- 1 -              Rev 1193/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1193/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeće i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz V., koju zastupa punomoćnica D. S., odvjetnica u V., protiv tuženika D. P. iz V., kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u V., radi utvrđenja ništetnim ugovora, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4150/12-2 od 12. lipnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-2736/11-28 od 24. svibnja 2012., u sjednici održanoj 24. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice B. B., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-2736/11-28 od 24. svibnja 2012. utvrđen je ništetnim Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojeg su dana 3. prosinca 2008. sklopili tuženik kao davatelj uzdržavanja i sada pok. M. P. kao primateljica uzdržavanja, koji je ugovor sastavljen u obliku javnobilježničkog akta po javnom bilježniku J. V. S. pod brojem OU-440/2008 i temeljem kojeg je izvršena uknjižba prava vlasništva u korist tuženika na dvosobnom stanu u V., ..., površine 63,60 m2 koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čkbr. ... upisanog u pod ulošku ... k.o. V. te je određena uspostava zemljišno knjižnog stanja kakovo je bilo prije provedbe Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 3. prosinca 2008., tako da se briše pravo vlasništva tuženika uz istovremeni upis vlasništva M. P. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljice trošak parničnog postupka u iznosu od 36.570,00 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4150/12-2 od 12. lipnja 2013. usvojena je žalba tuženika, preinačena prvostupanjska presuda i odbijen je tužbeni zahtjev.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjska presuda, uz naknadu troškova revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U drugostupanjskoj presudi nije ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se u reviziji poziva tužiteljica ukazujući na nedostatke presude i navodeći kako pobijana presuda ne sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama jer je "(…) kompletan koncept obrazloženja drugostupanjske odluke neuobičajen i u konačnici nepotpun (…)".

 

Suprotno tvrdnjama tužiteljice, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o osnovanosti žalbe tuženika protiv prvostupanjske presude te osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Štoviše, revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka tužiteljica obrazlaže navodima činjenične naravi jer, zapravo, tvrdi da su činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene u drugostupanjskoj presudi tamo gdje se ocjena dokaza razlikuje od ocjene prvostupanjskog suda (u odnosu na postojanje ranijeg ugovora o doživotnom uzdržavanju, o teškoj bolesti majke stranaka itd). Kako se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to ovi prigovori nisu mogli biti ispitani u povodu predmetne revizije (čl. 385. st. 3. ZPP).

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 3. prosinca 2008., koji je tuženik (njezin brat) sklopio sa njihovom majkom i temeljem kojeg se upisao u zemljišnu knjigu kao vlasnik nekretnine.

 

Tijekom postupka utvrđeno je:

 

- da je sada pok. M. P. u svojstvu primateljice uzdržavanja sklopila Ugovor o doživotnom uzdržavanju s tužiteljicom (svojom kćeri) 6. kolovoza 1994.,

 

- da je 8. kolovoza 1994. na tom Ugovoru ovjeren samo potpis primateljice uzdržavanja M. P. te da Ugovor nije ovjeren kod suca;

 

- da je sada pok. M. P. 3. prosinca 2008., u svojstvu primateljice uzdržavanja, sklopila u formi javnobilježničkog akta (sastavljenog po prisjednici javnog bilježnika J. V.-S. u V., pod brojem OU-440/2008) ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojim sinom, ovdje tuženikom;

 

- da je se u oba Ugovora o doživotnom uzdržavanju primateljica uzdržavanja obvezala davateljima uzdržavanja iza svoje smrti ostaviti stan u V. u ...;

 

- da je M. P. preminula ...;

 

- da je tuženik 8. prosinca 2008., temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju od 3. prosinca 2008., ishodio uknjižbu prava vlasništva u odnosu na stanu u V.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 322 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05), nakon što je prethodno zaključio, u bitnom, da je "( …) Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 3. prosinca 2008. ništetan budući je protivan moralu jer su tuženik i pok. M. P. sklopili Ugovor o doživotnom uzdržavanju iako su imali saznanja o postojanju Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz 1994. (...)"

 

Pobijanom presudom, temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP i pozivom na odredbu čl. 70. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju 1994., odbijen je tužbeni zahtjev jer, po ocjeni drugostupanjskog suda, sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije protivan moralu društva, dakle nije ništetan u smislu odredbe čl. 322. ZOO. Takvu svoju ocjeni drugostupanjski sud argumentira razlozima obrazloženja prema kojima je Ugovor iz 2008. sklopljen u skladu sa odredbama Zakona o javnom bilježništvu, a nisu ostvareni ni drugi razlozi ništetnosti koje je isticala tužiteljica s obzirom na to da "(…) evidentna pravna nevaljanost Ugovora iz 1994. godine i eventualno saznanje tuženika za postojanje takvog ugovora ne kvalificira tuženika nemoralnim (…)", odnosno da "(… ) nije bilo mana u slobodi rasuđivanja i odlučivanja pok. M. P. (…)"  te da "(…)  kratko trajanje ugovora ne čini isti pravno nevaljanim (…)".

 

Stajalište drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude tužiteljica u reviziji ustraje u prigovoru da je postupanje tuženika u smislu sklapanja ugovora bilo nemoralno te da je negativni ishod bolesti primateljice uzdržavanja bio izvjestan već u vrijeme sklapanja tog ugovora.

 

Odredbom čl. 73  ZOO/91 ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisana forma smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisana očito ne proizlazi što drugo.

 

Ugovor o doživotnom uzdržavanju je prema odredbi čl. 122. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71 i 47/78 – dalje: ZN) strogo formalni ugovor za čiju pravovaljanost je propisana pored pisanog oblika i ovjera suca. Sudac je, prema odredbi st. 5. navedenog članka, dužan pročitati ugovor i upozoriti stranke na posljedice ugovora, pa je očito da je cilj propisane forme sprečavanje eventualne zloupotrebe, kao i zaštita prava trećih osoba (npr. nužnih nasljednika, koji otuđenjem imovine temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju gube pravo na nužni dio). Stoga prema stajalištu ovog suda ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je sastavljen u pisanom obliku (u primjeni ZOO/91) ali nije ovjeren od suca (kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari)  ne može konvalidirati ni kad je izvršen. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2567/00 od 7. siječnja 2004.).

 

S obzirom na navedeno, te utvrđenje da je pok. M. P. izričito odbila (naknadnu) ovjeru po sucu Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz 1994., i po ocjeni ovoga suda, ne može se tuženik smatrati nemoralnim u odnosu na pristanak na sklapanje pobijanog Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz 2008.

 

Nadalje, tužiteljica osporava valjanost predmetnog ugovora tvrdnjom da primateljica uzdržavanja u trenutku sklapanja ugovora nije bila sposobna za rasuđivanje te da je ugovoru nedostajao element aleatornosti, s obzirom na to da je u času sklapanja bila izvjesna bliska smrt primateljice uzdržavanja (potres mozga, tuberkuloza pluća, intersticijalna fibroza pluća), pa da je ugovor sklopljen iskorištavanjem tuđe nevolje, radi postizanja imovinske koristi.

 

Ovaj sud je već više puta izrazio svoje shvaćanje o tome da je protivno moralu društva te načelu savjesnosti i poštenja kada davatelj uzdržavanja sklapa ugovor o doživotnom uzdržavanju znajući da je primatelj uzdržavanja tako teško bolestan da je krajnja, očekivana i poznata posljedica njegova zdravstvenog stanja smrt kao izvjesna činjenica koja će po redovitom tijeku stvari nastupiti kroz relativno kratko vrijeme. (tako i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-207/00 od 6. lipnja 2000.).

 

Međutim, sama činjenica je tuženik znao za (neke od) dijagnoze primateljice uzdržavanja ne dovodi do automatskog zaključka o njegovom znanju o izvjesnosti njene smrti u kratkom vremenu. To bi se dogodilo u slučaju da je ugovor sklopljen u uvjetima kad bi bilo pouzdano da predstoji smrt primateljice uzdržavanja, odnosno da je davatelj uzdržavanja sklopio ugovor iskorištavanjem njezina lošeg zdravlja radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi.

 

U konkretnom slučaju takve okolnosti ne postoje (odnosno nisu u postupku utvrđene), na što posebno ukazuje mišljenje vještaka dr. Š.-M. koja se nije mogla očitovati (nakon uvida u cjelokupnu zdravstvenu dokumentaciju pok. M. P.) o prognozi preostalog vremena života M. P.

 

Dakle, okolnost da je primateljica uzdržavanja umrla relativno kratko vrijeme nakon sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, ne čini sama po sebi ugovor ništavim, posebno u situaciji kada tužiteljica nije dokazala da bi tuženik zaključio ugovor u namjeri da iskoristi teško stanje primateljice uzdržavanja, obzirom da iz utvrđenja drugostupanjskog suda proizlazi da je to bila i volja i želja same primateljice uzdržavanja.

 

Imajući u vidu sve navedeno tužiteljica revizijskim navodima nije dovela u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava - odredbi čl. 579. st. 1. ZOO/05 te čl. 580. ZOO u vezi s odredbama  čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93, 29/94 i 16/07 – dalje: ZJB).

 

Prema odredbi čl. 579. st. 1. ZOO/05, ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećeg (primatelj uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s tim da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

 

Prema odredbi čl. 580. ZOO, ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, a prilikom ovjere ili sastavljanja ovlaštena će osoba ugovarateljima pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice.

 

Prema odredbi čl. 2. ZJB, javni bilježnici imaju svojstvo osoba javnog povjerenja.

 

Prema odredbama čl. 57. i 58. ZJB javni bilježnik (ili sukladno odredbi čl. 126. st. 2 ZJB javnobilježnički prisjednik) mora objasniti strankama pravne posljedice i smisao pravnog posla koji žele poduzeti, te upozoriti stranke na moguće dvosmislene izjave, ili izjave koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje bi se mogle pobijati. Ako stranke ustraju kod svojeg teksta, javni bilježnik dužan je u javnobilježnički akt unijeti i napomenu o upozorenju.

 

S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno: da je primateljica uzdržavanja bila sposobna i ovlaštena za poduzimanje i sklapanje pravnog posla; da joj je objašnjen smisao i posljedice sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju te da se radilo o njezinoj pravoj i ozbiljnoj volji; da joj je Ugovor pročitan prije nego što ga je potpisala, odnosno da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju iz 2008. sastavljen sukladno odredbama ZJB i Javnobilježničkom poslovniku, valjano drugostupanjski sud zaključuje da u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju iz 2008. nema elementa koji bi upućivali na njegovu ništetnost u smislu odredbe čl. 322. ZOO.

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 24. lipnja 2020.