- 1 -              Rev 1977/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1977/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. G. iz R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u O., protiv tuženika KOMUNALNO DRUŠTVO V. I. K. d.o.o. R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1196/2015-2 od 26. ožujka 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3947/2011-42 od 6. kolovoza 2015., u sjednici održanoj 24. lipnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I/ Prihvaća se, kao djelomično osnovana, revizija tužitelja i preinačuju se presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1196/2015-2 od 26. ožujka 2018. u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3947/2011-42 od 6. kolovoza 2015. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 110.000,00 kn s kamatama, kao i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3947/2011-42 od 6. kolovoza 2015. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 110.000,00 kn s kamatama i sudi:

 

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 110.000,00 kn s kamatama od 17. prosinca 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana

 

II/              U preostalom dijelu revizija tužitelja odbija se, kao neosnovana.

 

III/              Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak sastava revizije u iznosu od 1.562,50  kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju štetu u iznosu 162.556,00 kn s kamatama od 17. prosinca 2007. do isplate, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan (stavak I. izreke). Tuženiku je ujedno naloženo nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 34.090,43 kn, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 160.000,00 kn s kamatama od 17. prosinca 2007. do isplate, kao i u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 2.556,00 kn s kamatama od 6. kolovoza 2015. do isplate (stavak I. presude); prvostupanjska je presuda potvrđena i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 442.444,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak II. izreke); preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim su zatezne kamate na iznos od 2.556,00 kn tužitelju dosuđene za razdoblje od 17. prosinca 2007. do 6. kolovoza 2015. na način da je u tom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (stavak III. izreke); preinačena je odluka o parničnim troškovima sadržana pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude na način da je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 38.002,77 kn (stavak IV. izreke); a odbijeni su zahtjevi i tužitelja i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka (stavak V. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspio sa žalbom, tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, a podredno da u pobijanom dijelu ukine obje nižestupanjske presude i u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, sve uz naknadu troška sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - ZPP) ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je naknada štete koju je tužitelj pretrpio, kao biciklist, u štetnom događaju od 14. siječnja 2007.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je za nastanak štetnog događaja od 14. siječnja 2007. isključivo odgovoran tuženik,

- da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju, pri padu na glavu (lice) zadobio više tjelesnih ozljeda (u ukupnosti da se radilo o teškoj, po život opasnoj ozljedi), i to: višekomadni prijelom zigomatične kosti s krvarenjem u maksilarni sinus i kontuziju mozga s krvarenjem u komorni sustav mozga te razderotinu čela lijevo,

- da su unatoč provedenom intenzivnom i operacijskom liječenju kod tužitelja zaostale trajne posljedice, između ostalih posttraumatski psihoorganski sindrom sa vrlo izraženim kognitivnim smetnjama, poremećajima u emocionalnoj sferi te ljevostranom tjelesnom slabošću,

- da zaostale trajne posljedice ozljeđivanja u omjeru od 52 % tužitelja čine pravim invalidom, nesposobnim ne samo za radnu aktivnost, već i ozbiljno hendikepiranim u svakodnevnom životu i stoga ovisnim o stalnoj tuđoj pomoći,

- da tužitelj nakon predmetne prometne nezgode više nije radio (do nesreće je radio na radnom mjestu dizaličara), već je zbog nesposobnosti za rad otišao u invalidsku mirovinu,

- da je tužitelj uslijed zadobivenih ozljeda trpio fizičke boli i strah.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja, nižestupanjski su sudovi, za povredu prava osobnosti na fizičko i duševno zdravlje, tužitelju dosudili pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 160.000,00 kn, utvrdivši upravo taj iznos primjerenom satisfakcijom za pretrpljenu štetu.

 

U ovom stupnju postupka sporna je visina pravične novčane naknade koja bi tužitelju pripadala za utvrđenu povredu prava osobnosti, obzirom na sve kvalifikatorne okolnosti iz članka 1100. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

 

Prema odredbi članka 1100. stavka 1. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (članak 1100. stavak 2. ZOO).

 

Polazeći od naprijed navedenih zakonskih odredbi, a imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja (način ozljeđivanja, životnu dob tužitelja u trenutku ozljeđivanja (53 godine), jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli i straha, opseg trajnog smanjenja životnih i radnih aktivnosti tužitelja, način na koje se to smanjenje manifestira u tužiteljevom svakodnevnom životu, nastanak opće nesposobnosti za rad tužitelja, odlazak u invalidsku mirovinu i dr.), osnovano revident ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz članka 1100. ZOO odlučujući o visini pravične naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu.

 

Sudovi su se, odlučujući o iznosu pravične novčane naknade, rukovodili Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002., broj Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, koji su doneseni još u primjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

 

Međutim, kako je od donošenja tih kriterija proteklo znatno vremensko razdoblje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, polazeći od cilja i svrhe zakonskih odredbi o naknadi neimovinske štete, a imajući u vidu i podatke Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na 2002. te s tim u vezi porast prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u odnosu na 2002. godinu za 66,9 %, na drugoj sjednici Građanskog odjela (2/20) održanoj 5. ožujka i 15. lipnja 2020., broj Su:IV-47/2020-5, zauzeo pravno shvaćanje da se Orijentacijski kriteriji iz 2002. mijenjaju na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50 %.

 

Imajući na umu sve navedeno, ocjena je ovog suda da je u postupku koji je prethodio reviziji ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer bi, vodeći računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, odnosno svim kvalifikatornim okolnostima iz članka 1100. stavka 2. ZOO, a rukovodeći se izmjenom Orijentacijskih kriterija iz 2020., tužitelju pripadala pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 270.000,00 kn, slijedom čega mu je ovom presudom dosuđen daljnji iznos od 110.000,00 kn s kamatama od donošenja prvostupanjske presude (članak 1103. ZOO) do isplate.

 

Iako su povodom revizije tužitelja nižestupanjske presude djelomično preinačene u njegovu korist, odluka o troškovima postupka sadržana u pobijanoj presudi suda drugog stupnja nije dirana, s obzirom da su tužitelju, polazeći ne samo od kvantitativnog, već i od kvalitativnog uspjeha u sporu od 63,5 %, već pravomoćno dosuđeni troškovi postupka koji bi mu pripadali razmjerno konačnom uspjehu u sporu, uključujući i iznos štete dosuđen ovom presudom.

 

Slijedom navedenoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP, djelomično prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti nižestupanjske presude u odluci o glavnoj stvari (stavak I. izreke), dok je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, istu valjalo u preostalom dijelu odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod stavkom II. izreke.

 

Tužitelju je, razmjerno uspjehu u revizijskom  postupku od 25 % priznat trošak sastava revizije u iznosu od 1.562,50 kn (Tbr. 10/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom III. izreke ove presude.

 

Zagreb, 24. lipnja 2020.