- 1 -              Revt 95/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 95/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod, Z., OIB: …, protiv tuženika J. o. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i P. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1674/15-3 od 7. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-3487/12 od 19. prosinca 2014., u sjednici vijeća održanoj 23. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 58.243,71 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedino naznačenog iznosa do isplate, po stopi kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.965,00 kn (toč. II.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanje za koje tuženik smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj ističe da je revizija nedopuštena i neosnovana, te predlaže istu odbaciti, odnosno podredno odbiti.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. U st. 3. istog članka propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene da bi se o podnesenoj reviziji moglo meritorno odlučivati.

 

Tuženik u reviziji postavlja sljedeće pitanja:

 

„Da li je tuženik kao društvo za osiguranje uplatom prihoda iz čl. 53. st. 2. toč. 10. te stavka 3. ZOZO/08 platio HZZO-u sve prouzročene štete iz čl. 113. navedenog Zakona koju su mu prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila, a koje su mu nastale nakon 01.01.2009., jer iznos od iz čl. 53. st. 2. toč. 10. navedenog Zakona predstavlja naknadu tako pretrpljene štete neovisno o činjenicama nastanka konkretnog štetnog događaja, same štete kao i kada je polica osiguranja sklopljena, budući visina obveze naknade štete društva za osiguranje ne ovisi o broju štetnih događaja iz kojih može biti prouzročena šteta tužitelju, ne ovisi i o visini štete po štetnom događaju u nekom vremenskom razdoblju, kao što ne ovisi ni o tome kada je polica osiguranja sklopljena, pa tužitelj nema pravo na naknadu štete za troškove liječenja koji su mu nastali nakon 01.01.2009. ozljeđivanjem osiguranika tužitelja u prometnim nesrećama, odnosno nema pravo podnositi pojedinačne tužbe?“

 

Tuženik ističe da glede postavljenog pitanja postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, pa tako ukazuje na različitu praksu Županijskog suda u Osijeku br. Gž-1564/15-3, Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-1044/16, te samog Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-3938/13-5.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda postavljeno pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a ispunjene su i pretpostavke za meritorno odlučivanje, s obzirom da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova u identičnim slučajevima.

 

U konkretnom slučaju tužitelj potražuje od tuženika kao osiguratelja naknadu štete koja se sastoji u plaćenim troškovima liječenja svog osiguranika T. K., ozlijeđenog … u prometnoj nesreći koju je prouzročio osiguranik tuženika D. M., upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tuženika.

 

U ovom predmetu nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj osnovano potražuje plaćene troškove liječenja od tuženika jer da se odredba čl. 53. st. 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 152/08, 94/09, 153/09 - dalje: ZOZO) primjenjuje prema odredbi čl. 134. st. 2. istog Zakona na ugovore o osiguranju sklopljene od dana stupanja na snagu tog Zakona, a što znači na ugovore o osiguranju sklopljene od 1. siječnja 2009.

 

Naime, odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09 - dalje: ZOOP) bilo je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, pri čemu se pod stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni dio mirovine oštećene osobe, odnosno članova njegove obitelji.

 

Prema odredbi čl. 53. ZOZO jedan od prihoda zavoda (st. 1. toč. 10.) je i prihod od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kojeg izdvajaju društva osiguratelja u visini od 10 % od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti (postotak je smanjen na 7% prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZOZO od 1. kolovoza 2009. - „Narodne novine“ broj 94/09). Tako uplaćeni iznos funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti predstavlja naknadu prouzročene štete zavodu iz čl. 113. ZOZO koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranog motornog vozila.

 

U konkretnom slučaju nije sporno da je ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljen 2008., a da su troškovi liječenja po tom ugovoru o osiguranju plaćeni 14. srpnja 2009., u vrijeme kada je još vrijedi ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti osiguranika tuženika.

 

Tvrdnja je tuženika u reviziji da je tuženik platio funkcionalnu premiju osiguranju od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti za 2009. godinu, pa kako je i šteta nastala u 2009. da je tada time plaćena i šteta koja je nastala tužitelju u smislu odredbe čl. 53. ZOZO. U tom smislu su zauzeta i drugačija shvaćanja drugostupanjskih sudova u odluka na koje se poziva tuženik u reviziji.

 

Navedena tvrdnja tuženika ne može se prihvatiti osnovanom. Naime, da bi se moglo smatrati da se prihodima od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti pokrivena stvarna šteta koja je nastala tužitelju time što je svom osiguraniku platio troškove liječenja, potrebno je da je ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti obuhvaćen primjenom ZOZO iz 2008. godine.

 

Naime, iz odredbe čl. 134. st. 2. ZOZO jasno proizlazi da prihode iz čl. 53. st. 2. ZOZO društva za osiguranje obračunavaju i izdvajaju na ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljene od dana stupanja na snagu ZOZO, dakle na ugovore o osiguranju sklopljen nakon 1. siječnja 2009. Identična odredba propisana je i u odredbi čl. 138. ZOZO. Dakle, ključan moment za primjenu odredbe čl. 53. st. 2. ZOZO je vrijeme kada je sklopljen ugovor o osiguranju, a ne vrijeme kada je nastala šteta za tužitelja, odnosno vrijeme kada je tužitelj platio troškove liječenja za svog osiguranika.

 

S obzirom da nije sporno da je u ovom slučaju ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljen 2008., dakle prije stupanja na snagu ZOZO iz 2008., to društva za osiguranje nisu bila u obvezi niti obračunati, niti izdvajati određena sredstva na ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti. Stoga eventualno plaćeni iznos funkcionalne premije osiguranja, koju je platio tuženik, nije mogao obuhvatiti ugovor o osiguranju na koji se ZOZO iz 2008. nije primjenjivao.

 

Potpuno su neosnovani revizijski navodi da bi nižestupanjski sudovi u ovom predmetu postupali arbitrarno, već suprotno tome dani su jasni i razumljivi razlozi, utemeljeni na odredbama propisa. Jednako tako neosnovano se tuženik u reviziji na kršenje konvencijskog prava na pošteno suđenje, pri čemu valja jasno navesti da sama činjenica da tuženik nije zadovoljan sudskog odluku ne znači da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje. U situacija kada su nižestupanjski sudovi dali jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, kada su se pozvali na propise, kada je tuženik imao mogućnost iznijeti svoje razloge i svoje tumačenje relevantnih propisa, nije došlo do povrede prava na pošteno suđenje.

 

Radi navedenog pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen zahtjev tužitelja i kada je naloženo tuženiku da naknadi štetu tužitelju, pa je radi toga valjalo reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 23. lipnja 2020.