1

 

 

           Poslovni broj: 17 P-370/2019-26

 

 

     Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

   Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

           Poslovni broj: 17 P-370/2019-26

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu toga suda Zoranu Šljivcu, u pravnoj stvari tužitelja R. M. iz S., Š. J. B. ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Z. o. u. R. B. i D. N. iz V., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., T. b. J. J. ..., OIB: ...,  zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u O. d. P. & P. j.t.d. iz Z., radi isplate, nakon glavne rasprave održane u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, te ročišta za objavu i dostavu presude održanog 19. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              N a l a ž e   s e   tuženiku Z. b. d.d. Z., (G. Z.), T. b. J. J. …, OIB: …, da tužitelju R. M. iz S., Š. J. B. …, OIB: …, isplati iznos od 22.482,06 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamata računajući istu u periodu od 31.1.2005. godine do 31.12.2007. godine, po stopi od 15 % godišnje, u periodu od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine po stopi od 14 % godišnje, u peroidu od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12 % godišnje, u periodu od 1.8.2015. godine do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14 % godišnje, u periodu od 1.1.2016. godine do 30.6.2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, u peroidu od 1.7.2016. godine do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, u peroidu od 1.1.2017. godine do 30.6.2017. godine po stopi od 7,68 % godišnje, u peroidu od 1.7.2017. godine do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41 % godišnje, u peroidu od 1.1.2018. godine do 30.6.2018. godine po stopi od 7,09 % godišnje te u peroidu od 1.7.2018. godine do 1.12.2018. godine po stopi od 6,82 % godišnje, a u peroidu od 1.1.2019. godine pa nadalje po stopi utvrđenoj čl.  29. Zakona o obveznim odnosima, koje teku na iznose od:

              -      8,02 kn od 1.9.2006. godine pa do isplate,

              -      7,02 kn od 9.10.2006. godine pa do isplate,

              -  144,24 kn od 13.2.2009. godine pa do isplate,

              -  176,02 kn od 13.3.2009. godine pa do isplate,

              -  134,02 kn od 16.4.2009. godine pa do isplate,

              -  130,02 kn od 14.5.2009. godine pa do isplate,

              -  116,02 kn od 15.6.2009. godine pa do isplate,

              -  121,02 kn od 14.7.2009. godine pa do isplate,

 

              -  120,02 kn od 12.8.2009. godine pa do isplate,

              -  146,02 kn od 14.9.2009. godine pa do isplate,

              -  126,02 kn od 14.10.2009. godine pa do isplate,

              -  136,02 kn od 9.11.2009. godine pa do isplate,

              -  135,02 kn od 14.12.2009. godine pa do isplate,

              -  176,22 kn od 13.1.2010. godine pa do isplate,

              -  195,02 kn od 15.2.2010. godine pa do isplate,

              -  190,02 kn od 15.3.2010. godine pa do isplate,

              -  215,02 kn od 14.4.2010. godine pa do isplate,

              -  251,02 kn od 14.5.2010. godine pa do isplate,

              -  266,02 kn od 14.6.2010. godine pa do isplate,

              -  305,02 kn od 15.7.2010. godine pa do isplate,

              -  275,02 kn od 12.8.2010. godine pa do isplate,

              -  380,02 kn od 13.9.2010. godine pa do isplate,

              -  344,02 kn od 13.10.2010. godine pa do isplate,

              -  356,02 kn od 15.11.2010. godine pa do isplate,

              -  413,02 kn od 14.12.2010. godine pa do isplate,

              -  442,02 kn od 14.1.2011. godine pa do isplate,

              -  391,72 kn od 14.2.2011. godine pa do isplate,

              -  426,02 kn od 14.3.2011. godine pa do isplate,

              -  398,02 kn od 13.4.2011. godine pa do isplate,

              -  467,02 kn od 13.5.2011. godine pa do isplate,

              -  532,02 kn od 13.6.2011. godine pa do isplate,

              -  607,85 kn od 14.7.2011. godine pa do isplate,

              -  868,02 kn od 11.8.2011. godine pa do isplate,

              -  558,72 kn od 12.9.2011. godine pa do isplate,

              -  528,02 kn od 14.10.2011. godine pa do isplate,

              -  521,99 kn od 14.11.2011. godine pa do isplate,

              -  527,59 kn od 14.12.2011. godine pa do isplate,

              -  575,12 kn od 13.1.2012. godine pa do isplate,

              -  591,78 kn od 14.2.2012. godine pa do isplate,

              -  590,08 kn od 12.3.2012. godine pa do isplate,

              -  572,40 kn od 11.4.2012. godine pa do isplate,

              -  583,02 kn od 15.5.2012. godine pa do isplate,

              -  596,02 kn od 14.6.2012. godine pa do isplate,

              -  579,40 kn od 13.7.2012. godine pa do isplate,

              -  580,02 kn od 14.8.2012. godine pa do isplate,

              -  548,63 kn od 11.9.2012. godine pa do isplate,

              -  568,01 kn od 12.10.2012. godine pa do isplate,

              -  583,54 kn od 13.11.2012. godine pa do isplate,

              -  572,30 kn od 12.12.2012. godine pa do isplate,

              -  576,12 kn od 14.1.2013. godine pa do isplate,

              -  558,02 kn od 12.2.2013. godine pa do isplate,

              -  551,75 kn od 13.3.2013. godine pa do isplate,

              -  585,11 kn od 15.4.2013. godine pa do isplate,

              -  535,44 kn od 13.5.2013. godine pa do isplate,

              -  535,63 kn od 14.6.2013. godine pa do isplate,

              -  532,05 kn od 15.7.2013. godine pa do isplate,

              -  532,12 kn od 12.8.2013. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

                 II.              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 10.390,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena počev od dana 19. lipnja 2020. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu navodeći da je sa tuženikom dana 14.8.2006. godine zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: ... na iznos kunske protuvrijednosti za 20.592,83 CHF. Ugovoren je rok vraćanja kredita od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF.

Dospijeće anuiteta je bilo svakog prvog dana u mjesecu, anuiteti se obračunavaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja, a prvi anuitet je dospio na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Početni tečaj od odobrenja kredita iznosio je za 1 CHF 4,621088 kn. Kredit je tužitelju isplaćen u cijelosti dana 12.8.2013. godine.

Za trajanja otplate kredita po ugovoru, kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja, a sve to sukladno odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je godišnja kamatna stopa 5,20 % te da je promjenjiva. Takva odredba Ugovora o kreditu je utvrđena nepoštenom i ništetnom, jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu.

Navedeno je utvrđeno temeljem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. godine, poslovni broj: Pž-7129/13-4 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. godine, poslovni broj: P-1401/12 u dijelu kojim se utvrđuje da su u tom predmetu tuženici, uključujući i ovdje tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, poslovni broj: Revt-249/14-02.

Predmetni ugovor je osim s promjenjivom kamatnom stopom koja je ništetna, zaključen i s valutnom klauzulom u švicarskim francima, CHF. Takva odredba ugovora o kreditu je utvrđena nepoštenom i ništetnom, jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja istog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu.

Navedeno je potvrdio i Ustavni sud RH u svojoj odluci, poslovni broj: U-III-2521/2015, kao i u rješenju poslovni broj: U-I-3685/2015, te je temeljem navedenih tumačenja Ustavnog suda donijeta i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. godine, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. godine, poslovni broj: P-1401/12 u dijelu u kojem je između ostalog utvrđeno da su u tom predmetu tužene banke uključujući i ovdje tuženika u razdoblju od 1.1.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time svi odnosni tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZPP/03) te da su svi tuženici uključujući i ovdje tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koju je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici (uključujući i ovdje tuženika) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1. – 8. izreke), tako da je sud naložio svim tuženicima uključujući i ovdje tuženika da prekinu s gore opisanim postupanjem te svim tuženicima naložio da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa je promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda, zabranio tuženicima takvo ili slično postupanje ubuduće.

S obzirom da je tužitelj vratio cjelokupni kredit obračunavajući anuitete prema valuti CHF i sukladno odlukama banke o povećanju kamatne stope proizlazi da je tuženik od tužitelja primio znatno veći iznos od onoga na koji je imao pravo uvažavajući okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, pa je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. i 1046. Zakona o obveznim odnosima.

Na kraju postupka tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci.

U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev tužitelja uključujući i pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu te predlaže da ju sud odbaci. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva, a koji su dospjeli prije 11. lipnja 2014. godine. Na istaknuti prigovor zastare ukazuje da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Navodi da kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VS RH u presudi broj: Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. godine. Ističe da tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka te stoga ne postoji sve do podnošenja ove tužbe nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare, te da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to propisao, ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa.

Ističe da je tužitelj upoznat s valutnim rizikom i da je to jasno navedeno u čl. 1. Ugovora o kreditu, gdje je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF. Navodi da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti se ne može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjanu ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tako je suđeno u svim odlukama Vrhovnog suda. Ističe da nije sporan niti drugi bitan sastojak Ugovora o kreditu, redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,20 %. Osnovna obveza korisnika kredita sukladno čl. 1021. ZOO-a je platiti redovnu kamatu. Kamata određena Ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Isto tako, zakonom nije zabranjeno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu niti je to bilo kojom odlukom utvrđeno kao ništetno.

Ističe da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pružio sve potrebne informacije. Tuženik je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR-ima i kunama. Tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima, time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Ističe kao je odlučna činjenica u ovome predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničim dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je jasno kako banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva. Predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti.

U daljnjem tijeku postupka tuženik je osporio tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača koji izričito propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, budući da se potrošačka svrha ne podrazumijeva na tužiteljev teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti je dokazao da je isplaćeni kredit koristio u potrošačke svrhe. Upravo je suprotno, ističe da je tužitelj poduzetnik i osnivač tvrtke "H." j.d.o.o. te nije prosječni potrošač. Podaci o tužiteljevoj tvrtki javno su dostupni podaci sudskog registra.

Na navode tuženika tužitelj je istakao da on jeste potrošač, jer je odredbom čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Navodi da je predmetni kredit podigao kao fizička osoba 2006. godine, da mu je sudužnik bila supruga A. M., također fizička osoba, da je kredit podigao za svoje osobne potrebe i to kupovinu osobnog automobila, a sklapanje takvog ugovora je bilo izvan njegove trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tvrtka na koju se poziva tuženik u svojem podnesku "H." j.d.o.o. je osnovana ... godine od strane osnivača I. M. iz S., nakon što je tužitelj već otplatio predmetni kredit.

                 U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja (list 102-103) te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: … od 14.8.2006. godine (list 9-16), u promet po kreditu – specifikaciju uplata (list 17-26), u pregled promjena kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu broj: 7103261818 (list 27), u obavijest o novostima o utvrđivanju visine kamatne stope (list 46), u ovjerovljeni pregled s engleskog na hrvatski jezik izlaganja potpredsjednika upravnog odbora Š. n. b. (list 54-80), u članke objavljene u novinama u svezi CHF (list 81-92), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka M. I. dipl. oec. od 31.1.2020. godine (list 110-122), u rješenje iz sudskog registra Trgovačkog suda u Bjelovaru (list 143-144), te u rješenje iz sudskog registra Trgovačkog suda u Bjelovaru (list 147-149).

Temeljem uvida u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: … od 14.8.2006. godine (list 9-16), solemniziranog kod javnog bilježnika M. K. iz S. dana 16.8.2006. godine pod brojem: OU-..., utvrđeno je da je Z. b. d.d. s tužiteljem R. M. kao korisnikom kredita i A. M. kao sudužnicom, zaključila Ugovor o kreditu kojim se je banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 20.592,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju H. n. b. na dan isplate kredita za kupnju motornog vozila pod nazivom "R. f.", na rok otplate od 84 mjeseca. Na kredit u kunskoj protuvrijednosti zaračunavaju se promjenjive kamate, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika koje na dan sklapanja ugovora iznose 5,20 % godišnje. Rok korištenja kredita je 6 mjeseci od dana sklapanja ugovora, a najkasnije do 14.2.2007. godine. Tražbina po ugovoru dospijeva najkasnije 1.5.2014. godine. Kredit se koristi isplatom na račun prodavatelja A. – k. "F." d.o.o., a namjena je kupnja vozila marke "R. C. ... E. ...", broj šasije: ..., godine proizvodnje ... Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatim po srednjem tečaju HNB-a važećim za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kredita. 

Nakon podizanja predmetnog kredita pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio se spor radi zaštite kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja P. – H. s. u. za z. p., Z., Lj. P. ..., protiv tuženika osam banaka, među kojima je 1. tužena bila ovdje tužena Z. b. d.d.

U tome postupku donesena je presuda broj: 26.P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, kojom je pod točkom 1. utvrđeno da je 1. tužena Z. b. d.d. u razdoblju od 1.4.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1. tužena Z. b. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time 1. tužena Z. b. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 96/03) u razdoblju od 1.4.2005. godine do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 1. tužene Z. b. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 1. tužena Z. b. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku 1. tužene Z. b. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time 1. tužena Z. b. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.9.2003. godine do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Potom je drugostupanjski sud – Visoki trgovački sud Republike Hrvatske povodom žalbi tuženika protiv navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu donio presudu broj: 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, kojom je preinačio između ostalog i presudu u dijelu točke 1. koja se odnosi na 1. tuženu Z. b. d.d., na način da je odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je 1. tužena Z. b. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Nadalje, odbijena je žalba 1. tužene Z. b. d.d. kao neosnovana i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4.7.2013. godine u dijelu točke 1. izreke kojom se utvrđuje da je 1. tužena Z. b. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorna redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

Dakle, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u kolektivnom sporu pravomoćno je odlučeno da je Z. b. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine  povrijedila kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

Potom je Vrhovni sud odlučujući o reviziji tužitelja i revizijama 1. – 7. tuženika, protiv presude i rješenja Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine donio odluku broj: Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine (list 50-66) kojom je revizija 1. – 7. tuženika odbijena kao neosnovana, kao i revizija tužitelja. Dakle, odbijena je revizija protiv odluke Visokog trgovačkog suda kojom je pravomoćno utvrđeno da je ništetna odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom 1. tužene Z. b. d.d. te kojom je pravomoćno utvrđeno da je ništetna odredba u potrošačkim ugovorima u kreditima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Nakon navedene odluke Ustavni sud Republike Hrvatske je donio odluke broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2016 od 13.12.2016. godine, kojom je djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a kojima je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u tome dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine, predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. U preostalom dijelu odbijene su ustavne tužbe podnositelja.

Povodom ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je odbio žalbu tuženih banaka te je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. godine u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je 1. tužena Z. b. d.d. d.d. od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je 1. tužena banka postupila suprotno odredbama čl. 81., 82., 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje ZZP/03) u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

Dakle, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. godine pravomoćno je utvrđeno da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, gdje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

U daljnjem tijeku postupka Vrhovni sud RH je povodom uložene revizije donio odluku broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojim je potvrđeno da su banke među kojima je i tužena Zagrebačka banka d.d. u potrošačkim ugovorima koristile tijekom 2004. do 2008. godine nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Predmet ovoga spora je zahtjev za isplatu s osnova izvršene preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjive kamate i promjene tečaja CHF po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj: ... od 14.8.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika.

                Kako se tužitelj izričito pozvao na presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na ovdje tuženika Z. b. d.d., odgovarajućom primjenom odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP) te čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19 – dalje: ZPP) te presude imaju obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i promjenjive kamatne stope iz predmetnog ugovora. Stoga nije bilo nužno u ovome postupku ponovno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja ništetnosti promjenjivih kamatnih stopa i valutne klauzule vezane za CHF.

Tijekom postupka sud je saslušao tužitelja R. M. (list 102-103), koji je u svome iskazu potvrdio da je kamatna stopa bila promjenjiva te da o tome ni sa kim u banci nije razgovarao, a nije posebno razgovarao niti u a. – k. Njemu su samo dali ispunjen Ugovor i on ga je potom tamo potpisao, nakon čega je išao kod javnog bilježnika. Nitko u a. – k., niti u banci mu nije objasnio što znači promjenjiva kamata i kako će se ona kretati. Nisu mu objasnili niti u svezi kretanja tečaja CHF. Kredit mu je ponuđen po principu "uzmi ili ostavi", te na njega nije mogao utjecati. Nakon podizanja kredita rate su se počele mijenjati i svaki mjesec su bivale sve veće te je na kraju kredit otplatio. Navedeno ukazuje da tužitelj nije znao kako će se kretati kamatne stope i kako će se kretati tečaj CHF, što ukazuje na ništetnost odredbi predmetnog Ugovora u dijelu sukladno utvrđenjima u kolektivnom sporu.

              Stoga je sud sukladno odluci Trgovačkog suda u Zagrebu broj: 26 P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: 43.Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine, odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 4.7.2013. godine, odluci Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2018-10 od 14. lipnja 2018. godine i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, utvrdio da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovora promjenjiva s jednostranom odlukom banke o kojima se nije pregovaralo.

Kako je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: 26 P-1401/2012 od 4.7.2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: 43.Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine utvrđena ništetnost odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate, te koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu gdje je utvrđena ništetnost ugovorene valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a tužitelj je tuženiku temeljem tih ništetnih povećanih kamatnih stopa i ništetne valute vezane za švicarski franak otplaćivao kredit, temeljem čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) u slučaju djelomične ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ništetne odredbe. Obveza vraćanja imovine vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

U ovome slučaju osnova plaćanja promjenjivih kamata i valute vezane za CHF temeljena na Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila je otpala utvrđenjem ništetnim tih odredbi ugovora, te je tuženik temeljem čl. 1111. ZOO-a obvezan izvršiti povrat primljenih novčanih sredstava, sukladno čl. 1115. ZOO-a kao nepošten stjecatelj s zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

Prema nalazu i mišljenju sudske vještakinje M. I. dipl. oec. od 31.1.2020. godine (list 110-122) tužitelj je tuženiku temeljem povećanih kamatnih stopa koje su bile iznad  početne od 5,20 % godišnje i kretale su se do 7,55 % godišnje i temeljem promjene tečaja vezanog za CHF, koji je bio iznad početnog tečaja za 1 CHF od 4,621088 kn tijekom otplate kredita koji se je otplaćivao u razdoblju od 1.9.2006. godine pa do 12.8.2013. godine uplatio više, tj. preplatio ukupan iznos od 22.482,06 kn, u mjesečnim iznosima kao u izreci. Navedeni nalaz je jasno obrazložen i sud ga je stoga prihvatio u cijelosti. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod točkom I. izreke.

Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: 26.P-1401/2012 dana 4.4.2012. godine temeljem čl. 241. ZOO-a prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tome predmetu, danom donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: 43 Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine u odnosu na promjenjivu kamatu koja je utvrđena ništetnom, te danom donošenja odluke Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF.

Od 13.6.2014. godine u odnosu na kamatu i od 14.6.2018. godine u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu 11.6.2019. godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a u kojem zastarijevaju tražbine restitucijskog zahtjeva temeljene na odredbama stjecaja bez osnove, pa stoga prigovor zastare nije osnovan.

Pri donošenju navedene odluke sud je imao u vidu stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-2245/2017-2 od 20.3.2018. godine.

Prema čl. 1. i 5. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 14.6.2006. godine (list 9-15) kredit je odobren i stavljen na raspolaganje korisniku kredita za kupnju motornog vozila marke "R. C. ... E. ...", određenog broja šasije i godine proizvodnje, a prema čl. 4. se koristi isplatom na račun prodavatelja A. – k. "F." d.o.o. na određeni broj računa. Kako je tužitelj kao fizička osoba koja ima i sudužnika sklopio ovaj pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, po ocjeni ovoga suda temeljem čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) tužitelj ima svojstvo potrošača.

Rješenje o upisu u sudski registar tvrtke "H." j.d.o.o. S., J. B. ..., u kome je tužitelj član i osnivač (list 143-144) potvrđuje osnivanje društva ... godine, dakle, poslije otplate predmetnog kredita izvršenog 12.8.2013. godine, pa ta činjenica ne može promijeniti svojstvo tužitelja kao potrošača.

Tužitelj je tužbu podnio u skladu s čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku, navodeći da ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev, jer ne raspolaže sa svim potrebnim podacima, te je sud u rješenju o određivanju vještačenja (list 105-106) naložio tuženiku dostaviti podatke potrebne za vještačenje. Nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci. U takvim okolnostima tužitelj temeljem čl. 186.b ima pravo tijekom glavne rasprave nakon provedenog vještačenja postaviti određeni tužbeni zahtjev.

Parnični troškovi tužitelja u ovome postupku iznosili su 10.390,00 kn, a sastojali su se od troškova sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, od troškova zastupanja na tri rasprave u iznosu od 3.000,00 kn, od troškova sastava jednog potrebnog podneska u iznosu od 1.000,00 kn, od PDV-a u iznosu od 1.250,00 kn, od troškova vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, te od sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 1.140,00 kn.

Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, navedene troškove mu je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan podmiriti tuženik zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana donošenja presude, pa do isplate.

              Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

U Slatini 19. lipnja 2020.

 

 

                                                                                                                               Sudac:                           

                                                                  

                                             Zoran Šljivac

 

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu u roku od 15 dana od dana prijama ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

 

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima odvjetnicima u Z. o. u. R. B. i D. N. iz V., T. M. …,
2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. P. & P. iz Z., I. t. ..., G. I.