1                            Poslovni broj: Gž-1102/2020-3

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1102/2020-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. N. M. – L. i 2. M. M. – L., oboje iz S., zastupanih po punomoćniku Z. Z., odvjetniku u S., protiv tuženika 1. D. M. pok. B., OIB: …, iz S., 2. Z. M. pok. B., OIB: …, iz S., oboje zastupani po punomoćniku M. B., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. B. i N. B. iz S., 3. A. B. pok. B., OIB: …, iz S., (ovi 1.-3. kao nasljednici sada pok. B. M., OIB: …, iz S.), 4. A. J., OIB: …, iz R., 5. N. J., OIB: …, iz R., tuženici 4. i 5. zastupani po punomoćniku A. K., odvjetniku u S. i 6. Z. J. pok. K., zastupanog po privremenom zastupniku A. T. M., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika 4. A. J. i 5. N. J. protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju poslovni broj P-3282/15 od 29. studenog 2017., u sjednici vijeća održanoj 23. lipnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju poslovni broj P-3282/15 od 29. studenog 2017. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje time da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem tog suda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je odgovarajući suvlasnički dio nekretnine tužitelja 1. N. M. L. i tužitelja 2. M. M. L., kao uknjiženih suvlasnika posebnog dijela zgrade označene kao č.zgr. 763, Z.U. 674 K.O. S. i baš dijela prizemlja, kata i tavana u nacrtu označenog plavom bojom jednak 3075/10000 dijela č.zgr. 763 i č.zem. 578/8, Z.U. 674 K.O. S., dok je odgovarajući suvlasnički dio nekretnine tuženika B. M. pk. P., kao uknjiženog vlasnika dvosobnog stana na I. katu, potkrovlja, te dijela podruma u prizemlju zgrade označene kao č.zgr. 763, Z.U. 674 K.O. S. jednak 6925/10000 dijela č.zgr. 763 i č.zem. 578/8, Z.U. 674 K.O. S.

II. Nalaže se zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu-Stalne službe u Sinju da u zemljišnoj knjizi za K.O. S. u Z.U. 674, 2. i 3. zemljišno knjižno tijelo spoji u jedno, iz 3. zemljišno knjižnog tijela izbriše pravo vlasništva sa imena A. J., N. J., te K. J., te u to spojeno zemljišno knjižno tijelo upiše posebne dijelove č.zgr. 763 i baš dio prizemlja, kata i tavana u nacrtu označenog plavom bojom koji je povezan i jednak 3075/10000 dijela č.zgr. 763, Z.U. 674 K.O. S. na ime N. M. L. i M. M. L., svakome za po ½ toga posebnog dijela, te dvosoban stan na I. katu, dio potkrovlja i dio podruma u prizemlju zgrade u nacrtu označenog tamno crvenom bojom koji je povezan i jednak 6925/10000 dijela č.zgr. 763, Z.U. 674 K.O. S., na ime B. M. pk. P. za cijelo, a na posjedovni lista da stavi natpis: Etažno vlasništvo, te u 6. zemljišno knjižnom tijelu Z.U. 764 K.O. S. i baš na č.zem. 578/8 upiše 3075/10000 dijela te čestice na ime N. M. L. i M. M. L., svakome za po 1/2 tog dijela i 6925/10000 dijela te iste čestice na ime B. M. pk. P. uz istodobno brisanje prava korištenja 6. z.k. tijela č.zem. 578/8 sa njegovog imena.“

 

Odlukom o trošku naloženo je tuženiku 1. sada pok. B. M. naknaditi tužiteljima iznos od 19.520,82 kune (točka III. izreke prvostupanjske presude), te tuženicima 4. A. J. i 5. N. J. iznos od 4.699,91 kunu (točka IV. izreke prvostupanjske presude).

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tuženici 4. A. J. i 5. N. J. pobijajući istu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da se ista preinači odnosno ukine. Zatražili su i trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

B. M. je umro, pa su rješenjima Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju poslovni broj 60 P-3282/15 od 30. listopada 2019., te od 12. veljače 2020. njegovi nasljednici D. M., Z. M. i A. B. pozvani preuzeti postupak, a nastavak prekinutog postupka je određen rješenjem istog suda poslovni broj P-3282/15 od 4. svibnja 2020.

 

Tužbeni zahtjev tužitelji temelje na tvrdnji da im kao suvlasnicima (za po 1/2 dijela) posebnog dijela zgrade označene kao čest. zgr. 763. ZU 674 K.O. S., na kojem posebnom dijelu su isti i upisani u zemljišnoj knjizi, pripada i odgovarajući suvlasnički dio zemljišta na kojem je zgrada izgrađena, te traže da se njihov posebni dio zgrade poveže s odgovarajućim suvlasničkim (idealnim) dijelom nekretnine na kojem je uspostavljeno.

 

U ovoj pravnoj stvari među strankama je nesporno da je predmetna zgrada sagrađena u vrijeme kada je naš pravni poredak omogućavao uspostavu različitih pravnih vlasti na pojedinim dijelovima nekretnine.

 

Prema odredbama Zakona o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list“, broj 26/54, 19/55, 30/62, 53/62, 15/65, 57/65, „Narodne novine“, broj 52/73, dalje u tekstu: ZPZZ) posebni dijelovi zgrade (stanovi i poslovne prostorije) mogli su biti predmetom prava vlasništva. Isto tako, mogućnost postojanja prava vlasništva na stanu i poslovnoj prostoriji kao posebnom dijelu zgrade predviđao je i Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list“ broj 6/80, „Narodne novine“ broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO), dok je šire pravno uređenje etažnog vlasništva sadržavao Zakon o vlasništvu na dijelovima zgrada („Službeni list“, broj 16/59, 43/65, 57/65, „Narodne novine“, broj 52/73, dalje u tekstu: ZVDZ). Prema ovom sustavu (suprotno načelu pravnog jedinstva nekretnine) stan ili poslovni prostor kao poseban dio zgrade predstavljali su samostalan pravni objekt s kojeg su se određena prava širila na zemljište i zajedničke dijelove zgrade, pa se etažno vlasništvo definiralo kao pravo vlasništva na stanu ili poslovnoj prostoriji kao posebnom dijelu zgrade.

 

Stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) i Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 108/17, dalje u tekstu: ZZK-a) u naš sustav stvarnih prava ponovno se uvode temeljna načela jednovrsnosti i nepovredivosti prava vlasništva, zaštite povjerenja u zemljišne knjige i pravnog jedinstva nekretnine. U tom smislu, jedna od opsežnijih značajnih promjena koje su u naše stvarno pravo unijete upravo je u sustavu etažnog vlasništva. Naime, ZV-e vlasništvo posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) izvodi iz suvlasništva nekretnine koju čini zemljište sa zgradom. Temelj vlasništva posebnog dijela nekretnine čini suvlasništvo tako da vlasništvo posebnog dijela nekretnine proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim (idealnim) dijelom nekretnine na kojem je uspostavljeno. Prijelaznim odredbama ZV-a posebno je uređeno pretvaranje etažnog vlasništva koje je stečeno po prijašnjim propisima u vlasništvo posebnog dijela nekretnine (etažnog vlasništva prema odredbama ZV-a).

 

Normativa na kojoj se temeljilo etažno vlasništvo do stupanja na snagu ZV-a je napuštajući načelo pravnog jedinstva nekretnine dopuštala stjecanje prava vlasništva, odnosno prava korištenja na stanovima i poslovnim prostorijama kao samostalnim objektima stvarnih prava na kojima su se mogli osnivati stvarnopravni odnosi. U tom smislu vlasnik stana odnosno poslovne prostorije kao posebnog dijela zgrade, shodno općoj stvarnopravnoj normativi, imao je pravo svoje etažno vlasništvo posjedovati, koristiti se i raspolagati njime u skladu s ovlastima vlasnika nekretnine kao objekta stvarnopravnog odnosa. Tako je predmet etažnog vlasništva prema navedenoj normativi mogao biti pojedini stan, odnosno pojedina poslovna prostorija kao posebni dio zgrade, dok su se tek određena prava protezala na zajedničke dijelove zgrade i zemljište na kojem je zgrada izgrađena.

 

Šire tumačenje objekta (predmeta) etažnog vlasništva nije dopuštala niti sudska praksa koja je zauzela pravna shvaćanja da: - predmet etažnog vlasništva mogu biti samo pojedini stanovi ili pojedine poslovne prostorije, ali ne i pojedini fizički određeni dijelovi stanova i poslovnih prostorija, te - da se određene prostorije smatraju stanom tek kada su kumulativno ispunjene pretpostavke: - skupa prostorija, - koje su namijenjene za trajno stanovanje, - koje imaju prijeko potrebne sporedne prostorije, - da sve te prostorije, u pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju poseban glavni ulaz. Ovi posebni dijelovi zgrade mogli su biti u građanskom vlasništvu (a kao takvi u isključivom vlasništvu određene osobe, suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu) ili u društvenom vlasništvu.

 

Na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade koja su služili zgradi kao cjelini (temelji, glavni zidovi, tavan, fasada, stube, hodnici, nadstojnički stan, dizalice, električna, kanalizacijska, vodovodna i telefonska mreža, bunari, prostorije za pranje i sušenje rublja, krov, podrum, uređaji za zagrijavanje, svjetlarnici, dimnjaci i sl.), svi vlasnici posebnih dijelova imali su trajno pravo korištenja, dok su na zajedničkim dijelovima koji su služili samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima zgrade trajno pravo korištenja imali vlasnici tih posebnih dijelova. Dijelovi porodične stambene zgrade koji su služili zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim dijelovima, smatrali su se zajedničkim nedjeljivim vlasništvom svih vlasnika posebnih dijelova, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe. U tom smislu je i u sudskoj praksi zauzeto pravno shvaćanje da se na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini ne mogu utvrđivati idealni suvlasnički dijelovi etažnih vlasnika.

 

Kada je riječ o zemljištu na kojem je zgrada bila izgrađena, ako je zemljište bilo društveno, svaki vlasnik posebnog dijela zgrade imao je trajno pravo korištenja, a ako je zemljište bilo u građanskom vlasništvu, svaki vlasnik posebnog dijela zgrade imao je vlasništvo na idealnom dijelu građevinske čestice razmjerno vrijednosti svoga posebnog dijela prema ukupnoj vrijednosti cijele zgrade.

 

Prava koja je vlasnik imao na građevinskoj čestici na kojoj je zgrada bila izgrađena i na dijelovima zgrade koji su služili zgradi kao cjelini ili samo nekim njezinim posebnim dijelovima bila su nedjeljivo povezana s njegovim posebnim dijelom zgrade, pa su se sve promjene u pravima na tom dijelu zgrade odnosile i na ta prava.

 

Etažno vlasništvo stjecalo se po pravnim osnovama i načinu stjecanja koji su prema općoj normativi bili predviđeni za stjecanje prava vlasništva nad nekretninama. Posebno je bilo regulirano da svaki suvlasnik idealnog dijela zgrade ima pravo zahtijevati da se njegovo idealno vlasništvo pretvori u etažno vlasništvo na određenom posebnom dijelu zgrade, ako je to bilo moguće s obzirom na vrijednost tog idealnog dijela, na veličinu zgrade, broj njezinih prostorija i njihov raspored.

 

Uknjižba etažnog vlasništva u posebnu zemljišnu knjigu koja je nosila oznaku „Etažno vlasništvo“ („E“) posebno je bila uređena. Za uknjižbu je bilo potrebno zemljišnoknjižnom sudu podnijeti plan posebnih dijelova zgrade koji je morao sadržavati: zemljišnoknjižnu oznaku zemljišta na kojem je zgrada sagrađena, površinu tog zemljišta, oznaku zgrade po ulici, kućnom broju i posebnom nazivu, crteže iz kojih se jasno vidi raspored zgrade prije diobe, oznaku, položaj i mjere posebnih dijelova zgrade na kojima se traži uknjižba etažnog vlasništva, kao i oznaku, položaj i mjere dijelova zgrade koji su služili zgradi kao cjelini ili samo nekim posebnim dijelovima zgrade. Ako je zgrada u etažnom vlasništvu bila podignuta na građevinskoj parceli u građanskom vlasništvu, plan posebnih dijelova zgrade morao je sadržavati i vrijednost svakog posebnog dijela izračunatu u postocima prema ukupnoj vrijednosti cijele zgrade koja je služila za izračunavanje dijela kojim pojedini vlasnici posebnih dijelova sudjeluju u idealnom vlasništvu građevinske parcele na kojoj je zgrada izgrađena.

 

U konkretnom slučaju kako je riječ je o etažnom vlasništvu na posebnom dijelu zgrade stečenom na temelju prijašnjih propisa do primjene dolaze prijelazne odredbe ZV-a o uspostavi jedinstva nekretnine i posebnih dijelova zgrade.

 

Obzirom na propise koji reguliraju pretvorbu prava vlasništva, obilježja na kojima se temelji etažno vlasništvo prema ZV-u, te pravila o pretvaranju etažnog vlasništva na posebnom dijelu zgrade stečenog na temelju prijašnjih propisa u vlasništvo posebnog dijela nekretnine, pasivno su legitimirani svi suvlasnici nekretnine, a koju okolnost sud prvog stupnja konstantno zanemaruje usprkos uputama iz ranijih ukidnih rješenja.

 

Nadalje, u konkretnom slučaju prema stanju u spisu zemljište je bilo u pravnoj vlasti jednog subjekta (društveno), a zgrada drugoga (stranaka).

 

Prema navodima stranaka ni sama zgrada nije ostala jedinstvena, jer je stvorena specifična konstrukcija etažnog vlasništva koja je neodvojive dijelove nekretnine odvajala u posebne pravne objekte - u posebni dio zgrade (stan) kao predmet samostalnog prava vlasništva, nadalje na zemljište potrebno za redovitu uporabu odnosne zgrade i konačno na zajedničke dijelove zgrade potrebne za uporabu posebnog dijela – svako s drukčijim pravnim režimom.

 

Međutim, ponovna uspostava pravnog jedinstva nekretnine traži uspostavu pravnog jedinstva zemljišta i zgrade i uspostavu pravnog jedinstva nekretnine (zemljišta sa zgradom) i njezinih funkcionalno samostalnih dijelova (stanova).

 

Radi ponovne uspostave pravnog jedinstva zemljišta i zgrade, ZV-e je odredio da zemljište i sve što je s njim trajno spojeno (zgrada i dr.) treba biti jedinstvenim objektom, a u slučaju kada to nije (kada se zgrada u privatnom vlasništvu nalazi na zemljištu koje je bilo društveno), objedinio ih je tako da je na temelju zakona vlasnik zgrade postao vlasnikom i zemljišta na kojem je zgrada izgrađena (članak 367.-370. ZV-a).

 

U svrhu ponovne uspostave pravnog jedinstva nekretnine (zemljišta sa zgradom) s njezinim pravno osamostaljenim dijelovima (stanovima i sl.) etažni je vlasnik dobio status suvlasnika cijele nekretnine, kojemu je izvršavanje suvlasničkih ovlasti koncentrirano u prvom redu na određeni dio zgrade (stan i sl.).

 

Putem konstrukcije suvlasništva na cijeloj nekretnini, uspostavljeno je nužno jedinstvo zemljišta, zgrade i svih njezinih dijelova, a posebnim su pravilima postojeća etažna vlasništva učinjena komfornima načelu jedinstvenosti nekretnine.

 

Vlasništvo na posebnom dijelu zgrade (etažno vlasništvo), a isto tako i pravo raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u društvenom vlasništvu, stečeno na temelju prijašnjih propisa, od stupanja na snagu ZV-a postaje vlasništvo posebnih dijelova nekretnine, kako je uređeno odredbama ZV-a, pa se prosuđuje po njima, ako u prijelaznim odredbama nije što posebno određeno (članak 370. stavak 1. ZV-a).

 

Nadalje je određeno da vlasnik posebnog dijela zgrade nakon stupanja na snagu ZV-a ostaje vlasnikom svog posebnog dijela nekretnine, a nositelj prava raspolaganja na posebnom dijelu zgrade postaje vlasnikom toga posebnoga dijela, s time da se vlasništvo posebnoga dijela nekretnine neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine (članak 370. stavak 2. ZV-a).

 

Vlasniku posebnoga dijela zgrade pripada stupanjem na snagu ZV-a odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, umjesto njegova dosadašnjega sudjelovanja u zajedničkom nedjeljivom vlasništvu zajedničkih dijelova porodične zgrade sa suvlasništvom zemljišta, odnosno umjesto njegova dotadašnjega sudjelovanja u trajnom pravu korištenja zajedničkih dijelova višestambene zgrade s pravom trajnoga korištenja zemljišta (članak 370. stavak 3. ZV-a).

 

Veličina odgovarajućeg suvlasničkoga dijela utvrđuje se odgovarajućom primjenom pravila ZV-a o veličini odgovarajućega suvlasničkog dijela nekretnine koji ovlašćuje suvlasnika da ima u svome vlasništvu posebni dio zgrade.

 

Polazište za utvrđivanje odgovarajućega suvlasničkog dijela je veličina odnosno vrijednost posebnoga dijela u etažnom vlasništvu u odnosu prema vrijednosti cijele nekretnine (suprotno od osnivanja etažnog vlasništva ubuduće).

 

Dok ne dođe do primjene pravila ZV-a o veličini odgovarajućega suvlasničkoga dijela smatra se da su dijelovi svih suvlasnika jednaki, ali svaki od suvlasnika nekretnine, pa makar i ne bio vlasnikom posebnog dijela zgrade, može zahtijevati da se utvrdi veličina suvlasničkih dijelova koje će sud među njih pravedno podijeliti (članak 370. stavak 4. ZV-a).

 

U konkretnom slučaju kako se radi se o građevini koja se sastoji od više posebnih dijelova, sud prvog stupnja je trebao nedvojbeno utvrditi tko sve polaže pravo na određene posebne dijelove iste, a što je propustio učiniti.

Pored toga, sud prvog stupnja nije razjasnio, a u smislu gore navedene regulative, je li za postojeću građevinu na č.zgr. 763, Z.U. 674 K.O. S. već u vrijeme gradnje utvrđena građevna čestica odnosno zemljište nužno za redovitu uporabu građevine ili tek valja provesti poseban postupak i rješenjem utvrditi građevnu česticu u skladu s važećom normativom (ranije članak 43.a Zakona o prostornom uređenju, „Narodne novine“, broj 30/94, 68/98,61/00, 32/02 i 100/04, odnosno članak 121. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, „Narodne novine“, broj 76/07, 38/09, 55/11, 90/11 i 50/12, a sada članak 157. Zakona o prostornom uređenju, „Narodne novine“ broj 153/13, 65/17, 114/18, 39/19, 98/19).

 

Naime, u smislu odredbi o uspostavi jedinstva nekretnine po ZV-u, vlasnik zgrade ne može imati pravo vlasništva na zemljištu preko granica građevne čestice.

 

S tim u vezi je za napomenuti, a kako je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o prodaji bio na snazi ZPZZ-a, da u smislu članka 6. stavak 2. ZPZZ-a stjecatelj prava vlasništva zgrade ima pravo korištenja na zemljištu u društvenom vlasništvu na kojem se ta zgrada nalazi.

Pravo korištenja zemljišta na kojem je zgrada izgrađena i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade dok ona postoji, pretvoreno je člankom 9. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91) u pravo vlasništva.

 

Konačno u članku 367. ZV-a određuje se uspostava jedinstva zemljišta i zgrade u korist vlasnika zgrade koja je izgrađena na zemljištu u društvenom vlasništvu.

 

Dakle, kada je etažno vlasništvo na posebnom dijelu zgrade stečeno prema prijašnjim propisima, zahtjev nakon stupanja na snagu ZV-a pravilno treba biti postavljen uz primjenu načela pravnog jedinstva nekretnine imajući prednje u vidu, te na već uspostavljeno etažno vlasništvo po prijašnjim propisima, treba utvrditi odgovarajuću veličinu pripadajućeg suvlasničkog dijela cijele nekretnine (članak 370. ZV-a), a kako je to gore navedeno.

 

Kako je prvostupanjski sud pravni odnos stranaka propustio sagledati sukladno iznesenom, relevantno činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno (članak 355. ZPP-a).

 

Slijedom iznijetog, valjalo je prihvatiti žalbu, te pozivom na odredbu članka 370. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Isto tako, kako se radi o predmetu u kojem je tužba podnesena 2002., dok uređujući sudac po ranijim ukidnim rješenjima nije postupao u skladu s danim uputama suda drugog stupnja, ukazuje se svrsishodnim u nastavku postupka spis dati u rad drugom sucu (članak 371. ZPP-a).

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će postupiti sukladno uputama iz ovog
ukidnog rješenja, a nakon čega će ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja 1. i 2., a time i o
ukupnim troškovima ovog postupka.

 

U Splitu 23. lipnja 2020.