- 1 -              Revt 326/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 326/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. E. d.o.o. V. L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik L. A., odvjetnik u Odvjetničkom društvu A. & Partneri u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5280/2013-2 od 7. rujna 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena  presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sisku, poslovni broj P-3426/11 od 7. ožujka 2013., u sjednici održanoj 24. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 2.688.624,47 kn s kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka (stavak I. izreke); a tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 271.390,00 kn (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u odluci o glavnoj stvari i u  odluci o troškovima postupka u dijelu kojim je naloženo tužitelju platiti tuženiku troškove postupka u iznosu od 171.249,00 kn (stavak I. izreke); u preostalom dijelu odluka o parničnim troškovima sadržana u prvostupanjskoj presudi je preinačena na način da je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova u iznosu od 100.143,30 kn (stavak II. izreke); te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka u iznosu od 52.009,36 kn (stavak III. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim nije uspio sa žalbom, tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka, uključujući trošak žalbe i revizije.

Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio reviziju tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, time što sud nije prihvatio prijedlog tužitelja za odgodu ročišta 21. veljače 2013.

 

Da bi se radilo o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP potrebno je da nezakonito postupanje suda rezultira nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom.

 

U situaciji kada je tužitelju uredno dostavljen poziv za ročište 21. veljače 2013. na kojem je glavna rasprava zaključena, kada tužitelj na to ročište nije pristupio, zatraživši njegovu odgodu zbog bolesti punomoćnika, bez da je opravdanost razloga za odgodu ročišta (makar i naknadno) dokazao, onda u postupanju suda, koji taj prijedlog nije prihvatio već je ročište održao u njegovoj odsutnosti, nema nezakonitosti kojom je tužitelju oduzeta mogućnost da raspravlja pred sudom.

 

Prema odredbi članka 116. stavak 1. ZPP, sud može odgoditi ročište kad je to potrebno radi izvođenja dokaza ili kad za to postoje drugi opravdani razlozi.

 

Iako je bolest svakako jedan od opravdanih razloga, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je odluka suda o odbijanju odgode ročišta posljedica ne samo, kako to pogrešno interpretira tužitelj, okolnosti što je tužitelj i prethodno, zlorabeći svoja procesna ovlaštenja, odugovlačio postupak, već ponajprije okolnosti što opravdanost razloga za odgodu ročišta (bolest svog punomoćnika) nije dokazao.

 

Kako je, dakle, odluka suda o odbijanju prijedloga za odgodu ročišta pravilna,  održavanjem ročišta 21. veljače 2013. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja tužitelju nije nezakonitim postupanjem suda uskraćena mogućnost raspravljanja, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju on ukazuje.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, u njoj su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, a o njima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava u spisu i samih tih isprava.

 

Naime, sud je u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog kojih nije prihvaćena tvrdnja tužitelja da je ugovor koji su stranke sklopile radi isporuke jednofaznih i trofaznih elektroničkih kombi brojila (list 15-17 spisa) raskinut dopisom od 29. svibnja 2008. (list 268 spisa).

 

Nakon što je tuženik osporio vjerodostojnost tog raskida (uz opasku da je memorandum na toj obavijesti o raskidu bitno drugačiji od memoranduma koji tužitelj inače koristi), predloživši da tužitelj dostavi njegov izvornik, tužitelj do zaključenja glavne rasprave po zahtjevu tuženika nije postupio, pa je sud, ne prihvativši kao vjerodostojnu presliku obavijesti o raskidu ugovora s lista 268 spisa, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221a.  vezi članka 219. ZPP, zaključio da je ugovor između parničnih stranaka još uvijek na snazi.

 

Predmet spora ju ovoj parnici je zahtjev za isplatu vrijednosti 1193 brojila koja je tužitelj tuženiku platio po ugovoru o isporuci robe, a koja tuženik tužitelju nikada nije isporučio.

 

Tužitelj je svoj zahtjev za povrat novca za neisporučenu robu temeljio na obvezi tuženika da mu, s obzirom na osnovu koja je naknadno otpala (raskid ugovora), vrati ono što je primio po  toj osnovi.

 

Utvrdivši da je ugovor između stranaka još uvijek na snazi (jer tužitelj nije dokazao da bi bio raskinut), nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika ispunjenje njegove obveze – isporuku robe (koju mu je tuženik ionako spreman isporučiti), a da ne postoji istovremeno obveza tuženika na vraćanje plaćene cijene jer osnova po kojoj je taj novčani iznos iz imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika još uvijek postoji.

 

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, koje ovaj sud nije ovlašten preispitivati (članak 385. stavak 1. ZPP), pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO) kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

 

U pravu je tužitelj kada navodi da sud nije vezan pravnom osnovom koja je naznačena u tužbi. Međutim, sud je vezan činjeničnom osnovom na koju se tužitelj pozvao, pa kako u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja nije temeljen na tvrdnji da je zbog kašnjenja s ispunjenjem obveze pretrpio štetu i u čemu bi se ona sastojala, onda sud nije mogao, odlučujući o osnovanosti njegovog zahtjeva za vraćanje stečenog po osnovi koja je naknadno otpala (jer je ugovor raskinut), tužbeni zahtjev prihvatiti kroz institut ugovorne odgovornosti za naknadu štete iz članka 342. stavak 2. ZOO.

 

Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 24. lipnja 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.