Broj: Rev 566/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Nenada Perina člana vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Poljoprivredne zadruge Z. u stečaju, Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. d.d. za proizvodnju i trgovinu Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zlataru broj Gž-1049/07-2 od 7. studenoga 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-238/06 od 1. ožujka 2007., u sjednici održanoj 6. veljače 2013.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Županijskog suda u Zlataru broj Gž-1049/07-2 od 7. studenoga 2007. i presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-238/06 od 1. ožujka 2007. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je utvrđeno da je tužitelj Poljoprivredna zadruga Z. u stečaju, Z., …, vlasnik nekretnine čkbr. 1663/2 koja u naravi predstavlja poslovnu zgradu pod željeznicom, neplodno i skladišni prostor površine 413 čhv, upisane u zk. ul. 2059 k.o. L. (stavak I. izreke), a tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 17.460,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ukinuti  nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijana presuda je ispitana, na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 123/08) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužbenim zahtjevom tužitelj je zahtijevao utvrđenje vlasništva nekretnine čkbr. 1663/2 koja u naravi predstavlja poslovnu zgradu pod željeznicom, neplodno i skladišni prostor površine 413 čhv, upisane u zk. ul. 2059 k.o. L..

 

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je čkbr. 1663/2, koja u naravi predstavlja poslovnu zgradu pod željeznicom, neplodno tlo i skladišni prostor površine 413 čhv, upisana u zk. ul. 2059 k.o. L. kao društveno vlasništvo s pravom korištenja prednika tuženika Poljoprivredne stanice Z., da tuženik nije niti nikada nije bio u posjedu predmetne nekretnine, da je tužitelj stekao posjed predmetne nekretnine na temelju valjanog pravnog posla (kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa K.-K. u stečaju od 11. veljače 1993.), da K.-K. u stečaju nije bio u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, ali je predmetna nekretnina bila dio stečajne mase K.-K., da je tužitelj u posjedu predmetne nekretnine duže od 10 godina sudovi su ocijenili da je tužiteljev posjed zakonit, istinit i pošten pa su pozivom na odredbu čl. 159. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 148/08 – dalje: ZVDSP) prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine.

 

Tuženik u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ističe da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP jer u obrazloženjima presuda tih sudova nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ističe da sudovi kod odlučivanja o tužbenom zahtjevu uopće nisu vodili računa o tome kakav je upis predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi, da nisu vodili računa o odredbama koje reguliraju pretvorbu prava korištenja niti propisa koji reguliraju pretvorbu društvenih poduzeća, što je bilo nužno.

 

Nadalje, tuženik je u reviziji istaknuo da sudovi uopće nisu vodili računa o tome je li predmetna nekretnina u vrijeme otuđenja (1993.) predstavljala imovinu K.-K. niti je li prema odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, broj 19/91, 26/91, 83/92, 18/93 i 94/93) bila unesena u kapital tog društva.

 

Ispitujući revizijske navode tuženika i obrazloženja pobijanih nižestupanjskih presuda ovaj revizijski sud je ocijenio da pobijane presude imaju nedostatke zbog kojih se ne mogu ispitati jer u pobijanim presudama nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

Prema odredbi čl. 360. st. 1. ZVDSP pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava – pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije. Nadalje, prema odredbi st. 2. istog zakonskog članka pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga Zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga zakona pravo vlasništva dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

 

No, odredbom čl. 390. st. 1. ZVDSP propisano je da se odredbe čl. 360. do čl. 365. toga Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

 

Citirane odredbe ZVDSP reguliraju pitanje pretvorbe društvenog vlasništva u pravo vlasništva i propisuju pretpostavke pod kojima do takve pretvorbe dolazi, tj. kada, kako i pod kojim uvjetima nositelji prava korištenja, raspolaganja i upravljanja na nekretninama mogu postati nositelji prava vlasništva tih nekretnina.

 

Iz obrazloženja pobijanih nižestupanjskih presuda proizlazi da kod odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku sudovi uopće nisu vodili računa, niti u obrazloženjima svojih odluka nisu naveli odlučne činjenice o tome je li predmetna nekretnina, koja je u zemljišnim knjigama nesporno upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Poljoprivredne stanice Z., prešla u vlasništvo tuženika odnosno njegovog prednika ili nije.

 

Osim toga, sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu naveli odlučne činjenice o tome na koji način je K.-K. u stečaju, s kojim je tužitelj sklopio kupoprodajni ugovor 11. veljače 1993. stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine iako je tuženik tijekom postupku isticao da K.-K. u stečaju nije bio vlasnik predmetne nekretnine jer nije imao niti valjani pravni osnov (titulus) niti valjani pravni način (modus) podoban za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine.

 

Zbog navedenog tuženik u reviziji osnovano ističe da su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP pa je, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka tako što će jasno navesti razloge o odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

U Zagrebu, 6. veljače 2013.