- 1 -

                                  Broj: Jž-1028/2020

 

                               

U   I M E   R E P U B L I KE   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. T. D., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17), odlučujući o žalbi okr. T. D., podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu od 14. travnja 2020., broj: 10. Pp J-1814/2019 od 14. travnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 24. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba okr. T. D. i potvrđuje se pobijana

prvostupanjska presuda.

 

II.               Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okr. T. D. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu od 14. travnja 2020., broj: 10. Pp J-1814/2019, proglašen je krivim okr. T.D., da je na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude počinio prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kuna, u koju se uračunava vrijeme oduzimanja slobode kao 300,00 kuna u izrečenu novčanu kaznu, pa je okrivljeniku preostalo za platiti novčanu kaznu u iznosu od 9.700,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna.

 

              Protiv te presude okr. T. D. osobno je pravodobno podnio žalbu ne naznačujući žalbenu osnovu dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se žalba prihvati.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog  materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije u pravu okrivljenik kada ističe navedenu povredu odredba materijalnog prekršajnog prava.

 

Naime, točno je da je 1. siječnja 2020. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 126/2019), prema kojoj izmjeni odnosno sada važećem Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji je u čl. 10. st. 1. toč. 1. propisano da;

„(1) Nasilje u obitelji je: 1. primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda“ nasuprot Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršajnog djela i na temelju kojeg je okrivljenik proglašen krivim, a kojim je bilo propisano u odredbi čl. 10. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17); „Nasilje u obitelji je: 1. tjelesno nasilje“. Međutim, pogrešno okrivljenik smatra da je „novi“ Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji za njega povoljniji jer tjelesni oblik nasilja definiran u čl. 10. st. 1. toč. 1. kao „primjenu fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda.“, obzirom da počinjenje nasilja u obitelji primjenom fizičke sile odnosno tjelesnim nasiljem u kojem je nastupila tjelesna ozljeda nije citiranom izmjenom Zakona prestalo biti protupravno ponašanje odnosno takvo ponašanje nije dekriminalizirano, već je nasilje u obitelji počinjeno tjelesnim nasiljem s nastupanjem tjelesne ozljede postalo djelo s obilježjima kaznenog djela, a kaznena djela, po prirodi stvari, su djela koja u sebi sadrže veću količinu protupravnog postupanja od djela koja se propisuju kao prekršajna djela.

 

              Stoga nije osnovana žalba okrivljenika zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik ističe da je u konkretnoj situaciji postupao u cilju samoobrane, da nije prekoračio granice nužne obrane već da se samo branio od višekratnog uznemiravanja od strane njegove majke te traži da se u potpunosti utvrdi činjenično stanje u odnosu na pitanje postoji li na njegovoj strani nužna obrana kao razlog isključenja protupravnosti. Ističe kako smatra da se nije morao ograničiti isključivo na defenzivnu obranu te da je trebalo utvrditi da li je postupao u položaju napadnutog pri kojoj ocjeni je trebalo cijeniti jačinu napada te ponovno ističe da je nespretno zamahujući rukom, u namjeri da je udalji sa svog radnog mjesta i od neugodnosti koje mu je u više navrata priredila, majku udario u naočale, ali da je nije imao namjeru udariti.

 

Međutim, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica koja čine obilježja djela prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Naime, prvostupanjski sud je s pravom poklonio vjeru iskazu svjedokinje oštećene J. D., obzirom da je ista iskazivala uvjerljivo, objektivno, detaljno u opisu tijeka događaja inkriminirane prilike te u njezinom iskazu nije bilo kontradiktornosti niti nelogičnosti, a nakon izvedenog dokaza suočenjem između okrivljenika i svjedokinje oštećene, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenica predmetne zgode ostvarila zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Sve provedene dokaze, prvostupanjski je sud, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio prekršaj za koji se tereti. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

Osim toga, prvostupanjski sud proveo je i dokaz suočenjem okrivljenika i oštećene Jadranke Darlić, u kojoj dokaznoj radnji je potvrđena vjerodostojnost iskaza svjedokinje oštećene u kojoj je izričito i decidirano opisala način da koji je okrivljenik počinio tjelesno nasilje prema njoj.

 

Nadalje, iskaz svjedokinje oštećene potkrijepljen je i Liječničkom potvrdom iz koje proizlazi da je ista u događaju inkriminirane prilike zadobila u predjelu lijeve strane glave – predio temporalne regije (lijeve sljepoočnice) povredu u vidu hematoma i erozije te pliće rezne rane koja je krvarila, a koje ozljede u potpunosti odgovaraju iskazu svjedokinje oštećene opisu događaju i načinu na koji je okrivljenik počinio tjelesno nasilje prema oštećenoj.

U odnosu na žalbene navode okrivljenika u kojima ističe da je postupao u samoobrani te da nije utvrđeno da je na njegovoj strani postojala nužna obrana kao razlog isključenja protupravnosti, okrivljeniku se prvenstveno ukazuje na odredbu čl. 18. st. 2. Prekršajnog zakona kojom je propisano:

„(2) Nužna obrana je ona obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad.“.

 

Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da je za postupanje u nužnoj obrani nužno da postoji istovremeni ili izravno predstojeći protupravni napad te prijeka potreba da se taj napad odbije pri čemu se pod protupravnim napadom podrazumijeva isključivo napad na tjelesni integritet osobe.

 

Iz provedenog dokaznog postupka, obrane okrivljenika, iskaza svjedokinje oštećene J. D., a isto tako i žalbenih navoda okrivljenika potpuno je jasno da okrivljeniku nije prijetio nikakav napad na njegovo tjelesni integritet pa se niti ne može raditi o postupanju u nužnoj obrani.

 

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji okrivljenik ističe da je kazna koju je odmjerio prvostupanjski sud za njega previsoka, da njegova supruga, dvoje djece i on žive isključivo od turizma pa bi plaćanje te kazne opteretilo u velikoj mjeri njihov obiteljski život.

 

Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj utvrdio novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog Suda novčana kazna izrečena u iznosu od 10.000,00 kuna, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja te predstavlja novčanu kaznu izrečenu u zakonom propisanom minimalnom iznosu za prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji,  kao blažu vrstu kazne, s obzirom da je za taj prekršaj, propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 10.000,00 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 45 dana.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka te po ocjeni ovog, plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je dužan uzdržavati.

 

              Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 24. lipnja 2020.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 otpravaka: za spis, okrivljenika i tužitelja.