1

  Poslovni broj: 4 Gž-205/2018-2

 

 

 

                     

              Republika Hrvatska

      Županijski sud u Dubrovniku                                                                                                 

                    Dubrovnik                                                                                   

Poslovni broj: 4 Gž-205/2018-2

 

 

 

U    I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Srđanu Kuzmaniću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice tužiteljice M. P. iz Š., OIB: …, koju zastupaju punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. S., L. T. i F. S., odvjetnici u P., protiv tuženice C. o. d.d. Z. sa sjedištem u Z., OIB:…, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, broj 3 PU Pn-1/17-11 od 23. studenog 2017., 24. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   i     r i j e š i o    j e

 

Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, broj 3 PU Pn-1/17-11 od 23. studenog 2017.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je doslovno:

 

              "I. Odbija se u cijelosti tužiteljičin tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              'Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi štetu isplatom iznosa od 47.300,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. svibnja 2016. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.'

 

              II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.000,00 kuna."

 

Protiv navedene presude pravodobnu žalbu izjavila je tužiteljica zbog svih zakonskih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/2019 – u daljnjem tekstu: ZPP) u kojoj je predložila drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak pred izmijenjenim sucem pojedincem.

 

              Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev za naknadu pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 24.000,00 kn (pretrpljeni fizički bolovi, pretrpljeni strah, duševne boli zbog smanjenja životne i radne aktivnosti), te za naknadu imovinske štete zbog tuđe pomoć i njege u iznosu od  3.000,00 kn, troškova liječenja u iznosu od 300,00 kn i zbog izgubljene zarade zbog privremene nesposobnosti za rad uzrokovane predmetnim ozljedama koju bi tužiteljica ostvarila u razdoblju od travnja do rujna 2016. u iznosu od 20.000,00 kn, ukupno 47.300,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. svibnja 2016. pa sve do isplate.

 

U tužbi se navodi da je tužiteljica 9. rujna 2015. ozlijeđena ispred toaleta sportske luke „D. " u P. koja je u koncesiji P. š. r. d. „D. P. ", koje da je kod tuženika osigurano od odgovornosti za štetu prema trećim osobama, na način da je prilikom izlaska iz toaleta pala preko betonskog podesta smještenog ispred toaleta koji je nejednake visine u odnosu na cestu s koje mu se pristupa. U trenutku kad je tužiteljica ulazila u toalet ispred ulaza da je bilo parkirano plovilo radi pripreme za spuštanje u vodu,  pa da je u toalet ušla obilaženjem plovila s gornje strane toga podesta, na kojemu dijelu nema stepenice, odnosno podest je gotovo iste visine kao i tlo. Prilikom izlaska iz toaleta predmetnog plovila da više nije bilo, pa je krenula ravno, no pritom da nije uočila ni očekivala da je podest na tomu dijelu znatno viši, odnosno da postoji stepenica za silazak, pa stoga da je prigodom silaženja s istog „zagazila u prazno" i pala zbog razlike u visini tla. Predmetna stepenica da joj nije bila uočljiva prigodom ulaska u toalet, obzirom da je ispred nje bilo parkirano plovilo, a kako osiguranik tuženice nije postavio oznaku upozorenja, da ona da nije pravovremeno upozorena na razliku u visini podesta u odnosu na tlo na tomu dijelu. U predmetnoj nezgodi ona da je zadobila višestruke tjelesne ozljede, od kojih da su dominantne prijelom gornjeg kraja lijeve palčane kosti, natuk desnog koljena i lijeve ruke, istegnuće vratne kralježnice te adhezivni kapsulitis ramena, zbog čega da je podvrgnuta operativnom zahvatu. S tim u svezi da je trpjela i još uvijek trpi fizičke bolove, strah za vlastiti život i zdravlje te duševnu bol zbog smanjene životne i radne aktivnosti, a prvih nekoliko mjeseci po ozljeđivanju da joj je bila potrebna i svakodnevna tuđa pomoć i njega po nekoliko sati dnevno.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da nije sporna tuženikova pasivna legitimacija, ali da je sporna osnova i visina štete.

 

Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev utvrdivši da predmetni podest s kojeg je tužiteljica pala nije opasna stvar, pa da ne postoji objektivna odgovornost tuženika za predmetnu štetu, a da tužiteljica nije u smislu odredbe članka 1045. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO) dokazala da je do štetnog događaja došlo krivnjom tuženikovog osiguranika, pa da tuženik stoga nije odgovoran za predmetnu štetu.

 

 

              Štoviše, prvostupanjski sud je analizom provedenih dokaza utvrdio da je do štetnog događaja došlo isključivo tužiteljičinom krivnjom, jer prilikom kretanja odnosnim podestom nije upotrijebila pozornost koja se očekuje od prosječno pažljive osobe.

 

              Prvostupanjski sud je uspoređujući suprotne iskaze tužiteljice, koja je tvrdila da je zbog parkiranog plovila kod odlaska u WC-u istom prišla zaobilaznim putem, a da je nakon izlaska iz WC-a išla pravo i pala preko podesta jer nije očekivala da je isti na tom mjestu tako visok, i po njoj predloženog svjedoka Z. B. koji je bio izričit da nije bilo nikakvog parkiranog plovila pred WC-om u momentu kad je tužiteljica išla u WC, kao logičan, životno uvjerljiv i istinit prihvatio iskaz svjedoka Z. B., jer on za razliku od tužiteljice nije osobno zainteresiran za tužiteljičin uspjeh u postupku, a nelogično je i neživotno da bi on neistinito iskazivao o toj spornoj odlučnoj činjenici s obzirom da je riječ o tužiteljičinom prijatelju s kojim je tužiteljica i s P. B. pila kavu prije spornog događaja.

 

              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (odredba članka 365. stavka 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2, 4, 8, 9, 11, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

              Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a na kojeg sadržajno ukazuje žaliteljica osporavajući pravilnost izvedenih dokaza.

 

              Ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, a žalbenim navodima, kojima se osporava provedena ocjena dokaza, nisu dovedeni u sumnju činjenična utvrđenja i činjenično-pravni zaključci prvostupanjskog suda iz pobijane odluke.

 

              U žalbi se ponavlja neosnovana tvrdnja da predmetni podest predstavlja opasnu stvar. I po ocjeni ovog suda tužiteljica u konkretnoj situaciji kod izlaska iz WC-a nije upotrijebila prosječnu pažnju, što je uzrok njezinog pada preko podesta, a lošija vidljivost zbog zasljepljenosti sunčevim zrakama, na koju se žalba poziva, je bila razlog da tužiteljica pažljivije postupa nakon izlaska iz WC-a.

 

              Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da nije nužno provesti dokaz očevidom na licu mjesta, jer je o situaciji na licu mjesta mogao zaključiti iz preslika fotografija priloženih tužbi.

 

              I odluka o parničnom trošku je u svemu pravilna i zakonita.

 

              Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

             

Dubrovnik, 24. lipnja 2020.

 

                                                                                                                       Sudac:

 

                                                                                                                Srđan Kuzmanić