1                    Poslovni broj Gž Ovr-753/2018-2

 

 

 

 

 

 

             

 

Poslovni broj Gž Ovr-753/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja E. & S. b. d.d. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. B., odvjetniku iz Z., protiv ovršenika Stečajna masa G..A. d.o.o. u stečaju, S. S., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 10 Ovr-4899/18-3 od 3. srpnja 2018., 23. lipnja 2020., 

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 10 Ovr-4899/18-3 od 3. srpnja 2018.

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je ovršni prijedlog podnesen 19. lipnja 2018.

 

              Protiv tog rješenja žali se ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga.

 

Ovrhovoditelj navodi da je neosnovan stav suda da zaključak o predaji nekretnine ne ulazi u krug isprava na temelju kojih je dopušteno odrediti ovrhu onako kako to predlaže ovrhovoditelj, jer je odredbom čl. 128. st. 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje: OZ) izričito propisano da sud određuje ovrhu upravo na temelju zaključka o predaji nekretnine, a odredbom čl. 128. st. 4. OZ-a da se ovrha provodi upravo onako kako to predlaže ovrhovoditelj i to ispražnjenjem i predajom nekretnine. Nadalje, ovrhovoditelj ističe da je neosnovan navod suda da bi Trgovački sud u Zagrebu koji provodi ovrhu na predmetnoj nekretnini trebao provesti i radnju predaje predmetne nekretnine u posjed kupcu, odnosno da može temeljem odredbe čl. 43. OZ-a povjeriti provedbu ovršne radnje ispražnjenja i predaje nekretnine kupcu nadležnom općinskom sudu. Navodi da upravo zbog činjenice da je predmetna nekretnina prodana u stečajnom postupku, razvidno je da ista nije istovremeno mogla biti i predmet ovrhe jer se ovršni postupci koji su u tijeku u trenutku otvaranja stečajnog postupka prekidaju, a činjenica da se nekretnine u stečajnom postupku prodaju prema pravilima Ovršnog zakona ne znači da se na istima provodi ovrha kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud. Stoga da je netočan navod prvostupanjskog suda da bi Trgovački sud u Zagrebu koji je prodao nekretninu trebao provesti i ovršnu radnju ispraženjenja i predaje nekretnine. S tim u vezi ovrhovoditelj ističe da je odredbom čl. 37. st. 1. OZ-a izričito propisano da su upravo općinski sudovi stvarno nadležni za određivanje ovrhe a ne trgovački sudovi. Slijedom navedenog Trgovački sud u Zagrebu nije stvarno nadležan za određivanje ovrhe, a budući da nije nadležan za određivanje ovrhe niti ne dolazi do primjene odredbe čl. 43. OZ-a na koju se poziva prvostupanjski sud.

 

              Predlaže pobijano rješenje preinači, pdoredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Prvostupanjski sud pobijanim rješenjem odbija prijedlog ovrhovoditelja za ispražnjenje i predaju nekretnine, uz koji je podnesen zaključak o predaji nekretnine Trgovačkog suda u Zagrebu od 21. studenog 2016. poslovni broj St-1177/13 kupcu, ovrhovoditelju uz obrazloženje, da temeljem priloženih isprava nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 22. i čl. 23. OZ-a za određivanje ovrhe, jer da bi sudska odluka mogla biti temelj za ovrhu ona mora biti ovršna, a ovršna može biti samo kondemnatorna odluka.

 

              Najprije treba reći da se u ovom slučaju radi o unovčenju stečajne mase, a koju situaciju regulira odredba čl. 229. st. 4. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 71/15 i 104/17 – dalje: SZ) prema kojoj ako stečajni vjerovnici nisu na izvještajnom ročištu odredili drugi način i uvjete prodaje, imovina dužnika prodaje se u odgovarajućoj primjeni iz odredbe čl. 247. i čl. 249. tog Zakona.

 

              Prema odredbi čl. 247. st. 1. SZ-a nekretnina se prodaje u stečajnom postupku uz odgovarajuću primjenu pravila ovršnog postupka o ovrsi na nekretnini.

 

              U konkretnom slučaju ovrhovoditelj predlaže da se odredi ovrha ispražnjenjem i predajom nekretnine na temelju zaključka o predaji.

 

              Takav prijedlog ovrhovoditelj-kupac podnosi nakon što je donesen zaključak.

 

              Naime, ovršnom ispravom u smislu odredbe čl. 23. st. 1. OZ-a smatra se ovršna sudska odluka koju u smislu odredbe čl. 24. st. 1. OZ-a predstavlja presuda, rješenje, platni nalog, kao i svaka druga odluka donesena pred sudom i izbranim sudom i koje su kondamnetornog sadržaja, što znači da se u njima nalaže ispunjenje tražbine na neko davanje, činjenje, trpljenje ili propuštanje (čl. 25. st. 1. i 2. OZ-a).

 

              Spornim zaključkom ovršniku nije naloženo davanje, činjenje, predaja u posjed, slijedom čega proizlazi da isti ne predstavlja ovršnu ispravu.

 

              Pri tome se navodi da konkretna, specifična situacija regulirana je odredbom čl. 128. OZ-a prema kojoj će sud na prijedlog kupca, ako dobrovoljno ne preda nekretninu kupcu nakon donošenja zaključka o predaji nekretnine.

 

              Upravno zaključak o predaji nekretnine kupcu je osnova da se na prijedlog kupca ili ovrhovoditelja, naredi drugim osobama koja ne raspolažu valjanim pisanim temeljem za korištenje nekretnine, da tu nekretninu bez odgode predaju kupcu.

 

              Naime, nakon što je kupac zaključkom o predaji nekretnine stekao idealni posjed kupljene nekretnine on je postao vlasnikom nekretnine, no najčešće još uvijek nije stupio u faktički posjed. Kupac, kao novi vlasnik nekretnine kupljene u stečajnom postupku neće morati ostvarivati svoj vlasnički zahtjev u parnici jer je ovlašten uspostaviti ga kraćim putem po pravilima Ovršnog zakona. Način na koji će to ostvariti ovisi o tome tko je u posjedu nekretnine bez pravnog temelja. U konkretnom slučaju to je prijašnji vlasnik-kojem je  prodajom nekretnine u ovršnom postupku prestalo pravo vlasništva na nekretnini pa je dužan predati je u posjed kupcu odmah nakon što mu je dostavljen zaključak o predaji nekretnine kupcu (čl. 120. OZ-a). Ovrhovoditelj može već u prijedlogu za ovrhu, ali i tijekom cijelog postupka sve dok se ne donese zaključak o predaji nekretnine kupcu zatražiti da ovršni sud odredi "ispražnjenje nekretnine i njezinu predaju kupcu" u faktički posjed (čl. 121. st. 1. OZ-a). Sud će tome udovoljiti tako što će već u rješenju o ovrsi odrediti da će dužnik-nakon što postane pravomoćno rješenje o dosudi i bude donesen zaključak o predaji nekretnine kupcu-isti dužan predati tu nekretninu u faktički posjed onome tko je kupi. Ukoliko je prijedlog stavljen kasnije u tijeku postupka sud će o tome odlučiti novim naknadnim rješenjem. Na temelju tog rješenja kupac će, nakon što stekne nekretninu moći podnijeti prijedlog ovršnom sudu, jer je aktivno legitimiran za podnošenje prijedloga podnijevši ga stječe položaj ovrhovoditelja (čl. 121. st. 3. i 4. OZ-a).

 

              Kako u konkretnom slučaju takvo rješenje nije doneseno, pravilno je sud prvog stupnja odbio prijedlog za ovrhu.

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu ovrhovoditelja odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19) u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a.

 

 

U Rijeci 23. lipnja 2020.

 

 

Sutkinja

 

Helena Vlahov Kozomara