Broj: Rev 2020/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Nenada Perina predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. L., Poljoprivredno-proizvodna i uslužna zadruga iz L., koju zastupa punomoćnik S. O., odvjetnik u M., protiv tuženika M. M. iz N., Republika Slovenija, kojeg zastupa punomoćnica N. M., odvjetnica u Z., radi predaje u posjed nekretnine te po protutužbi tuženika kao protutužitelja (dalje: tuženika) protiv tužitelja kao protutuženika (dalje: tužitelja), radi utvrđenja prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Čakovcu poslovni broj 2 Gž-1380/2011-3 od 14. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Korčuli poslovni broj P-349/07 od 18. rujna 2008., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2013.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku M. M. predati u posjed tužitelju R. L., Poljoprivredno-proizvodnoj i uslužnoj zadruzi iz L. apartman broj … u turističkom naselju zvanom B. d. u L. izgrađenom na čest. zgr. 332, 333, 334, 335, 336, 337, 338, 339, 340, 341, 342 i 343 sve upisane u zk.ul.br. 199 k.o. N. uz naknadu troškova postupka.

Odbijen je i protutužbeni zahtjev tuženika da je dosjelošću stekao vlasništvo opisane nekretnine koja u naravi predstavlja jednosobni apartman broj … u prizemlju površine zatvorenog prostora 25,20 m² i terase 12,90 m² u naselju B. dvori sagrađenom na česticama 332, 333, 334, 335, 336, 337, 338, 339, 340, 341 i 3258/1 sve upisane u zk.ul. 199 k.o. N. uz izdavanje tabularne isprave i naknadu troškova postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev uključujući troškove postupka.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj predlaže da se obje presude u skladu revizijskih navoda preinače, a podredno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se reviziju tužitelja odbije kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijskom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom.

Zbog toga u postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se poziva podnositelj revizije.

Također, nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev na predaju u posjed nekretnine (apartmana) pobliže opisane u izreci uz naknadu troškova postupka.

U provedenom postupku u bitnome utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je više tadašnjih društvenih pravnih osoba i to pravni prednik tužitelja Poljoprivredna zadruga P. v. iz L. (dalje: Zadruga), Općina Korčula s jedne strane te S. G. iz N. G. i RO M. iz Z. sklopilo 9. veljače 1988. samoupravni sporazum o zajedničkoj izgradnji naselja L. na P. prema priloženoj dokumentaciji,

- da se prema samoupravnom sporazumu S. G. pored ostalog obvezala izgraditi objekte i uređaje infrastrukture prve faze naselja u ugovorenoj površini, izgraditi centar naselja i plažni objekt kao i turističko apartmansko naselje za tržište, također ugovoreno je da će izgradnju naselja S. G. uklopiti u program za tržište u skladu s odredbama sporazuma i ugovora kojeg će sklopiti sa poljoprivrednom zadrugom te graditi i prodavati kao vlastiti proizvod, time da je u čl. 2. Sporazuma ugovoreno da će se upravo prodajom na tržištu osiguravati nedostatak investicijskih sredstava potrebnih za završetak i realizaciju cjelokupnog programa izgradnje,

- da su nastavno S. G. i pravni prednik tužitelja sklopili 1. ožujka 1988. Ugovor o uređenju međusobnih imovinskih prava i obveza u kojem se utvrdili da je zadruga nositelj prava korištenja zemljišta za izgradnju, a da je S. G. u smislu čl. 9. Ugovora nositelj prava i dužnosti investitora time da je Zadruga kao nositelj prava korištenja zemljišta na kojem će se izgraditi predmetno naselje dala suglasnost S. G. kao nositelju investitorskih prava i obveza da ishodi građevinsku dozvolu na svoje ime, te da je u daljnjim točkama ugovora ugovoreno da će zadruga financirati objekt centra naselja i plažne objekte u omjeru 32%, a S. G. sve objekte apartmana koji su u omjeru 68/100 idealnog dijela cijelog naselja (površine 8000 m²),

- da je suglasno čl. 11. Ugovora S. G. preuzela obvezu kao tadašnja građevinska radna organizacija i nositelj prava i dužnosti investitora u skladu s navedenim ugovorom, kao i samoupravnim sporazumom sama izgraditi cjelokupno predmetno naselje uključujući i suinvestitorski udio zadruge, time da je S. G. u smislu čl. 12. Ugovora pored pribave potrebne dokumentacije stekla pravo i obvezu izgraditi pored ostalog prvi dio apartmana, plažne objekte, a nakon toga drugi dio apartmana i daljnje objekte, a nakon što bude prodano i naplaćeno 50% vrijednosti apartmana te konačno po izgradnji predati Zadruzi objekt centra naselja i plažne objekte u utvrđenim rokovima,

- da su se stranke prema čl. 13. Ugovora suglasile da će po izgradnji u skladu s utvrđenim omjerima ulaganja postati suvlasnici u idealnim suvlasničkim dijelovima te izvršiti podjelu uz davanje međusobnih odgovarajućih tabularnih isprava za uknjižbu pojedinih objekata,

- da je S. G. po zajedničkoj izgradnji prodala određeni dio apartmana pa je tako 12. svibnja 1989. kao prodavatelj sklopila kupoprodajni ugovor sa tuženikom M. M. o prodaji spornog apartmana i po isplati kupovne cijene tuženiku kao kupcu predala u posjed što je sve tužitelju bilo poznato,

- da je tuženik od tada u posjedu apartmana,

- da se u zemljišnim knjigama pretežiti dio nekretnina vodi kao društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist tužitelja osim zemljišnoknjižne čestice kbr. 42 zgrada terasa M. od 162 m² i zemljišnoknjižne čestice kbr. 343 zgrada u površini 64 m² u vlasništvu G. d.o.o. K..

Na osnovu izloženih odlučnih činjenica i revizijski sud prihvaća pravni zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj u ovom sporu nije dokazao zakonske pretpostavke za prihvaćanje predmetnog tužbenog zahtjeva pozivom na odredbu čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZV), jer je tuženiku sporni stan, kako je prije rečeno, valjano prodan i predan još 1989. od strane S. G..

U ovom sporu riječ je o pravoj vlasničkoj tužbi u smislu odredbe čl. 162. ZV pa vlasnik stvari mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu.

Tužitelj je dokazao da je nositelj prava korištenja na spornoj nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi, što polazeći od načela pravne jedinstvenosti nekretnine upućuje na postojanje aktivne legitimacije, kao i činjenicu da se ona nalazi u tuženikovom posjedu.

Međutim, tuženik ima pravo odbiti predaju jer ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje nekretnine u smislu čl. 163. st. 1. ZV.

Ovo pravo tuženika proizlazi iz ugovora o kupoprodaji od 12. svibnja 1989. kojeg je kao kupac sklopio s prodavateljem S. G. iz N. G..

U smislu citirane zakonske odredbe kupac koji je na temelju valjanog kupoprodajnog ugovora u posjedu nekretnine može se suprotstaviti zahtjevu za predaju vlasniku koji mu je tu nekretninu prodao.

Istina, u ovom slučaju tužitelj nije prodavatelj, ali se prema pravnom shvaćanju ovog suda (glede prigovora tuženika kao posjednika) nalazi u istoj pravnoj poziciji kao i prodavatelj.

S. G. je sa tužiteljem potpisnica samoupravnog sporazuma o izgradnji naselja L. na P. iz siječnja 1988. Prema točki 4. tog samoupravnog Sporazuma S. G. je bila u obvezi izgradnju naselja uklopiti u "vlastiti program izgradnje za tržište u skladu s odredbama ovog Sporazuma te u skladu s odredbama Sporazuma odnosno Ugovora koji će zaključiti G. i Zadruga izvoditi i prodavati kao vlastiti proizvod".

Bez obzira na to što je riječ o samoupravnom sporazumu između tadašnjih društvenih pravnih osoba, na koji se ne bi mogla direktno primijeniti pravila koja uređuju ugovor o ortaštvu, sadržajno je ipak (i po pravnoj naravi) najbliži tom pravnom institutu, a prema pravnom pravilu iz § 1188. OGZ o poslovima ortaštva na odgovarajući način se primjenjuju propisi o zajedničkom vlasništvu, osim ako su ortaci drugačiji ugovorili.

U konkretnom slučaju samoupravnim sporazumom ugovoreno je drugačije, tj. da će SGP Gorica izgrađene apartmane "prodavati kao vlastiti proizvod".

Samoupravni sporazumom je predviđeno da će stranke (G. i Zadruga) sklopiti i poseban ugovor, što su one učinile 1. ožujka 1988., a iz odredbi čl. 13. i 14. toga Ugovora proizlazi da su ugovorile da će postati "suvlasnici odnosno nosioci prava korištenja i raspolaganja s izgrađenim naseljem kao cjelinom".

Prema odredbi čl. 15. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovnog upravljanja, kao što je između ostalog i otuđenje cijele stvari, potrebna je suglasnost svih suvlasnika.

Tužitelj je dao suglasnost da drugi, budući suvlasnik (S. G.) otuđi stvar kao cjelinu (izgrađene apartmane).

Naime, međusobne odnose između stranaka treba cijeniti i kroz samoupravni sporazum i kroz ugovor (treba ih tretirati kao cjelinu).

Točkom 4. Samoupravnog sporazuma tužitelj se suglasio da S. G. izgrađeno naselje prodaje "kao vlastiti proizvod".

Ugovorom od 1. ožujka 1988. to nije izmijenjeno.

Prema tome, neodlučno je što se tiče pravnog položaja tuženika i njegovog prava na isticanje prigovora u smislu čl. 163. st. 1. ZV to što je u ugovoru o kupoprodaji sporne nekretnine kao prodavatelj označen samo jedan suvlasnik (S. G.), a s obzirom na činjenicu da se drugi suvlasnik (tužitelj) suglasio pa su zapravo za treće osobe – kupce oni jedna ugovorna strana. Nema razlike između ugovora o kupoprodaji u kojem su kao prodavatelji označena oba suvlasnika i ugovora kojim je označen jedan suvlasnik uz postojanje suglasnosti onog drugog.

Zbog svega rečenog tuženik koji se dugi niz godina nalazi u posjedu spornog apartmana prodanog i predanog od strane S. G., ima u smislu čl. 163. st. 1. ZV pravo odbiti predaju navedene nekretnine tužitelju, zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.

Pri tome nije odlučno što je ujedno odbijen protutužbenbi zahtjev tuženika za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću, niti to što tužitelj sa S. G. nije uspio konačno urediti svoje imovinskopravne odnose.

Konačno, činjenica što je S. G. kao tužitelj izgubila spor sa Poljoprivredno-proizvodnom i uslužnom zadrugom L. kao tuženikom radi utvrđenja vlasništva građenjem na apartmanskim objektima nije od utjecaja za ishod predmeta spora, a pri čemu treba imati na umu i to da se građenjem nije moglo steći pravo vlasništva na nekretninama u režimu društvenog vlasništva.

Na osnovu svega rečenog, budući da nisu osnovani ni materijalnopravni prigovori podnositelja revizije, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 20. veljače 2013.