Broj: Rev-x 339/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. K. iz Ž., zastupane po punomoćniku Ž. Ž., odvjetniku u Š., protiv tuženika I. B. iz S., zastupanog po punomoćniku T. M., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, broj Gž-1162/2010-2 od 13. prosinca 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2637/97 od 11. studenoga 2009,. u sjednici održanoj 29. siječnja 2013.

p r e s u d i o   j e

              Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Šibeniku, broj Gž-1162/2010-2 od 13. prosinca 2010., u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev (točka I. izreke prvostupanjske presude) i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da tužiteljici pripada pravo služnosti prolaza i provoza preko dijela čest.zgr. 541 k.o. K., koji je na skici mjesta očevida od ... vještaka K. V., geod. označen slovima A-B1-B-D-E-A i ima površinu od 11 m2, pa se nalaže tuženiku da omogući tužiteljici služenje navedenim putem, te da sa istoga ukloni željeznu ogradu i željezna vrata koja su na skici mjesta očevida od ... označena slovima C-B-B1-E u roku od 15 dana, te da u istom roku nadoknadi tužiteljici parnični trošak.“

Obrazloženje

              Presudom Županijskog suda u Šibeniku, broj Gž-1162/2010-2 od 13. prosinca 2010., preinačena je presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2637/97 od 11. studenoga 2009. u točki I. izreke i utvrđeno da tužiteljici pripada pravo služnosti prolaza i provoza preko dijela čest.zgr. 541 k.o. K., kao i sve ostalo pobliže navedeno u izreci ove odluke.

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, u nastavku: ZPP) pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane odluke i tužba odbaci ili odbije, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Na temelju članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, u nastavku: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da joj pripada pravo služnosti prolaza i provoza preko tuženikove čest.zgr. 541 k.o. K. uz nalog da joj tuženik omogući služenje tim putem i da s njega ukloni željeznu ogradu i vrata.

Prvostupanjski sud utvrđuje da na spornom dijelu tuženikove nekretnine (pobliže naznačenom u skici vještaka geodeta) pravnim poslom od strane prednika stranaka u vremenu od 1974. do 1980. nije osnovana sporna služnost, a da vrijeme od 7 godina faktičnog ostvarivanja služnosti bez protivljenja vlasnika poslužnog dobra nije dovoljno za stjecanje tog prava dosjelošću od strane tužiteljice. Također utvrđuje da ni prednici tužiteljice nisu spornu površinu koristili kontinuirano 20 godina uz znanje vlasnika poslužne nekretnine, slijedom čega je, pozivajući se na odredbu iz članka 54. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, u nastavku teksta: ZOVO), odbio tužbeni zahtjev.

Oslanjajući se, uz ostalo na stanje spisa i koristeći se ovlaštenjima iz članka 373.a ZPP-a, posebice u odnosu na rezultate posjedovne parnice P-1694/88, u kojoj je tužiteljica ostvarila posjedovnu zaštitu, drugostupanjski sud utvrđuje da je tuženik 1981. ogradio svoju nekretninu betonskim zidom i da je tužiteljica nesmetano prolazila pored tog zida do svoje nekretnine, ali da je 1988. tuženik porušio raniji zid te izgradio novi, bliže tužiteljičinoj nekretnini nakon čega ona više nije mogla prolaziti do svoje nekretnine, s tim da se tuženik odlučio na ovakav čin nakon što je izvršio uvid u katastarski plan i potom izgradio navedeni zid te tako suzio postojeći prolaz.

Na temelju ovakvog utvrđenja, drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu zaključujući da sporna površina nije prodana tuženiku već da je ostavljena za put, odnosno da su prednici stranaka ustanovili pravo služnosti prolaza i provoza preko tog puta za nekretnine koje su prodavali, pa tako i za nekretninu koja je sada u vlasništvu tužiteljice.

Po ocjeni ovog revizijskog suda drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

Naime, prema odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Konkretno, to znači primjenu pravnog pravila paragrafa 481. stavak 1. OGZ-a, koje se do 1. rujna 1980. godine primjenjivalo na temelju članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije, prema kojemu se stvarno pravo služnosti na predmetima, koji su upisani u javne knjige, može se steći samo upisom u te knjige.

Prema odredbi iz članka 52. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, u nastavku teksta: ZOVO), na temelju pravnog posla stvarna se služnost stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Dakle, na isti način stjecanje prava služnosti propisivao je i članak 52. ZOVO-a pa dosljedno tome, eventualni sporazum prednika stranaka o ustanovljenju prava stvarne služnosti (koji bi nastao najranije 1974., a najkasnije do rujna 1980.), mogao je biti samo pravna osnova, ali ne i način stjecanja prava sporne služnosti za što je, kada je u pitanju pravni posao, uvijek bio potreban upis u zemljišne knjige.

Pritom, valja istaknuti da prednici stranaka nisu ni mogli ustanoviti služnost svaki na svom dijelu nekretnine jer se to protivi temeljnom pravilu prema kojem služnost nije moguće osnovati na vlastitoj stvari (Nemini res sua servit), a ako su za prolaženje sporazumno namjeravali ustanovili put s pravom služnosti za kupce kao nove vlasnike, s obzirom da neupitno nije provedena uknjižba tog pravnog posla to je sporna služnost mogla biti stečena samo na temelju dosjelosti.

Prema odredbi iz članka 54. stavak 1. ZOVO-a, stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik povlasnog dobra se tome nije protivio.

Sporno pravo služnosti puta moglo je u korist nekretnine tužiteljice biti stečeno dosjelošću, sukladno članku 54. stavak 1. ZOVO-a, međutim, kako je u ovom, slučaju utvrđeno da to pravo nije faktično ostvarivano u vremenu od 20 godina (vrijeme dosjelosti isteklo bi u najpovoljnijem slučaju za tužiteljicu tek 1994.) uz neprotivljenje vlasnika povlasnog dobra, to se utvrđuje da tužiteljica, kako je to već pravilno utvrdio sud prvog stupnja, nije mogla steći pravo stvarne služnosti niti na jedan od zakonom propisanih načina.

Osim toga, iako se to iz činjeničnog stanja ne zaključuje, način na koji je sastavljen tužbeni zahtjev upućivao bi na postojanje prava služnosti prolaza i provoza preko spornog dijela zemljišta s pripadanjem tog prava u korist tužiteljice kao fizičke osobe, a ne u korist određene povlasne nekretnine (nepravilna služnost). Međutim, tijekom postupka niti postojanje takve služnosti ničim nije dokazano.

U odnosu na prvostupanjsku odluku o troškovima postupka (točka II. izreke) u kojoj je utvrđeno da tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka nije postavljen sukladno članku 164. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud je konstatirao da taj dio odluke kao nepobijan ostaje neizmijenjen, a iz sadržaja podnesene revizije, u kojoj nisu zatraženi ni troškovi nastali izjavljivanjem revizije, ne može se zaključiti da je revident na bilo koji način osporavao i taj dio presude.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 395. stavak 1. ZPP-a, valjalo prihvatiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 29. siječnja 2013.