Broj: Rev-x 166/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. O. iz Z., (kod J. Č.), zastupane po punomoćniku I. Š., odvjetniku u Z., protiv prvotuženika-protutužitelja S. Š. i drugotuženice-protutužiteljice Đ. Š., oboje iz Z., oboje zastupanih po punomoćniku D. Š., odvjetniku u Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora i predaje u posjed po tužbi te radi utvrđenja prava na posjed i isplate po protutužbi, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6161/08-5 od 5. listopada 2010. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9887/06 od 11. ožujka 2008., u sjednici dana 29. siječnja 2013.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika-protutužitelja S. Š. i Đ. Š. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6161/08-5 od 5. listopada 2010. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-9887/06 od 11. ožujka 2008. utvrdio je ništavim Ugovor o zajmu sklopljen između stranaka 9. svibnja 1990. osim u dijelu kojim se utvrđuje postojanje zajma za iznos od 40.000 DEM, odnosno 20.000 EUR (točka I izreke).

Tuženicima je naloženo predati tužiteljici u posjed stan u Z., … koji se nalazi u prizemlju i to trosobni stan površine 84,76 m2 slobodan od stvari i osoba (točka II izreke).

              Presudom je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim su zahtijevali da sud utvrdi njihovo pravo na posjed opisanog stana Z., …, te da naloži tužiteljici-protutuženici kloniti se svakog zadiranja u posjed tuženika-protutužitelja (točka V izreke).

              Presudom na temelju odricanja odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužiteljica-protutuženica tražila:

1. utvrđenje osnovanim potraživanja tuženika-protutužitelja prema tužiteljici-protutuženici u iznosu od 20.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa kamatama koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju tekućom od 10. svibnja 1990.,

2. utvrđenje osnovanim potraživanja tužiteljice-protutuženice prema tužiteljima-protutuženicima u iznosu od 840.000,00 kuna sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate,

3. utvrđenje da je nakon međusobnog prebijanja navedenih potraživanja utrnulo potraživanje tuženika do iznosa od kunske protuvrijednosti od 20.000 EUR na dan donošenja presude.

Županijski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Gž-6161/08-5 od 5. listopada 2010. djelomično odbio žalbu tuženika-protutužitelja u odnosu na točku I presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev koji glasi na predaju stana, te u odnosu na točku V presude kojom je odbijen protutužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje prava tuženika-protutužitelja na posjed stana i nalog tužiteljici-protutuženici kloniti se svakog daljnjeg zadiranja u taj posjed.

Rješenjem je ukinuta prvostupanjska presuda u točci I izreke kojom je utvrđen ništavim ugovor o zajmu sklopljen između stranaka 9. svibnja 1990. te u točci III izreke u odnosu na trošak parničnog postupka i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude tuženici-protutužitelji su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači presude sukladno revizijskim navodima.

              Tužiteljica-protutuženica nije odgovorila na reviziju.

              Revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 1. i 2. ZPP na koju se opisno ukazuje u reviziji. Tuženici-protutužitelji neutemeljeno tvrde da je rješenjem prvostupanjskog suda dopušteno preinačenje tužbe suprotno odredbama ZPP, jer u odnosu na presudu koja se pobija revizijom nije bilo preinačenja tužbe.

Tužiteljica-protutuženica je naime već u tužbi od 29. lipnja 1990. istaknula tužbeni zahtjev kojim traži da sud naloži tuženicima-protutužiteljima predati tužiteljici u posjed stan u Z., ..., a preinačenje ne odnosi se na pobijani dio presude.

Nije ostvaren ni revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom jer je, suprotno tvrdnji revidenta, drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne revizijske navode. Ni sam revident, osim puke tvrdnje o apsolutno bitnoj povredi ne ukazuje na koje je žalbene navode drugostupanjski sud propustio odgovoriti.

Ovaj sud je ocijenio neosnovanim i revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji razlog postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužiteljica-protutuženica vlasnica stana u Z., …,

- da je dana 9. svibnja 1990. sklopljen ugovor o zajmu između S. Š. i Đ. Š. kao zajmodavaca i Ž. O. kao zajmoprimca, a prema kojemu ugovoru je navedeno da zajmodavci daju zajmoprimcu iznos od 120.000 DEM što zajmoprimac prima i potpisuje primitak uz obvezu vraćanja pozajmljenog iznosa do 9. lipnja 1990.,

- da su se usmenim ugovorom o zajmu koji je prethodio pisanom ugovoru zajmodavci obvezali pozajmiti zajmoprimcima iznos od 40.000 DEM,

- da radi osiguranja navedene tražbine zajmodavaca Đ. O. daje a zajmodavci primaju u zalog nekretnine koje se sastoje od trosobnog stana u Z. opisanog u ugovoru i ovlašćuje zalogoprimca upisati hipoteku na predmetnoj nekretnini, s time da, ako zajam ne bude vraćen u roku, dopušta zajmodavcima stupiti u posjed predmetnog stana, pri čemu da je omjer iznosa zajma i vrijednosti stana bio 1/3, tako da se za dug iz ugovora od 40.000 DEM daje u zalog nekretnina u vrijednosti 120.000 DEM,

- da je dana 29. svibnja 1990. između stranaka potpisana „Izjava i dogovor“ kojom Ž. O. izjavljuje da bez prisile i zablude predaje zajmodavcima u posjed stan jer nije u roku vratila dug iz zajma, te se obvezuje da će sa zajmodavcima sklopiti ugovor o kupoprodaji stana,

- da je navedeni pravni posao nazvan „Izjava i dogovor“ poništen pravomoćnom presudom,

- da su tuženici-protutužitelji stupili u posjed stana na silu prijeteći tužiteljici-protutuženici vatrenim oružjem, da odbijaju dragovoljno vratiti stan te su u stan su smjestili treće osobe, a tužiteljici su onemogućili posjed stana koristeći usluge naoružanih osoba.

Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice kojim je vlasničkom tužbom tražila predaju stana, te odbili protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim su zahtijevali da sud utvrdi njihovo pravo na posjed opisanog stana. Obrazloženje presude temelji se prvenstveno na utvrđenju da je tužiteljica-protutuženica dokazala pravo vlasništva na stanu a tuženici-protutužitelji kao i da su tuženici u posjed stana stupili silom, te da nisu dokazali pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva niti svoje pravo na posjed predmetnog stana s obzirom na to da je posao nazvan „Izjava i dogovor“ poništen pravomoćnom presudom.

Sporno je u revizijskom stadiju postupka od koga je tužiteljica-protutuženica ovlaštena zahtijevati predaju stana, jer je stan nakon tužbe prešao u posjed trećih osoba, te ako su tuženici-protutužitelji pasivno legitimirani, imaju li oni pravo zadržati stan dok im tužiteljica-protutuženica ne vrati zajam iz ugovora o zajmu sklopljen između stranaka 9. svibnja 1990.. S tim u vezi sporna je pravilna primjena odredbe čl. 286. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05).

Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica-protutuženica vlasnica stana u Z., …, te da su tuženici-protutužitelji u trenutku podnošenja tužbe sudu bili u posjedu njezina stana, sudovi su pravilno ocijenili da su upravo tuženici-protutužitelji pasivno legitimirani u sporu po vlasničkoj tužbi.

Prema odredbi čl. 161. st., 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 - dalje: ZOV) vlasnik ima pravo na zahtjev za povrat stvari prvenstveno od osobe koja posjeduje njegovu stvar. U sporu pred sudom ili drugim nadležnim tijelom po pravoj vlasničkoj tužbi vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova i da se nalazi u tuženikovu posjedu (čl. 162. st. 1. ZOV). U odnosu na prigovor revidenata da oni nisu posjednici stvari valja poći od utvrđenja da su tuženici-protutužitelji posjedovali predmetni stan u trenutku podnošenja tužbe sudu, a nakon primitka tužbe da su posjed izvansudski štitili od prave vlasnice čak i oružjem te da su predali stan u posjed trećim osobama nakon što im je uručena vlasnička tužba u ovoj parnici. Nije sporno da tužiteljica nije ostvarila pravo na predaju stana u odnosu na osobe kojima su tuženici predali stan. Prema odredbi čl. 162. st. 4.ZOV tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio pošto mu je dostavljena tužba, treba je o svom trošku predati tužitelju koji se ne bi htio držati pravoga posjednika, odnosno treba mu nadoknaditi punu vrijednost stvari.

Tuženici-protutužitelji u reviziji ponavljaju tvrdnje iznesene tijekom postupka da imaju takvo pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje predmetnog stana po pravilu iz odredbe čl. 163. st. 1. ZOV. Svoje pravo na zadržaj temelje na tvrdnji da imaju dospjelo novčano potraživanje prema vlasnici stana iz ugovora o zajmu sklopljenog između stranaka 9. svibnja 1990., držeći da imaju pravo zadržati stan u svojemu posjedu dok im ne bude isplaćeno potraživanje, pozivajući se pri tome na odredbu čl. 286. st. 1. ZOO.

U ovom slučaju se međutim tuženici-protutužitelji ne mogu s uspjehom pozivati na citiranu odredbu, jer propis štiti samo takvog vjerovnika koji je stekao posjed stvari na istinit način. Prema odredbi čl. 287. st. 1. ZOO vjerovnik dospjele novčane tražbine nema pravo zadržaja dužnikove stvari kad dužnik zahtijeva da mu se preda stvar koja je izašla iz njegova posjeda protiv njegove volje.

Tuženici-protutužitelji su prisilili tužiteljicu na sklapanje pravnog posla nazvanog „Izjava i dogovor“ (koji je poništen pravomoćnom presudom), stekli su i zadržali posjed stana protiv volje tužiteljice pa i služeći se prijetnjom oružjem, pa nemaju pravo zadržati stvar kao sredstva osiguranja tražbine, odnosno nemaju takvo pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje stana.

Iz navedenog slijedi da je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim su zahtjevali da sud utvrdi njihovo pravo na posjed opisanog stana odbijen pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava, da tuženici-protutužitelji nemaju pravo na posjed, te da je pravilno pravno shvaćanje o osnovanosti vlasničke tužbe upravo u odnosu na tuženike-protutužitelje.

Zato je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 29. siječnja 2013.