- 1 -              Rev 1656/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1656/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. S. iz P., koju zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. & G. u Z., protiv tuženika E. o. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik K. F. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2628/13-3 od 4. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4375/07-76 od 19. rujna 2013., u sjednici održanoj 24. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati s osnove neimovinske štete iznos od 270.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 9. srpnja 2007. do isplate, s osnove tuđe pomoći i njege za razdoblje od 17. srpnja do 31. siječnja 2010. isplatiti iznos od 75.475,00 sa zateznim kamatama tekućim od 19. rujna 2013. do isplate (toč. I. i II. izreke) te plaćati rentu s osnove tuđe pomoći i njege mjesečno u iznosu od 2.200,00 kn od 1. veljače 2010. pa nadalje sa zateznim kamatama pobliže navedenim pod toč. III. izreke presude. Pod toč. IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 7.500,00 kn s osnove neimovinske i imovinske štete, s osnove tuđe pomoći i njege iznos od 1.125,00 kn, zahtjev za isplatu kamata na dosuđeni iznos tuđe pomoći i njege za razdoblje od 4. siječnja 2007. do 18. rujna 2013. te zahtjev za isplatu rente u iznosu od 100,00 kn mjesečno. Pod toč. V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 80.432,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima u toč. I., II., III. i V. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje nižestupanjskih odluka te vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tuženika nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Neosnovano revident ukazuje na postojanje relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 365. st. 1. i. 2. i čl. 375. st. 1. ZPP počinjenih pred drugostupanjskim sudom,  jer je drugostupanjski sud ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, dok je u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

 

              Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP jer je drugostupanjski sud primjenjujući odredbu čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP mogao zaključiti o činjenici tko je pružao pomoć i njegu tužiteljici iz isprave "potvrde Centra za socijalnu skrb da članovi obitelji tužiteljice nemaju status njegovatelja" bez izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice na okolnost tko je pružao pomoć i njegu tužiteljici.

 

Neosnovano revident ističe da je pred drugostupanjskim sudom ujedno počinjena i apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer iz obrazloženja drugostupanjske odluke ne proizlazi postojanje proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju dokaznog prijedloga na raspravnim zapisnicima od 15. travnja 2013., od 18. lipnja 2013. te 16. srpnja 2013. i samih tih zapisnika.

 

Naime, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke konstatirao kako su osnovani žalbeni navodi u odnosu na propust prvostupanjskog suda koji nije dao razloge u odnosu na odbijanje dokaza saslušanjem tužiteljice i članova obitelji ukazujući da se radi o pogrešnoj primjeni čl. 300. ZPP koja nije utjecala na zakonitost prvostupanjske odluke. Drugostupanjski sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno taj dokaz odbio kao nepotreban, utvrdivši pritom da je na zapisniku o održanoj glavnoj raspravi od 16. srpnja 2013. (a ne i zapisnicima od 15. travnja 2013. i od 18. lipnja 2013. kako to revident pogrešno tvrdi) tuženik navedeni dokaz saslušanjem tužiteljice i članova obitelji predložio izvesti samo na okolnost utvrđivanja statusa članova obitelji tužiteljice kao njegovateljice. Stoga su neosnovane tvrdnje revidenta da su razlozi drugostupanjske presude u tom dijelu u suprotnosti sa sadržajem raspravnih zapisnika od 15. travnja 2013. i 18. lipnja 2013. jer se drugostupanjski sud nije niti pozvao na te raspravne zapisnike.

 

              U odnosu na tijek zateznih kamata na neimovinsku štetu od 9. srpnja 2007. revident ističe da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika u spisu i samih tih isprava i zapisnika. Međutim, revident nije određeno naveo i obrazložio razloge za koje smatra da su proturječni i zbog čega da se presuda ne može ispitati. Stoga, taj revizijski razlog nije uzet u razmatranje sukladno odredbi čl. 386. ZPP.

 

              Slijedom navedenoga nije ostvaren razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade imovinske i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, a koju je tužiteljica  pretrpjela u prometnoj nezgodi 10. lipnja 2006.

 

              Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio, a djelomično odbio zahtjev tužiteljice utvrdivši da je ista ozlijeđena kao putnik u osobnom automobilu u prometnoj nezgodi, da tužiteljica zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom nije doprinijela šteti, jer u automobilu sigurnosni pojasevi na zadnjem sjedištu na kojem se nalazila nisu nikada bili ugrađivani, da je nakon provedenog medicinskog vještačenja razlučeno ranije zdravstveno stanje tužiteljice od posljedica koje su njoj zaostale nakon ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju, da je utvrđeno da je tužiteljica u visokoj dobi od osamdeset godina zadobila mnogobrojne ozljede zbog čega je trpjela fizičke boli i strah, da nakon više operacija i dugotrajnog liječenja uz razne komplikacije njezino liječenje nije i nikada neće biti završeno, da su kod tužiteljice zaostale mnogobrojne posljedice kao kontura desnog i lijevog kuka, desnog koljena, lijevog nožnog zgloba, potpuna ukočenost lijevog koljena, kronični nesanirani osteomijelitis lijeve bedrene kosti, deformacije i kontrakture desnog ručnog zgloba (u srednjem stupnju) uz grube i duboke ožiljke lijeve i desne natkoljenice, atrofiju i hipotrofiju muskulature, zbog čega da joj je smanjena životna aktivnost 60%-65%, da je došlo do naruženosti srednjeg do teškog stupnja, te da osim u razdoblju kada je tužiteljica bila u bolnici u P. i rehabilitaciji u L. da je tužiteljici bila potrebna njega i pomoć druge osobe, a od 5. listopada 2009. u opsegu od 5 do 6 sati dnevno.

 

              Prvostupanjski sud utvrdio je da je kod tužiteljice došlo do narušenog tjelesnog i duševnog zdravlja pa da je zbog toga došlo do povrede prava osobnosti te je na temelju odredbe čl. 1100. st. 2. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO/05) zaključio da s osnove neimovinske štete pravičnu novčanu naknadu predstavlja ukupni iznos od 410.000,00 kn. Stoga je kraj nesporno po tuženiku tijekom postupka isplaćenih 140.000,00 kn dosuđen iznos od 270.000,00 kn s kamatama tekućim od podnošenja tužbe (9. srpnja 2007). S obzirom na utvrđeni opseg i trajanje tuđe pomoći i njege, uzevši kao cijenu sata 15 kn kao i da je tužiteljici po Centru za socijalnu skrb priznato pravo na novčanu naknadu za tuđu pomoć i njegu mjesečno u iznosu od 400,00 kn, a od 1. studenoga 2008. iznos od 500,00 kn mjesečno, za te iznose kao i za po tuženiku nesporno isplaćen iznos s ove osnove od 20.000,00 kn, tužiteljici dosudio iznos od 75.475,00 kn te na temelju čl. 1088. ZOO/05 za razdoblje od 1. veljače 2010. na dalje tuženika obvezao plaćati tužiteljici rentu u iznosu od 2.200,00 kn mjesečno s kamatama, dok je zahtjev tužiteljice u iznosu od 7.500,00 kn, za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 1.125,00 kn kao i za iznos rente od 100,00 kn mjesečno odbio kao neosnovan.

 

              Drugostupanjski sud je pozivom na odredu čl. 368. st. 1. i čl. 373.a. st. 3. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu, s tim da je pozivom na odredbu čl. 373.a. st. 1. toč. 2. ZPP ocjenom sadržaja spisa utvrdio propust prvostupanjskog suda koji nije dao razloge odbijanja izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice i članova obitelji vezano za činjenicu tko je tužiteljici pružao pomoć i njegu, te utvrdio da se radi o relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 300. ZPP, koja povreda da nije utjecala na zakonitost pobijane presude, jer je na zapisniku glavne rasprave od 16. srpnja 2013. tuženik predložio izvesti dokaz samo na okolnost utvrđivanja statusa članova obitelji tužiteljice kao njegovatelja, koja okolnost i nije od značaja s obzirom na postojanje potvrde nadležnog Centra za socijalnu skrb da oni takav status nemaju, pa da je prvostupanjski sud pravilno prijedlog tuženika kao nepotreban odbio. Na temelju čl. 373.a. st. 1. toč. 2. ZPP drugostupanjski sud je cijeneći potvrdu Centra za socijalnu skrb utvrdio da je tužiteljici njegu i pomoć pružala kćer odnosno član obitelji.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik temelji na tvrdnji pogrešne primjene odredbe čl. 1100. ZOO/05. pri odmjeravanju visine novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje ukazujući na previsoko dosuđeni iznos od 300.000,00 kn prema kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 60 do 65% te pogrešne primjene odredbe čl. 1103. ZOO/05 i  pogrešno dosuđenog tijeka zateznih kamata na neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlja od podnošenja tužbe.

 

Revident smatra, pozivajući se na suprotnu praksu istog drugostupanjskog suda, da kako u vrijeme podnošenja tužbe liječenje nije bilo završeno, da tužiteljica kao oštećenik nije pravovremeno dostavila cjelokupnu dokumentaciju, da se zbog njezine krivnje nije mogao utvrditi opseg štete u vrijeme podnošenja odštetnog zahtjeva ili tužbe, pa da kamata treba teći od dostave cjelokupne medicinske dokumentacije osnovom koje je tek bilo moguće utvrditi opseg i visinu štete.

 

Tvrdnje revidenta nisu osnovane.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, nisu nižestupanjski sudovi, dosuđujući naknadu zbog povrede prava osobnosti, pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi odlučili i dosudili tužiteljici pravičnu novčanu naknadu u iznosu kako je navedeno u nižestupanjskim odlukama.

 

Nižestupanjski su sudovi, sukladno odredbi čl. 1103. ZOO/05, kojom je propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, a ocijenivši da je predmeta šteta za tužiteljicu već bila nastala u trenutku podnošenja tužbe, zatezne kamate na iznos od 270.000,00 kn kao iznos pravične novčane naknade tužiteljici dosudili upravo od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Pritom je drugostupanjski sud isto tako pravilno ocijenio da u specifičnoj situaciji nemogućnosti završetka liječenja tužiteljice i stabiliziranja zdravstvenog stanja u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za izuzetak od primjene odredbe čl. 1103. ZOO/05.

 

Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 24. lipnja 2020.