važnosti u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, a što je tužitelj bio dužan učiniti prema izričitoj zakonskoj odredbi iz čl. 382. st. 3. ZPP-a da bi se revizija uzela u razmatranje, već je na općenit način osporena pravilnost primjene materijalnog prava, polemizirajući sa iznesenim pravnim shvaćanjima drugostupanjskog suda. Stoga, ne ulazeći u sadržaj preostalog dijela podnesene revizije, niti u pravilnost iznesenih pravnih shvaćanja, s obzirom da ona ne ispunjava propisane pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a riješiti kao u točki 2. izreke ovoga rješenja.

 

Zagreb, 24. lipnja 2020.