- 1 -              Revr 642/2013-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 642/2013-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Dragana Katića predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Goranke Barač Ručević članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik F. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š., Š. i G. j.t.d. Z., protiv tuženika H. T. d.d., Z., kojeg zastupaju punomoćnici B. Š. i H. S., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Š. i partneri, Z., radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1492/12-3 od 5. veljače 2013. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-19/12-116 od 11. lipnja 2012., u sjednici vijeća dana 24. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

1.              Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1492/12-3 od 5. veljače 2013. u dijelu toč I. izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-19/12-116 od 11. lipnja 2012. u toč. V. izreke, se odbija kao neosnovana.

 

2.              Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1492/12-3 od 5. veljače 2013. u dijelu toč I. izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-19/12-116 od 11. lipnja 2012. u toč. I., II., III. i IV. izreke, se odbija kao neosnovana.

 

3.              Revizije tužitelja i tuženika protiv odluke o parničnim troškovima u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1492/12-3 od 5. veljače 2013. u dijelu toč I. izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-19/12-116 od 11. lipnja 2012. u toč. VII. izreke, se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-19/12-116 od 11. lipnja 2012. naložio je tuženiku H. T. d.d. Z. isplatiti tužitelju M. Š. iz Z. iznos od 3.134.606,96 kuna sa zateznim kamatama kako su navedene u presudi (točka I. izreke).Tuženiku je također naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade bruto promjenjivog dijela plaće iznos od 555.142,68 kuna sa zateznim kamatama (točka II. izreke), na ime naknade bruto regresa iznos od 47.550,00 kuna sa zateznim kamatama (točka III. izreke) te na ime naknade bruto jubilarne nagrade 7.159,20 kuna sa zateznim kamatama (točka IV. izreke).

 

Tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu kojim je traženo naložiti tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade bruto plaće iznos od 6.840.055,08 kuna sa zateznim kamatama (točka V. izreke), te zahtjev za isplatu zateznih kamata na bruto promjenjivi dio plaće za razdoblje od 2. lipnja 2004. do 9.lipnja 2004. u iznosu od 91.823,75 kuna (točka VI. izreke).

 

Odlukom o parničnim troškovima naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 336.950,50 kuna sa zateznim kamatama (točka VII. izreke).

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gžr-1492/12-3 od 5. veljače 2013. odbio je žalbu tužitelja te djelomično žalbu tuženika te je potvrdio prvostupanjsku presudu i to točku I. izreke do iznosa od 3.134.568,96 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te točke II, III, IV, V i VII izreke (točka I. izreke).

 

Prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu točke I. izreke preko iznosa od 3.134,586,96 kn (za iznos od 20,00 kn) te je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 20,00 kn.

 

Tako je suđeno u sporu po tužbenom zahtjevu za isplatu naknade bruto plaće i bruto promjenjivog dijela plaće i drugih novčanih primanja tužitelja iz radnog odnosa (naknade za bruto promjenjivi dio plaće, bruto iznosa po osnovi regresa za godišnji odmor i jubilarne nagrade te naknade neoporezivog dijela jubilarne nagrade) zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, pozivom na odredbu čl. 107 Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 114/03 - dalje: ZR).

 

U ovom parničnom postupku je prethodno već odlučeno o pojedinim tužbenim i protutužbenim zahtjevima i to:

 

- prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o otkazu ugovora o radu po tuženikovoj odluci o izvanrednom otkazu od 23. veljače 2000., preinačujućom presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-172/09 od 10. lipnja 2009.,

 

-                      prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu sklopljenog 6. rujna 1998., te je ugovor raskinut s danom 19. listopada 2007.

 

- odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za vraćanje na rad s danom 18.11. 2011.

 

Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-172/09 od 10. lipnja 2009. ukinuta je djelomično drugostupanjska presuda, te je u ponovljenom postupku pred prvostupanjskim drugostupanjskim sudom suđeno samo o novčanim zahtjevima tužitelja (naknada plaće i drugih primanja po osnovi ugovora o radu).

 

Protiv drugostupanjske presude su reviziju podnijeli tužitelj i tuženik.

 

Tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11., 25/13, 89/14. – pročišćeni tekst) ), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19). U reviziji je naveo da pobija drugostupanjsku presudu u dijelu toč. I. izreke kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena točka V. prvostupanjske presude (kojom je odbijen sa zahtjevom za isplatu na ime naknade bruto plaće iznos od 6.840.055,08 kuna sa zateznim kamatama) te odluku o parničnim troškovima, zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i u pobijanom dijelu ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev.

 

Tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP kojom pobija drugostupanjsku presudu u dijelu toč. I. izreke kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I., II., III. i IV. izreke, te odluku o parničnim troškovima. Revizija je podnesena zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te u pobijanom dijelu ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno preinači nižestupanjske presude i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj i tuženik nisu odgovorili na reviziju protivne stranke.

 

Revizije stranaka protiv presude su neosnovane.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP) u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi stranaka o počinjenu bitnih povreda odredaba parničnog postupka u donošenju pobijane presude.

 

Tužitelj je u reviziji naveo da pobija drugostupanjsku presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, ali je određeno naveo samo bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP za koju drži da je počinjena time što presudu nije moguće ispitati jer da je prvostupanjski sud pogrešno, suprotno sadržaju isprava, utvrdio na kojemu je radnom mjestu radio tužitelj prije otkazivanja ugovora o radu, kao i da postoji proturječnost u obrazloženju prvostupanjske presude u odnosu na očekivano napredovanje tužitelja i odgovarajuću izgubljenu plaću, a da te proturječnosti drugostupanjski sud nije otklonio.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja prvostupanjski sud je dao razloge o tome koje su činjenice sporne, iznio je ocjenu dokaza na temelju kojih je utvrdio na kojem je radnom mjestu radio tužitelj prije otkazivanja ugovora o radu, na koji način je tuženik organizirao poslovanje nakon što je donesen Pravilnik o organizaciji H.-H. d.d. od 21. siječnja 2003. kojim je djelatnost pokretne komunikacije prenesena na novoosnovanu samostalnu pravnu osobu H.-M. d.o.o, te koja bi, prema očekivanom redovitom tijeku stvari, bila pozicija tužitelja da nije bilo nedopuštenog otkaza ugovora o radu, odnosno koje isplate novčanih primanja tužitelja su izostale zbog nezakonitog otkaza.

 

Drugostupanjski sud je u tom dijelu prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda. Pritom valja naglasiti da je sud utvrdio najvjerojatniju varijantu očekivanog poslovnog kretanja tužitelja koju je i obrazložio, pa eventualne iznimke u slučaju jednog od komparativnih radnika koji je napredovao na bolje plaćeno radno mjesto ne znače same po sebi postojanje proturječnosti u obrazloženju presude koje bi presudu činile nerazumljivom.

 

Obrazloženje sadrži objedinjene razloge zbog kojih je tužitelju dosuđen iznos od 3.134.606,96 kuna i odbijen zahtjev za isplatu na ime naknade bruto plaće iznos od 6.840.055,08 kuna, pa ne stoji tvrdnja tužitelja da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama glede odbijajućeg dijela presude.

 

Tuženik se u reviziji pozvao na bitne povrede odredaba parničnog postupka i to:

 

-iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 305. ZPP, za koju drži da je počinjena pred prvostupanjskim sudom time što je sud preotvorio glavnu raspravu suprotno odredbi čl. 305. ZPP, a što drugostupanjski sud nije sankcionirao i nije odgovorio na žalbene navode, pa da je i sam time počinio bitnu povredu,

 

- te iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Suprotno tvrdnji tuženika drugostupanjski sud je odgovorio na žalbene navode o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 305. ZPP, koja je prema shvaćanju tuženika učinjena pred prvostupanjskim sudom.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP postoji ako su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke: ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP i ako je to bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

U ovom slučaju prvostupanjski sud preotvorio glavnu raspravu sukladno odredbi čl. 305. ZPP koja glasi: Sudac pojedinac, odnosno vijeće tijekom vijećanja i glasanja, može odlučiti da se glavna rasprava ponovno otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih važnijih pitanja. Sudu je pridržana ocjena o tome jesu li važna pitanja dovoljno razjašnjena.

 

Nadalje, pogrešno je shvaćanje tuženika da je na ishod spora utjecala ili je mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude okolnost što je tužitelj nakon preotvaranja rasprave precizirao pravnu kvalifikaciju spora. Naime sud je u parnici vezan sadržajem tužbenog zahtjeva i činjeničnim navodima na kojima tužitelj temelji taj zahtjev, što čini ujedno i objektivni identitet spora. Sud će postupiti po tužbi i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan (čl. 186. st. 3. ZPP). Pravna osnova tužbenog zahtjeva u smislu citirane odredbe ne čini sastavni dio objektivnog identiteta spora, pa se samim time ni promjenom pravne kvalifikacije ne mijenja se objektivni identitet spora.

 

Drugostupanjski sud je odgovorio na žalbeni razlog koji se tiče navedene bitne povrede odredaba postupka, pa u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP.

 

Nije osnovan ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP za koju tuženik drži da je počinjena time što prvostupanjski sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na poslodavca i radno mjesto na kojemu bi tužitelj radio da nije bilo nedopuštenog otkaza, a da je suprotno sadržaju isprava i okolnostima konkretnog slučaja, bez valjanog obrazloženja, donesen pogrešan zaključak kao bi tužitelj napredovao u karijeri.

 

Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud je obrazložio zbog čega bi tužitelj, da nije bilo nedopuštenog otkaza, nakon statusnih promjena kod tuženika, prijenosom ugovora o radu, nastavio raditi na odgovarajućem radnom mjestu menadžera određenog stupnja u novoosnovanoj samostalnoj pravnoj osobi H.-M. d.o.o., obrazložio je i zašto je upravo tuženik u obvezi naknaditi tužitelju izgubljena novčana primanja po osnovi ugovora o radu. Zaključak prvostupanjskog suda nije arbitraran, što je osnovano utvrdio i drugostupanjski sud u odgovoru na žalbene navode.

 

Nadalje, tuženik je sadržajno u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude u odnosu na pasivnu legitimaciju. Međutim eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi, sve i kada postoji, ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka pravo tužitelja na naknadu plaće i drugih primanja po osnovi ugovora o radu nakon nedopuštenog otkaza ugovora o radu do dana pravomoćnosti presude kojom je odbijen njegov zahtjev za povratak na radno mjesto.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba Zakona o radu (Narodne novine broj 38/95, 54/95, 65/95 17/01, 114/03, dalje: ZR).

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da je tužitelj temeljem ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme s tuženikom 6. listopada 1999. godine (dalje u tekstu: Ugovor) bio zaposlen na radnom mjestu Načelnika Sektora za planiranje i izgradnju pokretnih mreža direkcije telekomunikacije koje radno mjesto je bio rukovodeće prema Pravilniku o ustroju i sistemu H.-a od 23. lipnja 1999. godine,

 

- da je tuženik otkazao ugovor Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja 23. veljače 2000. godine,

 

- da je tuženik donio Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji od 24. ožujka 2000. godine prema kojem je prestao postojati Sektor kojeg je tužitelj bio Načelnik, s time što je statusnim promjenama Sektor za planiranje i izgradnju pokretnih mreža direkcije telekomunikacije razdvojen na dva sektora, Sektor za planiranje i razvitak i Sektor za izgradnju pokretnih mreža,

 

- da je Pravilnikom o organiziranju H.-a od 15. veljače 2002. godine Sektor za planiranje i razvitak pokretnih mreža promijenio naziv u Sektor za planiranje i razvoj sustava te je na čelu Sektora direktor Sektora u Poslovnoj jedinici za pokretne komunikacije tj. direktor bio V. M. prema ugovoru o radu od 19. travnja 2002. godine, a koji je bio prije imenovan na radno mjesto tužitelja nakon otkaza tužitelju, prema ugovoru o radu od 9. ožujka 2000. godine,

 

- da je prema Pravilniku o organiziranju H.-a od 21. siječnja 2003. godine (list 674) Poslovna jedinica za pokretne komunikacije postala samostalna pravna osoba H.-a sa danom 1. siječnja 2003. godine pod nazivom H. d.o.o., te su ugovori svih zaposlenika iz Sektora za planiranje i Sektora za izgradnju pokretnih mreža preneseni u novu tvrtku, kao i ugovor o radu V. M. zaključen 1. lipnja 2003. godine, te je isti odlukom Uprave Društva od 20. svibnja 2003. godine imenovan načelnikom Sektora za planiranje i razvoj sustava – Upravna jedinica za tehniku,

 

- da je donesen novi Pravilnik o organizaciji T-M. H. d.o.o., koji je stupio na snagu 2005. godine, prema kojemu je Sektor za planiranje i razvoj sustava prestao postojati na način da se spaja sa Sektorom za infrastrukturu mreža u novi Sektor pod nazivom Sektor za planiranje i izgradnju radijskih pristupnih mreža,

 

- da se tužitelj zaposlio dana 11. srpnja 2000. godine u drugoj tvrtki D. " d.o.o. (list 110 spisa).

 

U postupku je bilo sporno na kojem radnom mjestu bi tužitelj radio da njegov ugovor o radu nije otkazan, jer je prema tvrdnji tuženika radno mjesto Načelnika Sektora ukinuto uslijed organizacijskih promjena. Stoga je sporna i visina plaće koju bi tužitelj primao, a što je odlučno kod određivanje visine naknade plaće.

 

Sud je pošao od shvaćanja da u slučaju ukidanja radnog mjesta tužitelj nema pravo na plaću radnog mjesta kojeg više nema, već novog radnog mjesta koje po stručnoj spremi i svim elementima odgovara najviše dosadašnjem radnom mjestu tužitelja, a što je i zakonski uvjet za premještanje na novo radno mjesto.

 

U odnosu na navedeno prvostupanjski sud je uvidom u naprijed navedene Pravilnike o organizaciji H.-a, kao i u Pravilnik o organizaciji H.-M. d.o.o., od 6. svibnja 2003. godine utvrdio:

 

- da su radna mjesta direktora Sektora utvrđena kao rukovodeće osoblje (čl. 10 citiranog Pravilnika),

 

-da bi tužiteljev ugovor o radu, da nije otkazan, bio sukladno odredbi čl. 129 važećeg ZR prenesen u novoosnovano Društvo, Sektor za planiranje i razvoj sustava – Upravna jedinica za tehniku, te da bi tužitelj bio raspoređen na iste poslove kao direktor V. M. (radnik zaposlen na mjesto tužitelja nakon otkaza), jer se radi o radnom mjestu bitno istovjetnom na kojemu je radio do otkaza, a to je radno mjesto Načelnika Sektora za planiranje i razvitak pokretnih mreža, dakle na jedno od odgovarajućih menadžerskih radnih mjesta.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da bi tužitelj ostvario plaću i druga primanja po osnovi ugovora o radu u visini plaće komparativnog radnika V. M., a varijabilni dio plaće u visini izračunatoj prema podacima o prosječnom varijabilnom dijelu plaće direktora pojedinih sektora i to S. Š., Ž. S., M. R., M. J. i V. M., koje podatke je dao tuženik, koji prosjek je niži od varijabilnog dijela kojeg je primao V. M..

 

Tužitelju je u skladu s navedenim utvrđenjima dosuđena naknada plaće (fiksni i varijabilni dio) u ukupnom iznosu od 3.134.000,96 kuna, naknada za izgubljeni regres za godišnji odmor te za jubilarnu nagradu koju bi po redovitom tijeku stvari ostvario za 2005. godinu, sve s odgovarajućim zateznim kamatama.

 

Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade bruto plaće u iznosu od 6.840.055,08 kuna i za zatezne kamate na taj iznos, jer tužitelj nije dokazao takve okolnosti kod poslodavca i takve svoje rukovodeće i radne kvalitete zbog kojih bi napredovao na više rangirano rukovodeće radno mjesto od onog na kojem je radio V. M..

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je odbio žalbe stranaka i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

U obrazloženju je posebno navedeno da je naknada plaće dosuđena prema utvrđenjima o očekivanim primanjima tužitelja koja bi ostvario prema redovitom tijeku stvari, odnosno koja je ostvario radnik V. M. radeći na temelju ugovora o radu od 19. travnja 2002. godine, te ugovora o radu od 6. lipnja 2003. godine i ugovora od 1. siječnja 2005. godine.

 

Po shvaćanju drugostupanjskog suda tuženik nije dokazao takve okolnosti zbog kojih bi upravo tužitelj nakon statusnih promjena i prijenosa ugovora o radu na novu pravnu osobu bio niže rangiran na način da bi umjesto rukovodećeg radnog mjesta bio premješten na radno mjesto savjetnika s nižim primanjima. Tvrdnje tuženika kako zbog počinjene povrede radne obveze nije bilo očekivano zapošljavanje tužitelja na radnom mjestu iznad savjetničkog temelje se na pogrešnom shvaćanju da je tužitelj počinio tešku povredu radne obveze, što je u suprotnosti s pravomoćnom presudom kojom je otkaz utvrđen nedopuštenim.

 

Tužitelj i tuženik su osporili pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude u odnosu na parametre koji su odlučni za odluku o pravu na naknadu plaće i drugih novčanih primanja po osnovi ugovora o radu, a time i visinu naknade, a tuženik je osporio i pravno shvaćanje o pasivnoj legitimaciji tuženika glede navedenih zahtjeva.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda pobijana presuda je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

Pritom se posebno napominje da je ovaj sud odluku o revizijskim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava donio na temelju činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova vodeći računao tome da revizijom nije dopušteno pobijati drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (što u ovom slučaju čini pretežiti dio revizija stranaka).

 

U sporu radi isplate naknade plaće i drugih primanja zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu mjerodavna je odredba čl. 93. st. 3. ZR prema kojoj radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

 

Plaća u smislu odredaba ZR obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna primanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad. U tom smislu naknada plaće obuhvaća sva primanja koja bi radnik imao da nije bilo prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca (nedopuštenim otkazom ugovora o radu).

 

Stoga je pravilno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da u ovom slučaju tužitelju, čiji je otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim pravomoćnom presudom, ima pravo na naknadu fiksnog i varijabilnog dijela plaće te naknadu po osnovi izgubljenog regresa za godišnji odmor i jubilarne nagrade.

 

Kod utvrđivanja parametara za obračun naknade plaće sudovi su osnovano odredili da je kriterij za fiksni dio plaće ostvarena plaća onog komparativnog radnika koji je zaposlen na radnom mjestu na kojemu je do otkaza radio tužitelj, jer je to unaprijed određen, nepromjenjiv iznos. Kod izračuna varijabilnog dijela, koji ovisi o uspješnosti rukovodećeg radnika, kao odgovarajući parametar osnovano uzet prosječni ostvareni varijabilni dio plaće onih komparativnih radnika koji su radili na rukovodećim (menadžerskim) poslovima koja odgovaraju poslovima na koje bi, nakon statusnih promjena i prijenosa ugovora o radu na novog poslodavca, bio raspoređen tužitelj, da nije bilo nedopuštenog otkaza ugovora o radu.

 

Tvrdnje tužitelja da je jedan od radnika koji su radili na sličnom radnom mjestu i u istom menadžerskom rangu na kojemu je radio tužitelj, u mjerodavnom razdoblju ostvario status člana uprave ili status više rangiranog menadžera, sve ako su i točne, ne utječu na zakonitost pobijane presude.

 

Naime, u situaciji kad je nakon otkaza ugovora o radu zbog statusnih promjena ukinuto radno mjesto na kojemu je radnik radio prije nedopuštenog otkaza, odlučna je upravo ocjena na koje bi radno mjesto bio raspoređen takav radnik i koju bi plaću ostvarivao prema redovitom, očekivanom tijeku stvari. Ne može se u legitimna očekivanja rukovodećeg izvršnog menadžera priznati i očekivanje da će upravo on postati član uprave društva, ili da će ostvariti višu menadžersku poziciju izvršnog direktora, jer se te pozicije ostvaruju kao iznimka, a ne kao uobičajeno pravilo i redoviti tijek karijere. Samim time okolnost što je jedan od zaposlenika ostvario napredovanje na poslu i sklopio ugovor za direktorsku poziciju, a ranije je radio u istom "rangu" kao tužitelj prije otkaza, ukazuje na iznimku, a ne na očekivani redoviti tijek stvari i legitimno očekivanje, kako to pokušava prikazat tužitelj.

 

S druge strane nemaju uporišta ni tvrdnje tuženika da bi tužitelj nakon statusnih promjena bio raspoređen na radno mjesto savjetnika koje je niže rangirano od onoga na kojemu je prije otkaza radio tužitelj, odnosno na kojemu je nakon otkaza, a potom i nakon statusnih promjena, radio V. M.. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova radnici su na temelju prenesenih ugovora radili i kod novog poslodavca na odgovarajućim polovima na kojima su radili kod (ovdje) tuženika, dakle ostvarili su istu poziciju i odgovarajuće pravo na plaću prijenosom ugovora o radu na novog poslodavca, što bi prema redovitom tijeku stvari bio slučaj i s tužiteljem.

 

Visina naknade plaće i drugih primanja po osnovi ugovora o radu je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka, u skladu sa valjanim parametrima za obračun koje je dao sam tuženik, pa je tužitelju pravilno dosuđena naknada pune plaće do dana kad se on zaposlio kod novog poslodavca, a nakon tog dana u visini razlike plaće koju je ostvario kod novog poslodavca i plaće koju bi primao da nije bilo nedopuštenog otkaza.

 

U odgovoru na revizijski navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na prigovor pasivne legitimacije tuženika ponovno se ukazuje tuženiku na odredbu čl. 93. st. 3. ZR prema kojoj radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

 

U ovom slučaju do prekida rada je došlo zbog nedopuštene tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu, pa je upravo tuženik dužan isplatiti tužitelju naknadu plaće za vrijeme nakon otkaza ugovora o radu pa sve do pravomoćnosti presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev za vraćanje na posao.

 

Okolnost što je prema Pravilniku o organiziranju H.-a od 21. siječnja 2003. godine (list 674) Poslovna jedinica za pokretne komunikacije postala samostalna pravna osoba H.-a sa danom 1. siječnja 2003. godine pod nazivom H. d.o.o., te što su ugovori svih zaposlenika iz Sektora za planiranje i Sektora za izgradnju pokretnih mreža preneseni u novu tvrtku (među njima i ugovor o radu V. M.), nije osnova za prestanak obveze tuženika iz čl 93. st. 3. ZR, jer je odlučna okolnost to što tužitelj nije radio upravo krivnjom tuženika kao poslodavca, pa njegov ugovor (zbog otkaza) nije prenesen na novog poslodavca.

 

Naime, prema odredbi čl. 136. ZR, ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće ili dio poduzeća (pogon), na novog poslodavca prenose se i svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koje je predmet prenošenja (st. 1.). Radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz stavka 1. ovoga članka zadržava u svezi s otkazom, otkaznim rokovima, otpremninom i drugim pitanjima iz radnog odnosa sva prava koja je stekao do dana prijenosa ugovora o radu (st. 2.).

 

Zbog iznijetih razloga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ispitan u okviru revizijskih navoda tužitelja i tuženika.

 

Stoga je valjalo odbiti revizije tužitelja i tuženika kao neosnovane po čl. 393. ZPP.

 

Revizije tužitelja i tuženika protiv odluke o parničnim troškovima su nedopuštene.

 

Prema odredbi čl. 382. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, i to redovnu reviziju prema pravilima iz čl. 382. st. 1. ZPP, a izvanrednu reviziju prema pravilima iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Kad su u pitanju rješenja drugostupanjskog suda, revizija u pravilu nije dopuštena, a samo iznimno je dopuštena po čl. 400. st. 1. ZPP, i to protiv takvog rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava, o čemu je zauzeto je pravno shvaćanje je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenog 2015. koje glasi:

 

"Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

 

Stoga je podnesena revizija protiv odluke o parničnim troškovima nedopuštena, pa je valjalo riješiti kao u izreci i odbaciti reviziju po čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 24. lipnja 2020.