- 1 -              Revr 443/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 443/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Z. (OIB: ... ) iz K., kojeg zastupa punomoćnik M. K. iz Odvjetničkog društva K. iz Z. protiv tuženika A. d.o.o. (OIB: ... ) K., koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva R. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž R-5/15-4 od 14. prosinca 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-239/14 od 3. ožujka 2015., u sjednici održanoj 24. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za sastav odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je otkaz ugovora o radu sklopljenog 30. rujna 2012., dan tužitelju odlukom tuženika o otkazu ugovora o radu od 7. ožujka 2014. nedopušten, za sudski raskid ugovora o radu s danom 14. prosinca 2014. te za isplatu naknade plaće za period od 11. svibnja 2014. do 14. prosinca 2014. u iznosu od 31.121,47 kn za svaki mjesec sa zateznim kamatama i za naknadu štete u iznosu od 186.728,82 kn (šest prosječnih mjesečnih bruto plaća tužitelja) sa pripadajućim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate. Točkom II. naloženo je tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.705,00 kn u roku od 8 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-239/14 od 3. ožujka 2015. Točkom II. odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj  53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno podredno preinačiti nižestupanjske presude. Traži trošak za sastav revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode tužitelja i predlaže njegovu reviziju odbiti kao neosnovanu. Traži trošak za sastav odgovora na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Na temelju članka 392. a stavka 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj se poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 6. i 11. ZPP-a. Obrazlažući razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a tužitelj navodi da mu je povrijeđeno pravo raspravljanja pred sudom, jer je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanjem stranaka i svjedoka. Navedena povreda nije počinjena pred drugostupanjskim sudom, jer je drugostupanjski sud pravilno ocijenio odluku prvostupanjskog suda o odbijanju provođenja tih dokaza, jer je prava volja ugovornih strana utvrđena iz samog ugovora o radu.

 

Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

 

Nema niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 292. stavkom 4. i člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, jer obrazloženje drugostupanjske presude sadrži razloge zbog kojih prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o tome da se na temelju drugih dokaza u spisu može utvrditi prava volja ugovornih strana.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima koji je prethodio reviziji utvrđeno je slijedeće:

 

- tužitelj je temeljem ugovora o radu od 30. rujna 2012. bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu direktora

 

- prije donošenja odluke o otkazu Nadzorni odbor tuženika je odlukom od 30. siječnja 2014. opozvao tužitelja s mjesta člana Uprave društva-direktora s danom 30. siječnja 2014.

 

- tužitelj nije osporavao odluku Nadzornog odbora tuženika

 

- tuženik je 7.ožujka 2014. donio odluku o otkazu ugovora o radu

 

- u Odluci o otkazu ugovora o radu kao osnovni razlog za donošenje odluke o otkazu je opoziv tužitelja s mjesta člana Uprave društva

 

- protiv odluke o otkazu ugovora o radu koju je tužitelj primio 10. ožujka 2014. podnio je zahtjev za zaštitu prava dana 25. ožujka 2014.

 

- na zahtjev za zaštitu prava tuženik se nije očitovao

 

- tužitelj je tužbu podnio 24. travnja 2014., u zakonskom roku

 

Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su postojali opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu tužitelja te je iz tih razloga odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, sudski raskid ugovora o radu, isplatu plaće do sudskog raskida ugovora o radu te naknadu štete u visini od šest prosječnih mjesečnih bruto plaća.

 

Drugostupanjski sud ocjenjuje da rezultati dokaznog postupka, a prije svega sadržaj spornog ugovora o radu (čl.2.) jasno upućuju na zaključak o tome koje je poslove tužitelj obavljao kod tuženika, što nalazi bitnim za utvrđenje da se na tužitelja primjenjuje odredba članka 2. stavka 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 148/09, dalje: ZR-a). Nadalje, ocjenjuje da nije odlučno to što je tužitelj radio kod tuženika (koje poslove - ako je uopće obavljao neke poslove) u razdoblju od 30. siječnja 2014. (kada je tužitelj opozvao Nadzorni odbor s mjesta direktora) pa do 7. ožujka 2014. (kada je tuženik otkazao tužitelju sporni Ugovor o radu).

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka je li tužitelj nakon odluke Nadzornog odbora o opozivu, radeći kod tuženika na drugim poslovima ima pravo na zaštitu svojih prava temeljem Zakona o radu ili se na njega primjenjuje odredba članka 2. stavka 4. ZR-a.

 

Predmetni ugovor o radu ima elemente obvezno pravnog ugovora, a ujedno odgovora i ugovoru o radu iz članka 13. ZR-a i da opozivom obvezno pravnog dijela ugovora automatizmom nije došlo i do prestanka radnog odnosa, jer takva klauzula u ugovoru ne postoji, a niti opoziv ima utjecaj na međusobna prava parničnih stranaka koje proizlaze iz zaključenog ugovora o radu.

 

U konkretnom slučaju se radi o mješovitom ugovoru koji ima obilježja menadžerskog ugovora ali i ugovora o radu („casus mixtus“) što je jasno i nedvojbeno određeno u članku 1. i članku 2. stavku 1. Ugovora o radu , koji u tom dijelu glasi:

 

„Sklapanjem ovog ugovora radnik kod poslodavca zasniva radni odnos na neodređeno vrijeme. (čl.1.)

 

Radnik zasniva radni odnos na radnom mjestu pod nazivom: direktor.“ (čl.2.)

 

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je Nadzorni odbor opozvao tužitelja s radnog mjesta direktora 30. siječnja 2014. te mu je ugovor o radu otkazan 7. ožujka 2014., nakon što tužitelj nije prihvatio novi ugovor o radu kod tuženika za drugo radno mjesto.

 

Člankom 2. stavkom 3. ZR-a propisano je da fizička osoba koja je kao član uprave, izvršni direktor ili u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca. Člankom 2. stavkom 4. ZR-a propisano je da se na osobu iz stavka 3. ovoga članka ne primjenjuju odredbe ovoga Zakona o prestanku ugovora o radu.

 

Osnovni razlog za otkaz ugovora o radu tužitelju upravo je odluka Nadzornog odbora o opozivu s radnog mjesta direktora, a predmetni ugovor o radu sklopljen je za radno mjesto direktora.

 

Tužitelj ističe i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odredbu članka 9. stavka 3. ZR-a, kojom odredbom je propisano ako ugovorom o radu nije određeno vrijeme na koje je sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme. Navedeni razlog je neosnovan, jer je u konkretnom slučaju došlo do sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a što je izričito i navedeno u samom ugovoru.

 

Revident ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 2. stavka 4. ZR u vezi s člankom 319. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO) kojom je propisano da pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da je sporni ugovor jasan i određen, te nema nikakvih nejasnoća u njegovom tumačenju, a taj ugovor ne daje temelj za zaključak da su stranke ugovora imale volju sklopiti ugovor s dodatnim odredbama ili da bi odredbe ugovora trebale i mogle biti tumačene drugačije nego što one glase u pisanom obliku.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tužitelja, temeljem odredbe članka 393. ZPP-a te odlučiti kao u izreci.

 

Temeljem članka 155. stavka 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za sastav odgovora na reviziju.

 

Zagreb, 24. lipnja 2020.