- 1 -              Rev 2319/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2319/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G., iz S., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnice E. K. B. i M. B. P., odvjetnice u S., protiv tuženika A. s. d.o.o. u stečaju, Z., OIB: ..., kojeg zastupa stečajni upravitelj M. M., iz Š., a on po punomoćniku T. R., odvjetniku u Š., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-206/2018-2 od 7. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-932/2016 od 19. ožujka 2018., u sjednici održanoj 23. lipnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da se utvrdi da je u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme temeljem ugovora o radu sklopljenog 21. ožujka 2014. za radno mjesto zaštitara u punom radnom vremenu za područje Sektora S., te da radni odnos tužitelja nije prestao 30. travnja 2014. već i dalje traje, kao i da je tuženik dužan tužitelja vratiti na radno mjesto zaštitara za područje Sektora S. prema ugovoru o radu od 21. ožujka 2014. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka od 2.500,00 kn u roku od osam dana.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, te tužitelju nije dosuđen trošak žalbe.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19. - dalje u tekstu: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske presude u preinače na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja u postupku pred drugostupanjskim sudom, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, razumljiva je, sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na zakonitost predmetne odluke, a takvi razlozi nisu proturječni sadržaju isprava koje se nalaze u spisu.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključka drugostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica, osporavajući ocjenu provedenih dokaza i zaključke drugostupanjskog suda u odnosu na zakonitost odluke dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Međutim, takvi prigovori po svojoj naravi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Slijedom navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme temeljem ugovora o radu sklopljenog 21. ožujka 2014. za radno mjesto zaštitara, pa da stoga radni odnos tužitelja nije prestao s danom 30. travnja 2014., te da se tužitelja vrati na radno mjesta zaštitara za područje Sektora S.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je između tužitelja i tuženika do nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka zaključeno sedam uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme zbog privremenog povećanja opsega poslova za radno mjesto zaštitara na području S.-d. ž. i to u razdoblju od 12. listopada 2011. do 30. travnja 2014.

 

- da radni odnos tužitelja kroz više uzastopno zaključenih ugovora o radu nije trajao duže od 3 godine,

 

- da je zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen s tuženikom od 21. ožujka 2014. do 30. travnja 2014.

 

- da je tužitelj 25. lipnja 2013. pretrpio ozljedu na radu (koja mu je priznata 18. srpnja 2013.,) te je bio na bolovanju zbog nesposobnosti za rad do 25. travnja 2014., a nakon toga na godišnjem odmoru,

 

- da je tuženik kao poslodavac odjavio tužitelja kod HZZO i HZMO s danom 30. travnja 2014. tj. tužitelj nakon 30. travnja 2014. nije više radio kod tuženika,

 

- da je tužitelj od 30. travnja 2014. izvjesno vremensko razdoblje imao status nezaposlene osobe, te se potom zaposlio u zaštitarskoj tvrtki A. Z. kao zaštitar, a od lipnja 2017. u C. t. d.o.o. kao prodavač, gdje i sad radi.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, a polazeći od toga da je tužitelj zaposlen radi privremenog povećanja opsega posla kod tuženika, da više uzastopno zaključenih ugovora o radu nisu trajali duže od tri godine kao i da tužitelj nije nastavio raditi kod poslodavca nakon 30. travnja 2014., nižestupanjski sudovi su pozivom na odredbu čl. 104. st. 1. toč. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 - dalje: ZR/09), a u svezi čl. 10. st. 1., 2. i 5. ZR/09 odbili predmetni tužbeni zahtjev, zaključujući da je ugovor o radu od 21. ožujka 2014. zaključen za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlogom koji je opravdan rokom, odnosno da se nisu ostvarile pretpostavke za prerastanje ugovora o radu od 21. ožujka 2014. u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa da  je stoga radni odnos tužitelja prestao.

 

Prije svega u odnosu na navode revidenta koji dijelom u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, posebice da se oduvijek radilo o redovitom obimu poslova kod tuženika prilikom sklapanja svih ugovora o radu na određeno vrijeme, valja reći da sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga se navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

Revident u reviziji navodi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno da je primijenio odredbe Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, - dalje: ZR) ne uvažavajući pritom odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Narodne novine" broj 73/2013 - dalje ZIDZR).

 

Osnovano navodi revident da su nižestupanjski sudovi prilikom odlučivanja primijenili odredbe čl. 10. st. 1. i 2. ZR i čl. 104. st. 1. toč. 2. ZR  ne uvažavajući pritom odredbe čl. 10. st. 1. i 2. ZIDZR i čl. 104. st. 1. st. 2. ZIDZR, jer su iste stupile na snagu 26. lipnja 2013., te se primjenjuju na konkretan slučaj. Međutim, odredbe  čl. 10. st. 1. i 2. ZIDZR sadržajno su gotovo jednake kao čl. 10. st. 1. i 2. ZR, dok je čl. 104. st. 1. toč. 2. ZIDZR identičan čl. 104. st. 1. toč. 2. ZR., pa je stoga u konkretnom slučaju valjalo jednako odlučiti.

 

Naime, suprotno navodima revidenta čl. 10. st. 1. ZIDZR propisano je da jedan od razloga zbog koji se ugovor na određeno vrijeme koji je određen rokom može sklopiti je izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, dok je st. 2. istog čl. propisano da ako je takav ugovor o radu  sklopljen u trajanju dužem od tri godine, poslodavac s tim istim radnikom ne može sklopiti sljedeći uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme.

 

Nadalje, odredbom čl. 104. st. 1. toč. 2. ZIDZR propisano je da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koji je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme.

 

Stoga, imajući na umu naprijed citirane odredbe, te činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima, iako je drugostupanjski sud primijenio odredbe ZR, a da pritom nije uzeo u obzir odredbe ZIDZR pravilan je i prema ocjeni ovog suda zaključak nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za prerastanje ugovora o radu od 21. ožujka 2014. u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa je  radni odnos tužitelja kod tuženika prestao sukladno čl. 104. st.1. toč. 2. ZR.

 

Na osnovu svega izloženog s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 23. lipnja 2020.