- 1 -              Revd 1127/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1127/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz P., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnicama E. K.-B. & M. B.-P., odvjetnicama iz S., protiv tuženika P. g. d.o.o. iz S., (OIB: ...), radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja da mu se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-501/2018-2 od 21. studenoga 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-1029/16 od 3. rujna 2018., u sjednici održanoj 23. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Tužitelju se dopušta revizija protiv osporenog dijela presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-501/2018-2 od 21. studenoga 2019. u odluci kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-1029/16 od 3. rujna 2018. u odnosu na u njegovom prijedlogu za dopuštenje revizije naznačeno pitanje: "je li za ocjenu primjene proširenog Kolektivnog ugovora za graditeljstvo na radnike koji poslove obavljaju u graditeljstvu mjerodavna djelatnost u koju je prema službenoj statističkoj klasifikaciji razvrstan poslodavac ili je mjerodavna djelatnost koju radnici za poslodavca, prema ugovoru o radu, stvarno i obavljaju i koja djelatnost je, uz primarnu djelatnost, upisana u sudski registar kao predmet poslovanja poslodavca?".

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja „da mu tuženik na ime jednokratnih dodataka na plaću u iznosu od 1.800,00 kn godišnje i to za 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016. isplati ukupno iznos od 10.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te da mu naknadi parnični trošak“.

 

Tužitelj je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude u odluci kojom je odbijen njegov zahtjev, a sve zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - a riječ je o pravnom pitanju o kojem postoji različita sudska praksa.

 

Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti je osnovan.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 21. studenoga 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Odredbama čl. 385.a ZPP-a propisano je:

 

"Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito:

 

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili

 

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili

 

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili

 

- ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije - trebalo preispitati sudsku praksu."

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu na ime jednokratnih dodataka na plaću po 1.800,00 kn godišnje - i to za 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016. (ili ukupno 10.800,00 kn), sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio.

 

Pritom je, po utvrđenju:

 

- da „ugovorom o radu sklopljenim između stranaka nije ugovorena primjena Kolektivnog ugovora“,

 

- da „u utuženom razdoblju tuženik i Sindikat graditeljstva Hrvatske nisu sklopili Kolektivni ugovor prema kojem se isti ima primijeniti na područje djelatnosti koju tuženik obavlja prema nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti i drugim propisima“,

 

- da „je u sudskom registru Trgovačkog suda u Splitu kao predmet poslovanja tuženika upisana i djelatnost građenja“,

 

- da „je tuženik prema službenoj statističkoj kvalifikaciji razvrstan u djelatnost vađenja ukrasnog kamenja i kamenja za gradnju, vapnenca, gipsa, krede i škriljevca s oznakom razreda 08.11“,

 

- da „je Vlada Republike Hrvatske temeljem čl. 4. st. 2. Zakona o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti („Narodne novine“ broj  98/94) donijela Odluku o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2007-NKD 2007. („Narodne novine“ broj  58/07 I 72/07 - dalje: Odluka) prema kojoj je brojčana oznaka razreda djelatnosti tuženika rudarstvo i vađenje 08.11. razvrstana u područje djelatnosti B“,

 

- da „je čl. 2. Zakona o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti propisano da se prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti razvrstavaju po djelatnostima pravne osobe, fizičke osobe koje obavljaju djelatnost sukladno propisima, tijela državne vlasti, tijela državne uprave i jedinice lokalne samouprave, a da razvrstavanje po djelatnostima subjekata iz čl. 2. Zakona sukladno Nacionalnoj klasifikaciji obavlja državni zavod za statistiku  (čl. 5. st. 1)“,

 

zaključio (budući da je „tuženik prema službenoj statističkoj klasifikaciji razvrstan u djelatnost vađenja ukrasnog kamenja i kamenja za gradnju, vapnenca, gipsa, krede i škriljevca, a ne u djelatnost graditeljstva“) da se na tuženika „ne primjenjuje Odluka ministra nadležnog za rad od 6. veljače 2008. („Narodne novine“ broj 20/08) kojom je određeno da se Kolektivni ugovor za graditeljstvo prošireno primjenjuje na sve poslodavce i radnike u graditeljstvu“, ali i:

 

- da se „na tuženika ne primjenjuje niti Odluka ministra nadležnog za rad od 3. prosinca 2015. kojom je proširena primjena Kolektivnog ugovora graditeljstva na sve poslodavce i radnike u Republici Hrvatskoj u djelatnosti građevinarstva, područje F Nacionalne klasifikacije djelatnosti 2007-NKD 2007 jer je tuženik razvrstan u područje B Nacionalne klasifikacije djelatnosti“,

 

- da (time), a kako se na tuženika „u utuženom razdoblju ne primjenjuje kolektivni ugovor za graditeljstvo“, tužitelju ne pripada pravo na isplatu jednokratnog dodatka na plaću temeljem čl. 49. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo iz 2008. i čl. 49. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo iz 2015.“ (obzirom da bi se, „prihvaćajući stav tužitelja, na tuženika primjenjivalo više kolektivnih ugovora odnosno svi oni kolektivni ugovori koji su zaključeni za djelatnosti koje može obavljati pravna osoba temeljem upisa u sudski registar“),

 

              - odnosno da, „iako predmet poslovanja trgovačkog društva obuhvaća sve djelatnosti (poslovne aktivnosti) kojima se trgovac bavi, a trgovačko društvo može obavljati djelatnosti upisane u sudskom registru, odgovor na pitanje da li se na tuženika primjenjuje Kolektivni ugovor za graditeljstvo nalazi se u propisima o jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti, odnosno u spornom razdoblju u Zakonu o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti i Odluci“: a „temeljem citiranih propisa na tuženika se ne primjenjuje Kolektivni ugovor za graditeljstvo jer je prema statističkoj klasifikaciji razvrstan u djelatnost vađenja ukrasnog kamenja i kamenja za gradnju, vapnenca, gipsa, krede i škriljevca (područje djelatnosti B), a ne u djelatnost graditeljstva (područje djelatnosti F)“.

 

Tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude, temeljene na takvome shvaćanju, dopusti revizija, pa je, uz navod da to shvaćanje nije pravilno - i da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnog i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, konkretno - od pravnog pitanja o kojem već postoji odluka Županijskog suda u Splitu temeljena na shvaćanju koje je suprotno ovdje prijepornom, u prijedlogu postavio pitanje:

 

"je li za ocjenu primjene proširenog Kolektivnog ugovora za graditeljstvo na radnike koji poslove obavljaju u graditeljstvu mjerodavna djelatnost u koju je prema službenoj statističkoj klasifikaciji razvrstan poslodavac ili je mjerodavna djelatnost koju radnici za poslodavca, prema ugovoru o radu, stvarno i obavljaju i koja djelatnost je, uz primarnu djelatnost, upisana u sudski registar kao predmet poslovanja poslodavca?".

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti imajući na umu da navedene odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenost revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi i time nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tužitelja postavljeno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju koje je u sudskoj praksi neujednačeno i nesigurno - što i proizlazi iz sudske prakse na koju se predlagatelj poziva.

 

Stoga je pravilno za zaključiti:

 

- da postoje pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za ujednačavanje primjene prava i preispitivanje sudske prakse po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (u ostvarenju svrhe: „osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“),

 

- da su (time) nastali uvjeti za dopuštenje revizije po tužitelju u odnosu na po njemu postavljeno pitanje,

 

te odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Zagreb, 23. lipnja 2020.