Broj: Rev-x 745/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice J. V., ud. B., drugotužiteljice J. V., pok. B., trećetužiteljice V. G. rođene V., pok. B., četvrtotužiteljice I. V., pok. B. i petotužiteljice M. G., rođene V., pok. B., svih zastupanih po punomoćniku B. D., odvjetniku u S., protiv tuženika A. V., pok. N., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u T., radi ukidanja prava služnosti i utvrđenja prestanka služnosti nevršenjem, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-1352/10 od 27. listopada 2011. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću poslovni broj P-1129/09 od 17. ožujka 2010., u sjednici održanoj dana 5. veljače 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-1352/10 od 27. listopada 2011. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću presudom poslovni broj P-1129/09 od 17. ožujka 2010. sudio je:

 

"I. Odbija se osnovni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Ukida se pravo služnosti prolaza preko dijela čest. zem. 1835/4 k.o. K. S. koji se u širini od 2 metra proteže između južne granice ove čest. zem. i južne granice čest. zem. 1835/5, sve k.o. K. S., pa se zabranjuje tuženiku svako pačanje u ovaj dio čest. zem. 1835/4 k.o. K. S.."

 

II. Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je nevršenjem prestala služnost prolaza preko dijela čest. zem. 1835/4, ZU 1460 k.o. K. S., koji se u širini od 2 (dva) metra proteže između južne granice ove čestice zemlje i južne granice čest. zem. 1835/5 sve k.o. K. S. koji je u nalazu i mišljenju vještaka A. Z. od 11. siječnja 2005. godine označen slovima B-V.H-I-B, pa se zabranjuje tuženiku svako uznemiravanje u navedeni dio zemljišta."

 

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljima parnični trošak odmjeren u iznosu od 5.432,92 kn."

 

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gžx-1352/10 od 27. listopada 2011. odbio je žalbu tužitelja i potvrdio točku I prvostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev za ukidanje prava služnosti (točka I izreke). Istom presudom prihvaćena je žalba tuženika pa je preinačena točka II prvostupanjske presude na način da je odbijen podredni tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi prestanak prava služnosti nevršenjem (točka II izreke).

 

Drugostupanjski sud je preinačio i odluku o trošku postupka sadržanu u prvostupanjskoj presudi te naložio tužiteljima da solidarno naknade tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.872,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli zajedničku reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Tužitelji pobijaju presudu zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu te odbije žalbu tuženika i potvrdi presudu Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću poslovni broj P-1129/09 od 17. ožujka 2010., a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio odbaciti reviziju kao nedopuštenu jer revizija nema propisani sadržaj po odredbi čl. 382. st. 2. i 3.ZPP.

 

Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) koji se primjenjuje u ovom predmetu sukladno čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 – dalje: ZIDZPP) izvanredna revizija je dopuštena u onim slučajevima u kojima nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP

 

Zato je ovaj sud prije ocjene dopuštenosti izvanredne revizije ispitao dopuštenost redovne revizije imajući na umu obvezu sudova pružiti pravnu zaštitu legitimnim očekivanjima stranaka u pogledu prava na pravni lijek. Tužba je podnesena sudu 18. studenog 1985., sadrži dva nenovčana tužbena zahtjeva kumulirana po čl. čl. 188. st. 1. i 2. ZPP, a tužitelji su u tužbi istakli tužbene zahtjeve na način da je sljedeći zahtjev supsidijaran, te su naznačili vrijednost predmeta spora u iznosu od tadašnjih 51.000,00 jugoslavenskih dinara.

 

Na dan podnošenja tužbe sudu revizija je bila dopuštena prema vrijednosnom kriteriju od 50.000,00 jugoslavenskih dinara propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP (Službeni list SFRJ 69/82) pa je u ovom slučaju dopuštena redovna revizija prema kriterijima u vrijeme podnošenja tužbe sudu, bez obzira što je u vrijeme donošenja drugostupanjske presude po čl. 382. st. 1. ZPP vrijednosni kriterij iznosio 200.000,00 kuna i što taj kriterij nije ispunjen.

 

Zato je presuda ispitana povodom podnesene revizije kao redovne revizije, po čl. 392.a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelji su se pozvali na sve revizijske razloge iz čl. 385. ZPP i potom općenito ukazali na revizijski razlog apsolutno bitnih povreda odredaba postupka, ali nisu niti izričito niti opisno ukazali na neku konkretnu bitnu povredu odredaba postupka, niti se to može zaključiti iz obrazloženja revizijskih razloga. Budući da revizijski sud ne pazi po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka, taj revizijski razlog nije razmatran.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji razlog postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba čl. 177., čl. 241. i čl. 242. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne Novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZVDSP) u odnosu na prestanak predmetnih prava služnosti nevršenjem te u odnosu na uvjete za ukidanje prava služnosti po zahtjevu vlasnika poslužne nekretnine.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je zajednički prednik tužitelja i tuženika bio vlasnik nekretnine čest. zem. 1835/4, KO K. s., te da je jedinstvena nekretnina 1961. pogodbom između prednika tužitelja, B. V. te tuženika A. V. podijeljena na dvije čestice crtom diobe sjever-jug tako da je zapadna čestica pripala prednicima tužitelja, nosi broj čest. zem. 1835/5, KO K. s. i položena je uz prilazni put, a istočna čestica pripala je prednicima tuženika i nosi broj čest. zem. 1835/4, KO K. s.,

 

- da je predmetna služnost prolaza bila također predmetom točke V darovnog ugovora sklopljenog u S. dana ... kojim J. V. poklanja sinu B. V. zapadnu parcelu, a sinu A. V. istočnu parcelu, uz osnivanje prava služnosti prolaza na sjevernoj i južnoj strani parcele čest. zem. 1835/4 u korist parcele čest. zem.1835/5,

 

- da je navedenom diobom koja odgovara položajnom nacrtu od 8. travnja 1964. osnovano pravo služnosti prolaza u korist svakodobnog vlasnika nekretnine čest. zem. 1835/4 koji prolaz se proteže sjevernom stranom parcele u širini od 3 metra u potezu između puta (čest. zem. 1836/20) do sjevernog dijela parcele čest. zem.1835/5,

 

- da je istom diobom osnovano pravo služnosti prolaza do vrta u korist svakodobnog vlasnika nekretnine čest. zem. 1835/4 koji prolaz se proteže južnom stranom parcele u širini od 2 metra u potezu između puta (čest. zem. 1836/20) do južnog dijela parcele čest. zem. 1835/5,

 

- da se na obje parcele u blizini sjevernog prolaza nalaze izgrađeni stambeni objekti koji na parceli čest. zem.1835/5 dijele parcelu na način da je u južni dio-vrt moguće pristupiti južnim prolazom preko poslužne parcele a u sjeverni dio-dvorište sjevernim prolazom preko poslužne parcele,

 

- da je tuženik na južnim dijelu svoje parcele u vrtu naknadno izgradio objekt (garaža i štala) sa prolazom na poslužnu nekretninu,

 

- da su pravni slijednici B. V. (ovdje tužitelji) pravomoćnom presudom u predmetu poslovni broj P-11467/83 odbijeni sa zahtjevom da se ukine pravo služnosti prolaza sjevernim dijelom parcele čest. zem. 1835/5, pa ta služnost nije predmetom ove parnice,

 

- da je u zemljišnim knjigama upisana jedinstvena parcela čest. zem. 1835/4, KO K. s., a suvlasnici su tužitelji J. V., ud. B., J. V., pok. B., V. G. rođena V., pok. B., I. V., pok. B. i M. G., rođena V., pok. B. svaki u po 1/10 (kao nasljednici iza pokojnog B. V.) te tuženik A. V. u ½,

 

- da je položajni nacrt od 8. travnja 1964. kojim su od osnovne čest. zem. 1835/4 nastale novoformirane čest. zem. 1835/4 (u naravi dvor od 342 m2) i čest. zem. 1835/5 (u naravi dvor od 382 m2) proveden u zemljišnim knjigama 1964.,

 

- da je nakon uspostave prava služnosti A. V. na temelju kupoprodajnog ugovora stekao pravo vlasništva na susjednoj parceli (istočno od njegove parcele) čest. zem. 1834/10 i 1834/11, preko koje je imao odgovarajući pristup na parcelu čest. zem. 1835/4, KO K. s., ali su pravo vlasništva na tim parcelama stekli sinovi tuženika A. V. na temelju darovnog ugovora iz ... kojim ovaj daruje sinovima N. i I. predmete parcele, pa su ovi upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici parcela,

 

- da je prilikom očevida 2. prosinca 2004. utvrđeno kako je južni prolaz zapušten i zarastao te da njime tuženici očito ne prolaze niti je to fizički moguće, a da tuženici ne koriste taj prolaz zato što se tužitelji protive prolazu, o čemu da je dokaz vođenje upravo ovoga parničnog postupka koji je započet podnošenjem tužbe za ukidanje prava služnosti 18. studenog 1985., te podnošenjem ranije tužbe 1983. u predmetu P-1147/83 Općinskog suda Split.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su ocijenili da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za ukidanje prava služnosti prolaza južnim putem jer da se prilike nisu izmijenile nakon uspostave služnosti, te da tuženik nema drugi odgovarajući pristup južnom dijelu svoje parcele.

 

Općinski sud je ocijenio da je služnost prestala nevršenjem po pravilu iz čl. 241. ZVDSP, dok je Županijski sud, polazeći od činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, preinačio presudu u dijelu u kojemu je utvrđen prestanak prava služnosti nevršenjem jer je ocijenio da na osnovi tih utvrđenja nema mjesta primjeni odredbe čl. 242. ZVDSP. Naime tužba koja glasi na utvrđenje da je služnost prestala nevršenjem podnesena je sudu 26. listopada 2009., u postupku nije dokazano da služnost nije izvršavana kroz 20 godina, dok s druge strane nije dokazano da postoje uvjeti za poseban slučaj neizvršavanja služnosti u trajanju od tri godine do kojega bi došlo protivljenjem vlasnika poslužne nekretnine.

 

Tužitelji u reviziji tvrde da je drugostupanjski sud utemeljio presudu na pogrešnim pravnim shvaćanjima, odnosno da je u donošenju presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa su, smatrajući da u ovoj parnici nije dopuštena redovna revizija, podnijeli izvanrednu reviziju i naznačili slijedeća pitanja:

 

„1. Mora li služnost biti korisna, odnosno može li ovlaštenik služnosti samovoljno mijenjati ugovorne uvjete tako da traži opstojnost služnosti za prilaz štali, iako je ista ugovorena za prilaz vrtu? Mora li se služnost izvršavati obzirno, ili je ovlaštenik služnosti ovlašten samovoljno širiti svoje ovlasti (služnost ugovorena za pristup vrtu, a sada ista vrijedi i za pristup štali, i ostalim zgradama tuženika)?

 

2. Je li podnošenje podrednog zahtjeva za utvrđenjem prestanka služnosti nevršenjem dana 26. 10. 2009. u postupku koji je pokrenut još 1985. godine i u kojem je sud već raspravio te navode tužitelja o nekorištenju spornog prolaza duži niz godina, valjan razlog za utvrđenje da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbi čl. 241. ZVDSP-a?

 

Tužitelji u obrazloženju revizije iznose shvaćanje da je služnost prestala promjenom svrhe zbog koje je uspostavljena, jer da se radi o služnosti prolaza do vrta, a tuženik je u vrtu izgradio garažu i štalu čime da je prestao razlog služnosti po čl. 58. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

U reviziji se također ukazuje na okolnost da se do južnog dijela tuženikove parcele može pristupiti preko parcele čest. zem. 1834/10 i 1834/11 koja je u vlasništvu tuženikovih sinova, te da tuženik i koristi taj prilaz svojoj parceli. Time smatraju da su se izmijenile okolnosti u odnosu na situaciju kada je služnost uspostavljena, pa da je odbijanjem tužbenog zahtjeva za ukidanje služnosti pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Po ocjeni ovoga revizijskog suda odbijanjem tužbenog zahtjeva (suprotno tvrdnji revidenata) pravilno su primijenjene odredbe materijalnog prava.

 

Prije ostalog valja poći od završne odredbe iz čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 - dalje : ZVDSP prema kojoj stjecanje, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZVDSP prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Prema odredbi čl. 388. st. 1. ZVDSP stjecanje, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ZVDSP prosuđuju se prema pravilima ZVDSP, ako tim zakonom nije drugačije određeno, a računanje rokova za stjecanja prestanak prava koji su počeli teći uređeno je odredbom čl. 388. st. 3. ZVDSP, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997..

 

U ovom slučaju tužba za ukidanje prava služnosti podnesena je sudu 1984., a tužba za utvrđenje prestanka prava služnosti nevršenjem podnesena je sudu 26. listopada 2009., pri čemu je za odluku o sporu mjerodavno ukupno činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave, dakle 17. ožujka 2010.. Pri tome valja voditi računa o pravnim učincima normi koje su vrijedile od uspostave prava služnosti pa nadalje.

 

Što se tiče same uspostave prava služnosti pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u ovom slučaju do uspostave služnosti došlo i bez upisa prava služnosti u zemljišne knjige. Služnost prolaza je uspostavljena diobom 1964. godine koja odgovara položajnom nacrtu od 8. travnja 1964. u korist svakodobnog vlasnika nekretnine čest. zem. 1835/4. a na teret nekretnine čest. zem. 1835/5.. Naime iako se po pravnim pravilima OGZ-a (kao i odredbama ZOVO-a - čl. 52.) stvarno pravo služnosti na nekretninama stjecalo upisom u javne knjige (paragraf 481. - Novela), do stupanja na snagu ZOVO (1.9.1980. godine), upis u zemljišne knjige nije bio isključivi način stjecanja prava stvarne služnosti pravnim poslom, već je to moglo biti i predajom u posjed služnosti.

 

Dakle, za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovom predmetu odlučno je (uz postojanje drugih pravnih činjenica) da je služnost prolaza uređena diobom 1964. godine koja odgovara položajnom nacrtu od 8. travnja 1964. u korist svakodobnog vlasnika nekretnine čest. zem. 1835/4 i da je pravo služnosti izvršavano  pa je tuženik i bez upisa u javnu knjigu stekao stvarnu služnost – tj. pravo prolaza i provoza - u korist svoje čestice k.č. br. 1835/4 na teret čestice k.č. br. 1835/5.

 

              Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne ocjene o savjesnom izvršavanju služnosti.

 

Nakon uspostave služnosti više puta su se mijenjali propisi koji uređuju stvarna prava na nekretninama u koja spadaju i služnosti (par. 482. OGZ, čl. 50. ZOVO, čl. 177. ZVDSP), i prema tim odredbama ovlaštenik prava služnosti morao je pri izvršavanju služnosti postupati obzirno, tako da što manje opterećuje poslužnu stvar. Nositelj prava služnosti može izmijeniti dotadašnji način izvršavanja svojih ovlasti glede sadržaja i mjesta na kojemu ih izvršava samo ako bitno ne mijenja dotadašnji način na koji ih je izvršavao, a za bitne promjene u načinu izvršavanja služnosti potrebna je suglasnost vlasnika poslužne stvari.

 

Tužitelji pogrešno smatraju da tuženik izvršava služnost izvan ovlasti koje mu pripadaju time što je na povlasnoj nekretnini u vrtu sagradio garažu i štalu, a služnost prolaza da je uspostavljena radi prolaska u vrt. U okolnostima konkretnog slučaja tuženik ima pravo služnosti prolaza, a to pravo nije izmijenjeno u pogledu načina izvršavanja time što je vlasnik povlasne nekretnine na svojoj nekretnini, na dijelu ranijeg vrta izgradio garažu i štalu. Odlučno je naime na koji način se koristi poslužna nekretnina, a ona se ne izvršava izvan tih okvira, jer tužitelji nisu tijekom postupka ukazali na bilo kakve radnje tuženika koje prelaze njegove ovlasti utemeljene na pravu služnosti prolaza.

 

Pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za ukidanje služnosti presudom na temelju primjene odredbe čl. 58. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZOVO). Naime prema toj odredbi vlasnik poslužnog dobra može zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kad ona postane nepotrebna za korištenje poslužnog dobra ili kad prestane drugi razlog zbog kojeg je zasnovana.

 

Tužitelji su u ovoj parnici tvrdili da su se prilike nakon zasnivanja služnosti izmijenile te da uspostavljena služnost više nije potrebna zato što je vlasnik povlasne nekretnine na temelju ugovora o kupoprodaji postao vlasnikom druge susjedne nekretnine čest. zem. 1834/10 i 1834/11 preko koje može prići povlasnoj nekretnini. Međutim, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tuženik nije vlasnik navedenih nekretnina nego su vlasnici sinovi tuženika, a da preko njihove nekretnine nije uspostavljeno pravo služnosti prolaza u korist svakodobnih vlasnika nekretnine čest. zem. 1835/4. Slijedi da se nakon zasnivanja služnosti nisu promijenile okolnosti kako tijekom postupka tvrde tužitelji, a koje bi opravdavale ukidanje prava služnosti.

 

Zato je odbijanjem tužbenog zahtjeva za ukidanje prava služnosti pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

U odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je pravo služnosti prestalo nevršenjem treba poći od utvrđenja da je služnost uspostavljena u vrijeme kada je stvarno pravo služnosti bilo uređeno pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika, te da se služnost nastavila izvršavati u vrijeme važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima te konačno Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Pravo služnosti prestaje zastarom ako se nije izvršavalo kroz dvadeset godina. Pravo služnosti prestaje i ako se vlasnik poslužne stvari protivi njezinu izvršavanju, a ovlaštenik ga zbog toga nije izvršavao kroz tri godine (čl. 241. st. 3. ZVDSP). Identično je to pitanje bilo uređeno odredbom čl. 58. st. 1. i 3. ranijeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91).

 

Prije ostalog valja poći od utvrđenja da tužitelji nisu dokazali da se pravo služnosti nije izvršavalo kroz 20 godina, pa samim time služnost nije ugašena temeljem odredbe čl. 241. st. 1. ZVDSP, odnosno čl. 58. st. 3. ZOVO.

 

Nadalje u odnosu na prestanak služnosti neizvršavanjem kroz tri godine primjenom odredbe čl. 241. st. 3. ZVDSP treba imati na umu da primjena te odredbe podrazumijeva faktično protivljenje izvršavanju služnosti (stavljanjem zapreka i slično) kojemu se vlasnik povlasne nekretnine pokorio prestankom izvršavanja služnosti kroz tri godine, odnosno da je vlasnik povlasne nekretnine faktički odustao od svojega prava. Ne može se smatrati da se vlasnik povlasne nekretnine pokorio protivljenju izvršavanja služnosti u situaciji kada se o pravu služnosti vodi parnica u kojoj vlasnik povlasne nekretnine tvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za ukidanje služnosti, da se prilike nisu promijenile, te da mu je služnost prolaza i dalje potrebna.

 

Zato je tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava.

 

Slijedom iznijetih razloga valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

U Zagrebu, 5. veljače 2013.