- 1 -              Rev 2208/2016-2

 

 

 

 

Broj: Rev 2208/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i doc. dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. M. iz P., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u R., protiv I-tuženika Š. S. iz P., s boravištem u Italiji, T., II-tuženika M. S. iz P., koje zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & partneri j.t.d. u Z. i III-tuženice Z. F. iz P., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3808/14-2 od 15. ožujka 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-157/2013-20 od 28. srpnja 2014., u sjednici održanoj 24. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužiteljice N. M. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuje se da je «izjava» ovjerena pod brojem OV-1186-1987/2000. godine zaključena između A. S. kao primateljice uzdržavanja i N. M. kao davateljice uzdržavanja pravno valjana i ima se smatrati Ugovorom o doživotnom uzdržavanju, te kao takva proizvodi sve pravne učinke.

II Dužna je tužiteljica tuženicima Š. S. i M. S. naknaditi parnični trošak u iznosu od 26.350,00 kuna u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Odbija se žalba tužiteljice N. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-157/2013 od 28. srpnja 2014. godine.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

 

Prvotuženik i drugotuženik u odgovoru na reviziju predlažu reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužiteljica u okviru bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP ukazuje da se sudac koji je donio prvostupanjsku presudu trebao izuzeti u smislu odredbe čl. 71. t. 7. ZPP jer da postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost u situaciji kada su se tužiteljica i njezina majka obratile tom sucu u vezi sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju te kada ih prema navodima tužiteljice pogrešno uputio svojim pravnim savjetom.

 

Na navode revidentice valja odgovoriti da tužiteljica tijekom trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom nije podnijela zahtjev za izuzeće suca u smislu odredbe čl. 71. ZPP u vezi s čl. 73. ZPP prema kojem stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave pred prvostupanjskim sudom; a ako nije bilo rasprave do donošenja odluke.

Kako tužiteljica tijekom trajanja postupka nije podnijela zahtjev za izuzeće suca u prvostupanjskom postupku, niti je na eventualno učinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ukazivala u žalbi protiv prvostupanjske presude, to ista ne može s uspjehom ukazivati na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 71. st. 7. ZPP.

 

Navode revizije tužiteljice kojima prigovara utvrđenju nižestupanjskih sudova i iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja pravne valjanosti „Izjave“ ovjerene kod Javnog bilježnika pod brojem Ov-1186-1987/2000 zaključene između A. S. kao primateljice uzdržavanja i N. M. (tužiteljice) kao davateljice uzdržavanja, da se navedena „Izjava“ ima smatrati Ugovorom o doživotnom uzdržavanju te da kao takva proizvodi sve pravne učinke.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da iz Izjave ovjerene kod Javnog bilježnika E. Š. iz P. (list 26 spisa) pod brojem: OV-1186-1987/2000 od 9. svibnja 2000. proizlazi da je sada pok. A. S. dala izjavu da svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu daje svojoj kćeri N. M., koja će je uzdržavati i brinuti se o njoj do kraja smrti budući da ostavinski postupak iza supruga pok. A. S. pok. A. S. nije bio završen,

 

- da iz iskaza Javnog bilježnika E. Š. proizlazi da je izvršila ovjeru rukopisa 2000. između A. S. i N. M. te da predmetna „Izjava“ nije solemnizirana, a Ugovori o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju morali su biti ovjereni kod suda, a kod javnog bilježnika solemnizirani.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev ocjenjujući da predmetna „Izjava“ nije pravno valjana, ne može se smatrati ugovorom o doživotnom uzdržavanju te ne proizvodi pravne učinke obzirom da u smislu odredbe čl. 122. st. 1. i st. 4. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 52/71, 47/78 i 56/00; dalje: ZN) ugovor o doživotnom uzdržavanju je ugovor o otuđenju uz naknadu svih nepokretnih stvari, koje pripadaju primaocu uzdržavanja čija je predaja odgođena do njegove smrti, a mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca, a u predmetnom slučaju „Izjava“ nije ovjerena od suca te ista nije pravno valjana.

 

Sud prvog stupnja nadalje ocjenjuje da i na temelju važećeg Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 163/03, 35/05 i 127/13) ugovor o doživotnom uzdržavanju valjan je samo ako je ovjeren od suca nadležnog suda, sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, a što u konkretnom slučaju nije zbog čega „Izjava“ nije pravno valjana i ne proizvodi pravne učinke.

 

Sud drugog stupnja u cijelosti je potvrdio prvostupanjsku presudu prihvaćajući stav prvostupanjskog suda da predmetna „Izjava“ nije pravno valjana i ne proizvodi pravne učinke ugovora o doživotnom uzdržavanju.

 

Tužiteljica u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da odredba čl. 122. st. 6. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 52/71, 47/78 i 56/00) predviđa mogućnost drugačijeg sadržaja i netipične forme Ugovora o doživotnom uzdržavanju te ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-898/94 od 21. listopada 1998. u kojoj da je zauzeto shvaćanje da se ugovor o doživotnom uzdržavanju može odnositi ne samo na imovinu koju primatelj uzdržavanja ima u trenutku zaključenja ugovora, već i na buduću imovinu, odnosno moguće je u takvome ugovoru i “obećanje nasljedstva“ poslije smrti primatelja uzdržavanja.

 

Neosnovano tužiteljica ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kad sud nije primijenio koju odredbu materijalnog prava ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio. (čl. 356. ZPP).

 

Naime, prema odredbi čl. 122. st. 1. ZN-a ugovor kojim se jedan ugovornik obvezuje da uzdržava doživotno drugog ugovornika ili neku treću osobu, a u kome drugi ugovornik izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljedstvo nije ugovor o nasljeđivanju nego ugovor o otuđenju uz naknadu svih nepokretnih stvari ili stvari koje pripadaju primaocu uzdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora ili određenog dijela tih stvari čija je predaja davaocu uzdržavanja odgođena do smrti primaoca uzdržavanja (ugovor o doživotnom uzdržavanju).

 

Pod nepokretnim stvarima podrazumijevaju se i one pokretne stvari koje služe za upotrebu i iskorištavanje nepokretnih stvari, kao što su poljoprivredne sprave, alat i stoka (st. 2. istog članka).

 

Ovim ugovorom mogu biti obuhvaćene i druge pokretne stvari primatelja uzdržavanja, ali zato je potrebno da u ugovoru budu navedene (st. 3. članka 122. navedenog zakona).

 

Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca (čl. 122. st. 4. ZN).

 

Polazeći od utvrđenja da predmetna „Izjava“ kojom A. S. daje svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu svojoj kćeri A. M. koja će je uzdržavati i brinuti se o njoj do kraja života, a za koju tužiteljica tvrdi da predstavlja ugovor o doživotnom uzdržavanju, nije ovjerena od strane suca te da kao takva nije pravno valjana i ne proizvodi pravne učinke, pravilno su, i prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je navedena „Izjava“ pravno valjana, ima se smatrati Ugovorom o doživotnom uzdržavanju te da kao takva proizvodi pravne učinke.

 

Revizijski navodi tužiteljice kojima u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje na odluku ovog suda broj Rev-898/94 od 21. listopada 1998. nisu odlučni jer je u navedenoj odluci zauzeto shvaćanje da je pravno valjan ugovor o doživotnom uzdržavanju i proizvodi namjeravane učinke i ugovor prema kojem je primatelj uzdržavanja izjavio da davatelju uzdržavanja ostavlja svu svoju imovinu pa i onu koju će imati u trenutku smrti, dok je u ovom postupku sporna valjanost „Izjave“ kojom prednica tužiteljice ostavlja tužiteljici svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu obzirom da navedena „Izjava“ nije ovjerena od strane suca.

 

Naime, ugovor o doživotnom uzdržavanju je strogo formalni ugovor te je forma predmetnog ugovora propisana radi zaštite pravne sigurnosti, sprječavanja mogućih zlouporaba, a i radi zaštite prava trećih osoba.

 

Stoga nije pravno valjan ugovor o doživotnom uzdržavanju ako nije sastavljen u pisanom obliku i ako ga nije ovjerio sudac. Takav ugovor ne može konvalidirati ni kada je ispunjen (tako i ovaj sud u Rev-2302/1993 od 21. prosinca 1994.).

 

Kako nisu osnovani razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci odluke.

 

Zagreb, 24. lipnja 2020.