Broj: Rev-x 1119/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Makarskoj, protiv tuženika I. K. iz B. – K. J., kojeg zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik iz O., radi uspostavljanja prijašnjeg stanja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžx-215/09 od 17. ožujka 2011. kojim je ukinuta presuda Općinskog suda u Omišu posl. br. P-89/99 od 8. veljače 2008., te tužba odbačena, u sjednici održanoj 26. veljače 2013.,

r i j e š i o   j e

              Ukida se rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžx-215/09 od 17. ožujka 2011. te se predmet vraća Županijskom sudu u Splitu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tuženiku uspostaviti prijašnje stanje kakvo je bilo prije formiranja zemljano kamenog nasipa (građevine) izgrađenog na dijelu čest. zem. 7906/2 k.o. J. "i to baš onom koji odgovara dijelu kat. čest. 4669/1 prema novom premjeru kao i da ukloni nasip izvršen na moru uz ovaj dio nekretnine, a baš kako je to na skici vještaka mjernika T. C. "…." označeno slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-A koja je sastavni dio ove presude, sve u B. i sve u roku od 15 dana, što će u protivnom o trošku tuženika po trećim osobama učiniti tužiteljica".

              Naloženo je tuženiku platiti tužiteljici po osnovi ekološke štete iznos od 11.000,00 kn a tužbeni zahtjev preko tog iznosa je odbijen.

              Drugostupanjskim rješenjem navedena prvostupanjska presuda je ukinuta te je tužba odbačena.

              Protiv navedenog drugostupanjskog rješenja reviziju je podnio tužitelj temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se rješenje ukine.

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

              Revizija je osnovana.

              Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik neovlašteno izvršio nasipavanje na zemljišnoknjižnoj čestici broj 7906/2 k.o. J. (obala), zemljano-šljunčanim materijalom i kamenim stijenama, te da je uzrokovao i štetu u iznosu od 11.000,00 kn, pa je tužbeni zahtjev prihvaćen pri čemu se prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 3. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 i dr. – dalje: ZVDSP), te na odredbu čl. 10. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03 – dalje: ZPDML).

              Drugostupanjski sud ocjenjuje da odlučivanje o zahtjevima tužitelja ne spada u sudsku nadležnost, smatra da se tuženik osnovano poziva na odredbe čl. 92., 94. i 101. ZPDML "kojima je propisana nadležnost inspekcijskih organa lučke kapetanije za poduzimanje odgovarajućih radnji u slučaju postupanja protivno odredbama tog Zakona i u slučaju onečišćenja mora. Za poduzimanje propisanih radnji predviđen je, dakle, poseban, upravni postupak zbog čega o zahtjevu tužitelja istaknutom u ovom sporu ne postoji nadležnost suda".

              Drugostupanjski sud također obrazlaže da "tome u prilog govore odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 122/10 – pročišćeni tekst i 27/11) te čl. 1. ZPP-a kojima je propisana sudska nadležnost u građanskopravnim sporovima, dakle, o zahtjevima za zaštitu određenih subjektivnih prava".

              Drugostupanjski sud također smatra da odredba čl. 3. st. 3. ZVDSP prema kojoj, o općim dobrima vodi brigu, njima upravlja i za to odgovara Republika Hrvatska, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, nije takva da bi iz nje izviralo ovlaštenje Republike Hrvatske da traži uspostavljanje prijašnjeg stanja na pomorskom dobru i naknadu ekološke štete.

              Dakle, iz razloga koje je iznio drugostupanjski sud proizlazi da taj sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za zaštitu određenih subjektivnih prava, pa da se zbog toga niti ne radi o građanskopravnom sporu u smislu odredaba čl. 1. ZPP-a "kojima je propisana sudska nadležnost u građanskopravnim sporovima", te čl. 3. st. 2. ZS.

              Prije svega treba uočiti da je do nasipanja obale zbog kojeg je došlo do ovog spora došlo početkom 1999. godine, dakle, u vrijeme kada ZPDML još nije stupio na snagu pa je zaštita, upravljanje i održavanje pomorskim dobrom bilo uređeno odredbama Pomorskog zakonika ("Narodne novine", broj 17/94, 74/94 i 43/96 – dalje: PZ).

              Kao posebna odredba za odlučivanje o tužbenim zahtjevima mjerodavna je, prije svega, odredba čl. 56. st. 1. PZ, prema kojoj, pomorskim dobrom upravlja, održava ga i zaštićuje Republika Hrvatska neposredno i/ili putem županija.

              Drugostupanjski sud smatra da iz slične odredbe čl. 3. st. 2. ZVDSP, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, ne proizlazi ovlast tužitelja da traži uspostavljanje prijašnjeg stanja na devastiranom pomorskom dobru te da traži naknadu ekološke štete zbog razloga koji su prethodno izloženi.

              Međutim, po ocjeni ovog suda, iako to niti nije neposredno odlučno za ocjenu sudske nadležnosti, treba reći da prema ocjeni ovog revizijskog suda iz odredbe čl. 56. st. 1. PZ proizlazi da Republika Hrvatska ima ovlasti tražiti zaštitu putem suda devastiranog pomorskog dobra kao i tražiti naknadu ekološke štete.

              Osim toga, iz odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 150/05, 16/07, 113/08 i dr. – dalje: ZS) proizlazi da u smislu ZS koji sadrži i odredbe o sudskoj te stvarnoj nadležnosti, pod građanskim sporovima za koje su nadležni sudovi podrazumijevaju se i sporovi o pravima i obvezama Republike Hrvatske.

              Naime, prema odredbi čl. 3. st. 2. ZS sudovi odlučuju u sporovima i osnovnim pravima i obvezama čovjeka, o pravima i obvezama Republike Hrvatske, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, izriču kazne i druge mjere počiniteljima kaznenih djela i prekršaja utvrđenih zakonom i drugim propisima, odlučuju o zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i osoba koje imaju javne ovlasti, rješavanju sporove o osnovnim odnosima građana, radne, trgovačke, imovinske i druge građanskopravne sporove te odlučuju o drugim pravnim stvarima kad je to zakonom određeno.

              Prema tome, evidentno je da su u odredbi čl. 3. st. 2. primjerice navedeni neki građanskopravni sporovi u kojima odlučuju sudovi (između ostalog o pravima i obvezama Republike Hrvatske, kao u konkretnom slučaju), kao i u drugim građanskopravnim sporovima i u drugim pravnim stvarima kad je to zakonom određeno.

              Dakle, iz odredbe čl. 3. st. 2. ZS nedvojbeno proizlazi, jer je tako izričito uređeno, da o pravima i obvezama Republike Hrvatske odlučuju sudovi.

              Prema odredbi čl. 18. st. 2. ZS, općinski sudovi rješavaju u svim predmetima iz čl. 3. st. 2. istog Zakona koji nisu stavljeni u djelokrug nekog drugog suda ili javnog bilježnika.

              S obzirom na to da odlučivanje o zahtjevima kakvi su postavljeni u konkretnom slučaju nije stavljeno u djelokrug nekog drugog suda ili javnog bilježnika, iz izloženog proizlazi da odredba čl. 18. st. 2. ZS daje odgovor na pitanje o stvarnoj nadležnosti na način da je za odlučivanje u ovom sporu nadležan općinski sud, a iz odredbe čl. 1. ZPP proizlazi da u takvom građanskopravnom sporu sud raspravlja i odlučuje prema pravilima parničnog postupka jer za predmetni građanskopravni spor nije zakonom određeno da o njemu sud rješava po pravilima kojega drugog postupka.

              Dakle za odlučivanje u sporovima pokrenutim tužbom Republike Hrvatske temeljem odredbe čl. 56. st. 1. PZ (i čl. 3. st. 3. ZVDSP), radi uspostavljanja prijašnjeg stanja na devastiranom pomorskom dobru i naknade ekološke štete nadležni su općinski sudovi (čl. 3. st. 2. i čl. 18. st. 2. ZS), u parničnom postupku (čl. 1. ZPP).

              Prema tome, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 16. st. 1. ZPP što je bilo od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja (čl. 354. st. 1. ZPP), time je ostvaren razlog za reviziju iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP pa je temeljem odredbe čl. 394. st. 4. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 4. ZPP riješeno kao u izreci.

              U nastavku postupka treba ponovno odlučiti o žalbi tuženika imajući u vidu sve izloženo.

U Zagrebu, 26. veljače 2013.