Poslovni broj: 14 Gž R-584/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, na temelju nacrta odluke sudske savjetnice Ivana Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice M. A. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Bolnice iz Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1359/19-24 od 20. ožujka 2020., dana 23. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o j e

 

Djelomično se uvažava žalba tuženika, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1359/19-24 od 20. ožujka 2020.:

a) potvrđuje u točke I. izreke te u dijelu točke II. izreke glede odluke o parničnom trošku,

kojim je naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka tužiteljici u iznosu od 5.437,50 kn;

b) preinačuje u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka preko iznosa od 5.437,50 kn do iznosa od 6.375,00 kn (za iznos od 937,50 kn) te se u navedenom dijelu njezin zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike plaće ukupan iznos od 3.562,94 kn bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 6.375,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Protiv navedene presude pravovremeno se žali tuženik, pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), predlažući drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti.

 

Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode.

 

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.562,94 kn bruto na ime prekovremenog rada (preko redovnog mjesečnog fonda sati) te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za razdoblje od srpnja 2014. do travnja 2019.

 

U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se presuda može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sve sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365.
stavak 2. ZPP).

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom proizlazi slijedeće:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika na radnom mjestu zdravstvenog radnika – medicinske sestre;

- da je tužiteljica ostvarila rad u većem opsegu od redovnog mjesečnog fonda sati tako što je radila na blagdane i neradne dane koji "padaju" od ponedjeljka do petka,

- da je tuženik tužiteljici naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivao u umanjenom iznosu;

- da je vještačenje visine tužbenog traženja sačinjeno od strane R. V. d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja".

 

Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 88/13., 143/13.; dalje KU/13) u odredbi članka 47. stavka 2. propisuje da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavkom 3. istog članka je propisano da su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

 

Isto je propisano i odredbom članka 54. stavaka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 126/11.; dalje: KU/11) te članka 45. stavaka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 29/18.; dalje: KU/18).

 

Odredbom članka 51. stavka 1. KU/13, članka 59. stavka 1. KU/11 i članka 49. stavka 1. KU/18, propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

 

Odredbom članka 58. stavka 9. KU/13 i članka 49. stavaka 9. i 10. KU/18 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. U bitnom je istovjetno propisano i odredbom članka 59. stavka 8. KU/11.

 

Sukladno Zaključku broj 148 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti.

 

Nadalje, odredbom članka 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 33/96., 96/01., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11., 130/11.; dalje: ZBSN/96), koji je važio u utuženom razdoblju, propisani su blagdani i neradni dani u RH, dok je odredbom članka 5. istog zakona propisano da zaposlenici u dane iz članka 1. imaju pravo na naknadu plaće.

 

Temeljem navedenih je propisa vještak je utvrdio koji su blagdani i neradni dani u utuženom razdoblju ostvareni u utuženom razdoblju u periodu od ponedjeljka do petka, a koji dani se izuzimaju iz obračuna redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

 

U konkretnom slučaju, tuženik je redovni mjesečni fond sati utvrđivao u odnosu na dnevni raspored rada, a suprotno citiranim odredbama kolektivnih ugovora iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

 

Što se tiče zahtjeva tužiteljice za naknadu razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, za istaknuti je da je odredbom članka 37. stavka 2. KU/11, članka 36. stavka 2. KU/13 i članka 34. stavka 2. KU/18 propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

 

Obzirom da tuženik tužiteljici nije obračunavao plaću i naknadu plaće u skladu s naprijed navedenim odredbama kolektivnih ugovora i odredaba ZBSN/96, koji su bili na snazi u utuženom periodu, a imajući u vidu i provedeno financijsko vještačenje, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

Jednako tako, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je smatrao da se visina razlike naknade plaće ima računati na temelju citiranih odredaba ZBSN/96, koji propisuje blagdane i neradne dane za sve radnike u RH, pa tako i za tužiteljicu, odnosno da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zaključka broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora.

 

Stoga je valjalo, pozivom na odredbu članka 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi presudu u točki I. izreke glede odluke o glavnoj stvari.

 

Međutim, sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanja parničnog troška pogrešno primijenio materijalno pravo, a iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu te je označila vrijednost predmeta spora kao 10.001,00 kn, dok je podneskom od dana 8. siječnja 2020. uredila tužbeni zahtjev na novčanu svotu od 6.652,50 kn.

 

Međutim, ovdje je za istaći kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za dopustivost stupnjevite tužbe, a sve iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku.

 

Takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (članak 186.b ZPP) na način da je prihvat manifestacijskoga zahtjeva (članak 325.a ZPP) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i sl.

 

Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema, sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev (članak 109. ZPP).

 

Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu sa zahtjevom za isplatu razlike plaće s naslova prekovremenog rada (preko redovnog mjesečnog fonda sati) te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženik položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena.

 

Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužiteljice može smatrati stupnjevitom tužbom.

 

Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužiteljice čija točna visina tužiteljici nije poznata. Naime, tužiteljica je svaki mjesec primala plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati prekovremenog rada ostvarila, a postotak dodataka razvidan je iz citiranih odredaba KU 143/13, pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja.

 

S druge strane, nije ispunjena ni pretpostavka postojanja obveze tuženika u vidu građanskopravne obveze polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza koju tuženik ne ispunjava. Naime, tužiteljica nije ni tvrdila da joj tuženik nije dostavljao obračunske liste.

 

Dakle, tijekom postupka vrijednost predmeta spora mijenjala se, od utuženja do podneska od 8. siječnja 2020. iznosila je 10.001,00 kn, dok je nakon navedenog podneska vrijednost predmeta spora iznosila 6.652,50 kn.

 

Tako je tužiteljici za obavljene radnje valjalo priznati, u granicama postavljenog zahtjeva te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje: OT), za sastav tužbe od 29. travnja 2019. 50 bodova prema Tbr. 7. toč. 1. OT; za sastav podneska od 6. lipnja 2019. 50 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištu dana 11. srpnja 2019. 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; za sastav podneska od 12. srpnja 2019. 12,5 bodova prema Tbr. 8. toč. 3. OT; za sastav podneska od 6. rujna 2019. 12,5 bodova prema Tbr. 8. toč. 3. OT; za sastav podneska od 9. prosinca 2019. 50 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištu dana 6. veljače 2019. 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; što iznosi 275 bodova te uvećano za vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. OT) te PDV po stopi od 25% (687,50 kn), sveukupno daje iznos od 3.437,50 kn.

 

Navedenom iznosu valjalo je pridodati trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, čime se došlo do sveukupnog parničnog troška tužiteljice u iznosu od 5.437,50 kn.

 

Tužiteljici je za sastav podneska od 12. srpnja 2019. priznata nagrada prema Tbr. 8. toč. 3. OT jer je navedeni podnesak bio potreban za vođenje ovog postupka obzirom da je njime tužiteljica dostavila dokaz da je uplatila trošak vještačenja. Jednako tako, tužiteljici za sastav podneska od 6. rujna 2019. pripada nagrada prema Tbr. 8. toč. 3. OT, obzirom da navedeni podnesak spada u kategoriju ostalih podnesaka za koje navedena odredba OT propisuje nagradu od 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. OT.

 

Stoga je, temeljem odredbe članka 380. toč. 2. i 3. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 23. lipnja 2020.