- 1 -              Rev 2439/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2439/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. o. d.d., OIB ..., Z., ..., koga zastupa punomoćnik Ć. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1128/18-2 od 19. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-880/11-134 od 21. lipnja 2018., u sjednici održanoj 24. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se revizija i dopuna revizije tužitelja kao neosnovane.

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se revizija tužitelja protiv rješenja o troškovima postupka kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev da tuženik plati tužitelju na ime neoporezivog dijela neisplaćene otpremnine iznos od 603.936,00 kn s pripadajućom kamatom te isplati na ime obveza za porez na dohodak, prirez porezu na dohodak i doprinose za mirovinsko osiguranje na otpremninu iznos od 682.454,28 kn, kao i da naknadi parnični trošak (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak od 216.500,00 kn (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. i dijelu točke II. izreke u kojoj je odlučeno o troškovima parničnog postupka za 165.230,00 kn (točka I. izreke). Preinačena je odluka o troškovima postupka u dijelu točke II. izreke i za 51.270,00 kn odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o trošku. Predložio je ovom sudu da prihvati reviziju i preinači pobijane presude na način da prihvati tužbeni zahtjev.

 

Revizija i dopuna revizije tužitelja nisu osnovane.

 

Prvostupanjski je sud odlučne činjenice utvrdio pravilnom ocjenom izvedenih dokaza kako to propisuje čl. 8. ZPP i drugostupanjski sud nije, otklonivši postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP i sam učinio tu povredu stoga su neosnovani revizijski razlozi koji upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.

 

Revident bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pronalazi u tome jer da obrazloženje pobijane presude proturječi dokazima u spisu. Naime revident ističe da je zaključak sudova o pravoj volji stranaka (da se tužitelju ne isplati otpremnina) suprotan ispravama u spisu.

 

U pobijanoj presudi izneseni su iscrpni i jasni razlozi te nema proturječnosti između razloga presude i isprava u spisu stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP dok navodi kojima revident preispituje utvrđenu volju stranaka revident osporava utvrđeno činjenično stanje, a što nije dopušteno u reviziji (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

Revident ističe da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP i čl. 10. ZPP te sadržajno upućuje i na povredu  čl. 377. st. 2. ZPP jer da je prvostupanjski sud, umjesto da je postupio sukladno uputi iz prijašnje ukidne odluke dopuštao strankama da zloupotrijebe svoja procesna ovlaštenja, da je tuženik predlagao nepotrebne dokaze koje je sud nekritički prihvatio, da nije poštovana uputa iz prijašnje ukidne odluke te da sud nije ispitao pravu volju stanaka.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP postoji ako je sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka u postupku. Međutim ta povreda u postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena time što je sud prihvatio dokazne prijedloge tuženika kako to neosnovano navodi revident, niti je u postupku bilo raspolaganja tuženika koja bi bila suprotna propisima ili pravilima javnog morala (čl. 3. st. 3. ZPP).

 

Prvostupanjski je sud postupio sukladno uputi višeg suda kako to određuje čl. 377. st. 2. ZPP i raspravio je sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud. To što je sud raspravljajući sporna pitanja prihvatio i izveo dokazne prijedloge tuženika te konačno zaključio da je prava volja stranka da se tužitelju ne isplati otpremnina, koje utvrđenje osporava revident, a što nije dopušteno u reviziji (čl. 385. st. 1. ZPP), ne znači da sud nije poštovao uputu drugostupanjskog suda iz prijašnje ukidne odluke, niti je sud prihvativši dokazne prijedloge tuženika dopustio zlouporabu prava u postupku.

 

Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 377. i čl. 10. ZPP.

 

O navodima revidenta da je sud postupajući suprotno čl. 10. ZPP prouzročio neopravdane troškove postupka sud je odlučio u rješenju.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik, kao bivši poslodavac, isplati otpremninu od 603.936,00 kn.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj obavljajući poslove člana uprave s pravnim prednikom tuženika A. o. d.d. (ranije P. o. d.d.) zaključio ugovor o radu 15. siječnja 1998., odnosno 15. ožujka 1998., a potom ugovor o radu na neodređeno vrijeme 31. siječnja 2003. kojim je produžen njegov mandat na istim poslovima sljedećih 5 godina (od 1. veljače 2003. do 1. veljače 2008.),

 

- da je odlukom predsjednika nadzornog odbora A. o. d.d. od 8. srpnja 2003. produženo ostvarenje prava i obveza po ugovoru o radu od 15. siječnja 1998. do sklapanja novih ugovora, što je suglasan potpisao tužitelj,

 

- da je odlukom Glavne skupštine prednika tuženika od 21. srpnja 2004. opozvan raniji nadzorni odbor i imenovan drugi,

 

- da je tužitelj istog dana (21. srpnja 2004.) kada je opozvan nadzorni odbor potpisao izjavu da se odriče prava na otpremninu iz ugovora o radu od 15. siječnja 1998.,

 

- da su stranke 15. prosinca 2004. zaključile Sporazum o prestanku ugovora o radu od 15. ožujka 1998. s 20. prosinca 2004. kojim su se usuglasile da više nemaju nikakvih tražbina s naslova radnog odnosa,

 

- da tužitelj smatra da se nije odrekao otpremnine ugovorene 31. siječnja 2003. već samo otpremnine iz ugovora o radu od 15. ožujka 1998. kako je definirano Sporazumom i izjavom od 21. srpnja 2004.,

 

- da je tužitelju 20. prosinca 2004. prestao radni odnos.

 

Pošavši od navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da je Sporazumom od 15. prosinca 2004. prestao radni odnos tužitelju i to 20. prosinca 2004. bez prava na otkazni rok i bez međusobnih potraživanja. Prvostupanjski je sud zaključio da je tužitelju prestao radni odnos na temelju svih ugovora o radu jer nije moguće paralelno postojanje više ugovora o radu, a time što se izjavom od 21. srpnja 2004. odrekao otpremnine prema prvom ugovoru o radu ne znači da egzistira pravo na otpremninu prema kasnijem ugovoru.

 

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda u postupku nije dokazano da je volja stranaka bila da se tužitelju plati zahtijevana otpremnina. Stoga su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Revident navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer da nisu istraživali pravu volju stranaka sukladno čl. 99. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), dok u dopuni revizije ističe da bi pravilnom primjenom čl. 63. ZOO Sporazum o prestanku ugovora o radu od 15. prosinca 2004. trebalo poništiti.

 

Drugostupanjski sud je upravo ocijenivši volju stranaka koja proizlazi iz Sporazuma, a ispitivana je tijekom prvostupanjskog postupka, zaključio da nije dokazano da je volja stranaka bila da se tužitelju isplati otpremnina stoga su neosnovani revizijski navodi da nije istraživana volja stranaka prema čl. 99. st. 2. ZOO.

 

Navodi revidenta da je Sporazum o prestanku ugovora o radu trebalo poništiti su neosnovani jer u postupku koji je prethodio reviziji nije utvrđeno da bi predmetni Sporazum bio pobijan zbog mana volje odnosno da se radilo o nesporazumu. Osim toga tužitelj ne osporava postojanje Sporazuma već osporava utvrđenje nižestupanjskih sudova o pravoj volji stranaka koja proizlazi iz Sporazuma.

 

Revident osporavajući primjenu materijalnog prava pretežnog osporava utvrđenje sudova o pravoj volji stranaka odnosno utvrđenje da tužitelj nije dokazao da je prava volja stranaka da se tužitelju isplati otpremnina, a takvi navodi su osporavanje utvrđenih činjenica koje u reviziji nije dopušteno osporavati prema čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Neodlučni su i navodi revidenta o postojanju dva ugovora o radu i tumačenje revidenta da se samo po ranijem ugovoru o radu odrekao prava na otpremninu. Obzirom da su sudovi zaključili da je Sporazumom o prestanku radnog odnosa od 15. prosinca 2004. prestao radni odnos tužitelju i da iz istog proizlazi da tužitelj nema pravo na otpremninu, neodlučno je što tužitelj smatra da mu pravo na otpremninu pripada po kasnijem ugovoru o radu. Osim toga uz utvrđenje sudova da je volja stranaka da tužitelju ne pripada otpremnina, takvi navodi su i nedopušteni (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

Revident ističe da je izjava tužitelja o odricanju prava na otpremninu dana prije njenog dospijeća, odnosno prije prestanka radnog odnosa pa da ne proizvodi pravne učinke. Međutim ovaj revizijski prigovor revident nije isticao u žalbi stoga sukladno čl. 352. ZPP ne može biti razmatran u reviziji.

 

Navodi revidenta da "ne bi ponavljao navode iz žalbe", ali da ostaje kod istih te da isti vrijede za reviziju ovaj sud nije razmatrao jer je revizija samostalan pravni lijek i sukladno čl. 392.a st. 1. ZPP sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, a neobrazloženi navodi sukladno čl. 386. ZPP neće se uzeti u obzir.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revident osporava i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

 

Slijedom navedenog revizija tužitelja kojom osporava odluku o troškovima postupka nije dopuštena te je istu valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 24. lipnja 2020.