- 1 -              Revr 782/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: Revr 782/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. R. iz Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva O. i H. sa sjedištem u Z., protiv tuženika P., Z., OIB: …, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R 978/2016 od 15. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr -9110/14-30 od 5. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 24. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 29. kolovoza 2014. nije dopušten, da radni odnos zasnovan ugovorom o radu na neodređeno vrijeme sklopljenim 30. travnja 2013. nije prestao, te zahtjev kojim se tuženiku nalaže vratiti tužiteljicu na posao. Odlukom o troškovima postupka obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku 2.000,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice prihvati u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužiteljice iz revizije i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska odluka je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužiteljica. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja kao i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica ukazuje u reviziji. Naime, drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i s njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje tužiteljica isticala tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude.

 

Prema odredbi čl. 7. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju činjenice, a prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako su upravo postupajući u smislu citiranih odredbi nižestupanjski sudovi ocijenili nepotrebnim izvođenje dokaza saslušanjem dijela predloženih svjedoka, uključujući i izvođenjem dokaza saslušanjem B. H. i O. M. kao svjedoka, pri čemu su svoju odluku o relevantnim činjenicama koje su ocijenili dokazanim utemeljili na ocjeni izvedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih zajedno te na temelju rezultata provedenog postupka, sve u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, to takvim postupanjem nije tužiteljici onemogućeno raspravljanje, a time niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, a niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 7., 8. i 220. ZPP-a. Naime, pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidentice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Revizijskim prigovorom tužiteljice istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 29. kolovoza 2014., te tako i utvrđenje da radni odnos nije prestao i zahtjev kojim se tuženiku nalaže vratiti tužiteljicu na posao.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je sljedeće:

 

-              da je tužiteljica shodno sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 30. travnja 2013. bila zaposlena kod tuženika na poslovima načelnice Odjela za izradu plana i programa stručnog usavršavanja vježbenika i savjetnika, Uprava za stručno usavršavanje vježbenika, savjetnika i pravosudnih dužnosnika,

 

-              da je tuženik odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 29. kolovoza 2014. otkazao tužiteljici ugovor o radu zbog organizacijskih i gospodarskih razloga,

 

-              da je u navedenoj odluci navedeno da radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od 2. mjeseca, te obrazloženo razlozima prema kojima je tuženik bio prisiljen primjeniti organizaciju rada i ukinuti Odjel za izradu plana i programa stručnog usavršavanja vježbenika i savjetnika zbog smanjenja opsega posla uzrokovanog činjenicom da posljednje tri godine od strane Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske nije raspisan natječaj za prijam vježbenika u pravosudnim tijelima, te da će se dio poslova koji su se obavljali u navedenom Odjelu novom organizacijom rada obavljati u Odjelu za stručno usavršavanje vježbenika, savjetnika u pravosudnim tijelima i pravosudnih dužnosnika, tako da je ukidanjem odjela došlo do potrebe ukidanja radnog mjesta načelnika tog odjela na kojem je radila tužiteljica,

 

-              da je stupanjem na snagu Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta od 26. lipnja 2014. kod tuženika došlo do ukidanja ranijeg Odjel za izradu plana i programa stručnog usavršavanja vježbenika i savjetnika i tako prestala potreba za radnim mjestom načelnika tog odjela na kojem je radila tužiteljica,

 

-              da je do reorganizacije kod tuženika došlo zbog smanjenog proračuna tuženika, te tako potrebe da tuženik reorganizacijom uskladi troškove odnosno rashode sa sredstvima koja su bila predviđena i odobrena za rad tuženika,

 

-              da tužiteljica nije udovoljavala uvjetima za novoustrojeno radno mjesto načelnika formiranog Odjel za stručno usavršavanje vježbenika, savjetnika u pravosudnim tijelima i pravosudnih dužnosnika (koji je osnovan umjesto ukinutih Odjela za izradu plana i programa stručnog usavršavanja vježbenika i savjetnika i Odjela za izradu plana i programa stručnog usavršavanja sudaca i državnih odvjetnika), jer je tužiteljica diplomirani politolog, te tako nije imala završeni odgovarajući studij pravne struke i položen pravosudni ispit, što se zahtijevalo za to radno mjesto,

 

-              da je tužiteljica bila jedini izvršitelj na radnom mjestu načelnice Odjela za izradu plana i programa stručnog usavršavanja vježbenika i savjetnika, koje je ukinuto, čime nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu socijalnih kriterija propisanih odredbom čl. 115. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR),

 

-              da se tuženik o namjeravanoj odluci o otkazu tužiteljici savjetovao s radničkim vijećem (u skladu s odredbom čl. 150. ZR-a), koje se suglasilo s namjeravanom odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljici, te

-              da otkaz kojeg je tuženik dao tužiteljici nije dat u okolnostima diskriminacije i uznemiravanja tužiteljice na radnom mjestu, već da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz zbog tog što je prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je radila tužiteljica.

 

Kako revidentica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužiteljice. Riječ je o javnoj ustanovi u kojoj se na radnopravni status zaposlenih, sukladno odredbi čl. 11. Zakona o ustanovama („Narodne novine“ broj: 76/93, 29/97, 47/99, 35/08 i 127/19), primjenjuju opći propisi o radu. Prema odredbi čl. 115. st. 1. t. 1. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, između ostalog, i u slučaju kada je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, radno mjesto na kojemu je radila tužiteljica je ukinuto jer su za to postojali organizacijski i gospodarski razlozi. Pritom nižestupanjski sudovi ispravno cijene da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da postiže bolje rezultate koja organizacija uključuje i mogućnost ukidanja radnog mjesta. Suprotno revizijskim navodima tužiteljice, okolnost je li poslodavac mogao zaposliti radnicu na nekim drugim poslovima, odnosno je li mogao obrazovati radnicu ili je osposobiti za rad na nekim drugim poslovima, u primjeni odredbe čl. 115. ZR-a nije od značaja. Isto tako, tuženik je poštovao odredbe članka 150. ZR-a glede obveze savjetovanja s radničkim vijećem, na način da se radničko vijeće u svom očitovanju suglasilo s namjeravanom odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljici.

 

Glede prigovora tužiteljice koji se odnosi na primjenu odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a, tj. da tuženik pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu nije vodio računa o duljini trajanja njenog radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnicu, valja reći da je, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tužiteljica bila jedini izvršitelj na radnom mjestu načelnice Odjela za izradu plana i programa stručnog usavršavanja vježbenika i savjetnika, koje je ukinuto, čime nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu socijalnih kriterija propisanih odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a. Naime, kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, zakonitost odluke o otkazu glede primjene socijalnih kriterija ovisi o činjenici postoje li okolnosti koje u svojoj ukupnosti dovode radnika u povoljniji položaj u odnosu prema drugim radnicima istog radnog mjesta glede otkazivanja, a koje okolnosti u konkretnom slučaju nisu ispunjene.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 24. lipnja 2020.