- 1 -              Rev 1851/2014-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1851/2014-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeće i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E.-S. d.o.o., Lj., Republika Slovenija, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva V. & M. iz R., protiv tuženika I. d.d. R., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik iz R., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5121/10-2 od 16. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rabu poslovni broj P-208/10-36 od 23. rujna 2010., u sjednici održanoj 24. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja E.-S. d.o.o, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Rabu poslovni broj P-208/10 od 23. rujna 2010., u toč. I. izreke, odbijen je zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži predaja u posjed nekretnina označenih kao kčbr. ... i zgr. ..., obje iz zk.ul. ... k.o. B. te kčbr. ... iz zk.ul. ... k.o. B., slobodnih od osoba i stvari, dok je toč. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 624.365,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5121/10-2 od 16. travnja 2014., odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka učinjenih pred drugostupanjskim i pred prvostupanjskom sudom (čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže revizijskom sudu drugostupanjsku presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovni postupak i odluku uz naknadu troškova postupka.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tužitelj prigovara postojanje apsolutno bitne povrede postupka (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP) koja je ostvarena pred drugostupanjskim sudom time što su  "(…) razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, protive se ispravama u spisu (…)."

 

Kada je riječ o drugostupanjskim odlukama kojima se odlučuje u povodu pravnog lijeka, sud (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP) treba (i mora) ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Po ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nije ostvarena povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno tvrdnjama tužitelja, pobijana drugostupanjska presuda sadrži dostatno obrazloženje (čl. 375. st. 1. ZPP) iz kojeg je moguće provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti žalbe tužitelja protiv prvostupanjske presude.

 

Nadalje, neosnovano smatra tužitelj da su sudovi počinili bitnu povredu parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2 toč. 12. ZPP jer da su "(...) odlukama prekoračili tužbeni zahtjev raspravljajući o zemljišnoknjižnom postupku Općinskog suda u Rabu poslovni broj Z-1841/06, a ne o predmetu spora (…) obzirom da do prekoračenja tužbenog zahtjeva dolazi kad sud odlukom pruži stranci određenu zaštitu iako stranka tu zaštitu nije tražila."

 

Pobijanom presudom odlučeno je, suprotno prigovorima tužitelja, u granicama tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP) kakav je postavljen u tužbi. Time što su sudovi raspravljali o predmetu Općinskog suda u Rabu poslovni broj Z-1841/06 kao prethodnom pitanju (čl. 12. ZPP) povodom  prigovora tuženika kojim je negirao vlasnički zahtjev za povrat stvari (čl. 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – "Narodne novine", broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12 – dalje: ZV), nisu došlo do prekoračenja zahtjeva (pružanja zaštite koju stranka nije tražila).

 

U ostalom dijelu revizijski navodi predstavljaju prigovore pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed nekretnina upisanih u k o. B. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je vlasnik predmetne nekretnine (što dokazuje izvatkom iz zemljišne knjige) i tvrdnji da tuženik tu nekretninu drži u posjedu.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u cijelosti nakon što su ocijenili prigovore tuženika osnovanim, primjenjujući odredbu čl. 162. st. 1. ZV. Tuženik je, naime, prigovarao pomanjkanju i aktivne i pasivne legitimacije stranaka u ovome sporu.

 

Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Dakle, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, u smislu odredbe čl. 162. st. 1. ZV, ostvario svoje pravo od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijevati da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

Za odluku o predmetnoj reviziji relevantno je da obje pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Tuženik je tijekom postupka, osim prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, istaknuo i prigovor iz kojeg proizlazi da on uopće nije posjednik sporne nekretnine već da je "(…) za račun Republike Hrvatske obavljao usluge prehrane i čišćenja za potrebe prognanika smještenih u objektu koji se nalazi na predmetnim nekretninama (…)", odnosno da je pomoćnik u posjedu.

 

Iz utvrđenja nižestupanjski sudova proizlazi da su temeljem Uredbe o preuzimanju u posjed i korištenje odmarališta, hotela i drugih hotelsko turističkih objekata na kojima pravo raspolaganja odnosno vlasništva imaju ili ih drže u posjedu poduzeća i druge pravne i fizičke osobe koje imaju sjedište izvan teritorija Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 43/91) predmetne nekretnine oduzete iz tužiteljeva posjeda te je Ministarstvo rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske izdalo naredbu 1991. godine (list 27 i 28 spisa) kojom je naloženo preuzimanje u posjed i korištenje odmarališta, hotela i drugih hotelsko-turističkih objekata radi smještaja izbjeglica i prognanika, time da je I. d.d. (tuženik) u okviru iste naredbe u ime i za račun Republike Hrvatske obavljao usluge prehrane i druge usluge za potrebe prognanika i izbjeglica smještenih u navedenim objektima (što je i vidljivo i iz dostavljenih računa te faktura tuženika izdanih Uredu za prognanike i izbjeglice Z. na listu 32 spisa).

 

Odredbom čl. 12. ZV određeno je da posjed nema onaj tko ne izvršava nikakvu svoju vlast glede neke stvari.

 

Stoga, kad je u postupku utvrđeno da je tuženik postupao isključivo u ime i za račun Republike Hrvatske te je obavljao usluge prehrane i druge usluge za potrebe prognanika i izbjeglica smještenih u navedenim objektima, odnosno kao pomoćnik u posjedovanju, to utuženim radnjama nije izvršavao svoju faktičnu vlast, niti je oduzimanjem stekao posjed opisanih nekretnina za sebe, već isključivo za Republiku Hrvatsku, kao takav, na temelju odredbi iz čl. 161. i 162. ZV-a, tužitelju ne bi bio dužan predati nekretninu (jer je nije ni koristio kao posjednik).

 

Navedeno je dovoljno za ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva, pa ovaj sud nalazi suvišnim upuštati se u ocjenu daljnjih revizijskih navoda tužitelja o tome da bi bio zakoniti vlasnik predmetne nekretnine koji je upisan u zemljišnoj knjizi (kao i o ovlaštenju nižestupanjskih sudova da raspravljaju o tim prigovorima tuženika) te prigovorima o povrijeđenim pravima iz odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz tu Konvenciju te Ustava Republike Hrvatske. Ovo stoga što ti revizijski prigovori, s obzirom na gornje utvrđenje,  nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane drugostupanjske presude.

 

Naime, nakon utvrđenja da tuženik nije posjednik stvari već samo posrednik u posjedovanju, više nije odlučno je li tužitelj stvarni vlasnik ili ne (čl. 162. st. 1. ZV), pa su nižestupanjski sudovi valjano primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev, odnosno materijalno pravo nije primijenjeno na štetu tužitelja.

 

Slijedom svega izloženog, neosnovana je revizija tužitelja jer nisu ostvareni razlozi na koje se on pozivao u reviziji, pa je (na temelju odredbe čl. 393. ZPP) presuđeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 24. lipnja 2020.