1

Poslovni broj: 19 P-3/2020-14

 

                                              

 

Poslovni broj: 19 P-3/2020-14

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Osijeku, po sucu mr.sc. Mirjani Baran, kao sucu pojedincu, a na temelju prijedloga više sudske savjetnice Marine Ljubičić Knežević, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, protiv tuženika Š. K. j.d.o.o., OIB:, B., kojeg zastupa D. M., OIB: odvjetnik u OD S. & M. j.t.d. u O., radi isplate iznosa od 390.585,00 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 1. lipnja 2020. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 19. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

              I              Nalaže se tuženiku Š. K. j.d.o.o., OIB:, B., isplatiti tužitelju REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:, iznos od 12.018,00 kuna (dvanaesttisućaosamnaestkuna) sa zateznim kamatama i to po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja  kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koje teku:

-          na iznos od 6.009,00 kn od 22. studenoga 2019. do isplate,

-          na iznos od 6.009,00 kn od 20. prosinca 2019. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

              II              Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 378.567,00 kn (tristosedamdesetosamtisućapetstošezdesetsedamkuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, odbija se kao neosnovan.             

 

III              Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 11.730,00 kn (jedanaesttisućasedamstotridesetkuna), u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate u ukupnom iznosu od 396.594,00 kuna, a u kojoj navodi kako je Republika Hrvatska vlasnica poslovnog prostora površine 57,72 m2, posebnog dijela nekretnine označene kao kč.br. 5790, koji se nalazi u prizemlju kuće u O.,  opisan kao 16. suvlasnički dio: 702/10000, ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-16) upisana u zk. ul. br., k.o. Osijek. Republika Hrvatska postala je vlasnik predmetnog poslovnog prostora na temelju rješenja Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji od 9. siječnja 2009. i dopunskog rješenja Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Služba za imovinsko - pravne poslove od 6. svibnja 2009., a istim upravlja Državne nekretnine d.o.o. na temelju Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji sklopljenog 21. svibnja 2018. između Republike Hrvatske, Ministarstvo državne imovine, i Državne nekretnine d.o.o. Korisnik poslovnog prostora, prijašnji vlasnik ugostiteljskog obrta B. a sada član društva i zakonski zastupnik tuženika T. B. iz O., 27. lipnja 2016. sa Gradom O. sklopio je Ugovor o zakupu poslovnog prostora na određeno vrijeme od 10 godina, a nakon toga ga je nastavio koristiti bez valjane pravne osnove i po utvrđenju vlasništva Republike Hrvatske. Tuženik ima nepodmireno dugovanje za korištenje predmetnog poslovnog prostora u ukupnom iznosu od 396.594,00 kn zajedno sa zakonskim kamatama, a za razdoblje od travnja 2014. do lipnja 2019. te za listopad 2019., studeni 2019. i prosinac 2019. Visina dugovane naknade određena je u skladu sa Ugovorom o zakupu poslovnog prostora koji je sklopio Grad Osijek i T. B., a koja je iznosila 6.009,00 kn uključujući i PDV. Tužitelj je tuženiku podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a na koji se isti nije očitovao te tužitelj tužbom potražuje iznos od 378.567,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 24. srpnja 2019. pa do isplate, iznos od 6.009,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 18. listopada 2019. do isplate, iznos od 6.009,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 22. studenoga 2019. do isplate te iznos od 6.009,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2019. pa do isplate.

 

Podneskom od 13. siječnja 2020. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 6.009,00 kn, obzirom je tuženik 30. prosinca 2019. podmirio naknadu za listopad 2019. te sada tužitelj potražuje ukupan iznos od 390.585,00 kn.

 

Tuženik tijekom postupka ističe prigovor promašene pasivne legitimacije iz razloga što isti nikada nije potpisao Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 27. lipnja 2006., odnosno isti je potpisao T. B. kao vlasnik obrta B. i Grad O.. Nadalje, tuženik ne spori kako se nalazi u predmetnom poslovnom prostoru bez valjane pravne osnove, no navodi kako tužitelj od njega ne može potraživati naknadu za korištenje poslovnog prostora za vrijeme kada tuženik nije niti bio osnovan, odnosno upisan u sudski registar. Također, tuženik navodi kako je nejasan način obračuna tužitelja, a iz razloga što tužitelj tužbom potražuje mjesečnu naknadu u iznosu od 6.009,00 kn, dok je tuženika podneskom od 4. srpnja 2019. obavijestio kako se za korištenje spornog poslovnog prostora ima platiti mjesečna naknada u iznosu od 4.807,20 kn. Ističe i kako je tijekom 2019. izvršio više uplata u iznosu od 4.807,20 kn, a koje se odnose na korištenje poslovnog prostora.

 

Na održanom ročištu 1. lipnja 2020. tužitelj je naveo kako se iznos od 4.807,20 kn odnosi na iznos zakupnine bez PDV-a, odnosno kako je tuženik u obvezi platiti iznos od 6.009,00 kn. Također navodi kako je tuženik povezan sa obrtom B. kako se radi o istom vlasniku i direktoru, odnosno kako je došlo samo do promjene tvrtke u poslovanju. 

 

U dokaznom dijelu postupka Sud je izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Osijeku, Zemljišno-knjižnog odjela Osijek od 6. siječnja 2020. (str. 4 i 41 spisa), Ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljenog između Grada O. i T. B., vlasnika ugostiteljskog obrta B. od 27. lipnja 2006. (str. 5-9 i 40, 42-45 spisa), zapisnik Republike Hrvatske, Ministarstva državne imovine, Klasa: 372-03/19-03/11, Ur. broj: 536-03-02-04-01/01-19-24 od 9. travnja 2019. sa računom (str. 10-11 spisa), zapisnik Republike Hrvatske, Ministarstva državne imovine, Klasa: 372-03/18-03/44, Ur. broj: 536-03-02-04-01/03-18-01 od 23. kolovoza 2018. (str. 12 spisa), karticu partnera Državne nekretnine d.o.o. od 27. prosinca 2019. (str. 13 spisa), izvadak otvorenih stavaka Državne nekretnine d.o.o. od 16. prosinca 2019. (str. 14 spisa), podnesak – zahtjev za zakup poslovnog prostora tuženika upućen Ministarstvu državne imovine od 6. svibnja 2019. (str. 15 i 46 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj N-DO-20/2019 od 9. rujna 2019. sa povratnicom (str. 16-18 spisa), izvadak otvorenih stavaka Državne nekretnine d.o.o. od 2. siječnja 2020. (str. 25 spisa), kartica partnera Državne nekretnine d.o.o. od 2. siječnja 2020. (str. 26 spisa), podnesak tuženika upućen Državne nekretnine d.o.o. sa potvrdom o primitku preporučene pošiljke (str. 47-48 spisa), podnesak Državne nekretnine d.o.o. upućen tuženiku od 4. srpnja 2019. (str. 49 spisa), financijsku karticu tuženika (str. 50 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (str. 51-53 spisa) i podnesak tuženika upućen Državne nekretnine d.o.o. (str. 60 spisa).

 

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

 

U ovoj pravnoj stvari nisu sporne činjenice kako su T. B. kao vlasnik ugostiteljskog obrta B. i zakupnik i Grad O. kao zakupodavac 27. lipnja 2006. sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u O., K. 31, površine 57,72 m2 u trajanju od 10 godina i kako se zakupnik obvezao plaćati mjesečnu zakupninu u iznosu od 6.009,00 kn, a što je i razvidno iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora sklopljenog između Grada O. i T. B., vlasnika ugostiteljskog obrta B. od 27. lipnja 2006. (str. 5-9 i 40, 42-45 spisa).

 

Također nije sporno kako je predmetni poslovni prostor od 2009. u vlasništvu Republike Hrvatske, a istim upravlja trgovačko društvo Državne nekretnine d.o.o. što također proizlazi iz podneska Državne nekretnine d.o.o. upućenog tuženiku od 4. srpnja 2019. (str. 49 spisa) i izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Osijeku, Zemljišno-knjižnog odjela Osijek od 6. siječnja 2020. (str. 4 i 41 spisa).

 

Nesporno je i kako tuženik poslovni prostor koristi bez pravne osnove, odnosno bez sklopljenog ugovora o zakupu i kako se u istom obavlja ugostiteljska poslovna djelatnost pod nazivom S. k., a što je i razvidno iz zapisnika Republike Hrvatske, Ministarstva državne imovine, Klasa: 372-03/19-03/11, Ur. broj: 536-03-02-04-01/01-19-24 od 9. travnja 2019. sa računom (str. 10-11 spisa), zapisnika Republike Hrvatske, Ministarstva državne imovine, Klasa: 372-03/18-03/44, Ur. broj: 536-03-02-04-01/03-18-01 od 23. kolovoza 2018. (str. 12 spisa), podneska – zahtjev za zakup poslovnog prostora tuženika upućen Ministarstvu državne imovine od 6. svibnja 2019. (str. 15 i 46 spisa), podneska tuženika upućenog Državne nekretnine d.o.o. sa potvrdom o primitku preporučene pošiljke (str. 47-48 spisa), podneska Državne nekretnine d.o.o. upućenog tuženiku od 4. srpnja 2019. (str. 49 spisa) i podneska tuženika upućenog Državne nekretnine d.o.o. (str. 60 spisa).

 

Također je nesporno kako su vlasnik obrta B. i član društva i zakonski zastupnik tuženika ista osoba.

 

Među parničnim strankama sporna je činjenica je li tuženik u obvezi podmiriti utuženo dugovanje, a iz razloga što je tuženik istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije.

 

Također je sporna visina tužbenog zahtjeva, odnosno sporan je iznos koji se odnosi na mjesečno korištenje nekretnine i to je li tuženik u obvezi platiti mjesečni iznos od 6.009,00 kn ili iznos od 4.807,20 kn.

 

Uvidom u izvadak iz sudskog registra za tuženika (str. 51-53 spisa) sud je utvrdio kako je 24. svibnja 2017. u sudski registar upisano osnivanje predmetnog trgovačkog društva (Š. K. j.d.o.o.), a na temelju izjave o osnivanju j.d.o.o. od 11. svibnja 2017. Također je utvrđeno kako je tuženik u sudski registar upisan kao jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću.

 

Tijekom postupka tužitelj je isticao povezanost između obrta B. i tuženika, odnosno isti je naveo kako je došlo samo do promjene tvrtke u poslovanju.

 

U vrijeme osnivanja tuženika na snazi je bio Zakon o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15; u daljnjem tekstu: ZTD) u kojem je čl. 3. st. 1. bilo propisano kako je trgovac pojedinac fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s propisima o obrtu i upisana je u sudskom registru kao trgovac pojedinac.

 

Kao što je već i navedeno, tuženik je u sudskom registru upisan kao jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću, odnosno upisan je kao trgovačko društvo, a ne kao trgovac pojedinac, sa uplaćenim temeljnim kapitalom od 10,00 kn.

 

Obzirom na navedeno, osnovan je tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, odnosno kako tužitelj od njega ne može potraživati naknadu za  korištenje poslovnog prostora za razdoblje prije nego li je osnovan, odnosno upisan u sudski registar, a sve u skladu s čl. 4. ZTD-a kojim je propisano kako trgovačko društvo svojstvo pravne osobe stječe upisom u sudski registar.

 

Dakle, tužbeni zahtjev je neosnovan za utuženo razdoblje do 24. svibnja 2017., odnosno do dana kada je tuženik stekao svojstvo pravne osobe, neovisno o tome što su vlasnik obrta B. i član i zakonski zastupnik tuženika ista osoba (T. B.), a iz razloga što nije došlo do pravnog sljedništva, odnosno tuženik je u sudski registar upisan kao trgovačko društvo, a ne kao trgovac pojedinac, odnosno fizička osoba.

 

Iako je sud naveo kako je tuženik trgovačko društvo, a ne fizička osoba i iz tog razloga nije došlo do pravnog sljedništva, potrebno je uputiti i na odredbu čl. 20. Pravilnika o načinu upisa u sudski registar (Narodne novine, broj: 22/12 i 127/14), koji je bio na snazi u vrijeme upisa osnivanja tuženika u sudski registar, i koji propisuje kako za trgovca pojedinca u glavnoj knjizi treba organizirati, između ostalog i grupu podataka "pravni odnosi" koju čine podaci o godišnjem prihodu, nazivu i broju obrtnog registra te promjene tih podataka, a što nije razvidno iz izvatka iz sudskog registra za tuženika.

 

Tužitelj od tuženika, između ostalog, potražuje iznos od 378.567,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 24. srpnja 2019. do isplate, a u tužbi nije naveo pojedinačne iznose koje potražuje od tuženika od dana upisa tuženika u sudski registar (24. svibnja 2017.), odnosno nije specificirao tužbeni zahtjev nakon istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije.

 

Uvidom u materijalnu dokumentaciju u spisu, odnosno uvidom u karticu partnera i izvatka otvorenih stavaka Državne nekretnine d.o.o. (str. 13 i 14 spisa te 24, 25 i 26 spisa) sud je utvrdio kako tužitelj za razdoblje od 1. travnja 2014. do 30. lipnja 2019. od tuženika potražuje ukupan iznos od 378.567,00 kn, kao što je navedeno i u tužbi i podnesku tuženika od 13. siječnja 2020. Također isto je utvrđeno i uvidom u podnesak D. nekretnine d.o.o. upućen tuženiku od 4. srpnja 2019. (str. 49 spisa), a iz kojeg je razvidno kako tužitelj predmetni iznos (378.567,00 kn) potražuje za gore navedeno razdoblje (od 1. travnja 2014. do 30. lipnja 2019.) i to u mjesečnom iznosu od 4.807,20 kn.

 

Obzirom tužitelj sudu nije dostavio podatke koji iznos bi se odnosio na razdoblje od dana upisa tuženika u sudski registar (24. svibnja 2017.) do 30. lipnja 2019. i u tužbi nije naveo pojedinačne iznose naknade za mjesečno korištenje poslovnog prostora, sud nije mogao utvrditi u kojem je iznosu za navedeno razdoblje tužbeni zahtjev osnovan te je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje iznos od 378.567,00 kn odbio kao neosnovan.

 

Među strankama je bila sporna i visina iznosa naknade za mjesečno korištenje poslovnog prostora, odnosno je li tuženik u obvezi podmiriti iznos od 6.009,00 kn ili iznos od 4.807,20 kn.

 

Iz kartice partnera od 2. siječnja 2020. (str. 26 spisa) razvidno je kako je tuženik 30. prosinca 2019. podmirio naknadu za korištenje za listopad 2019. u iznosu od 6.009,00 kn, a svoj navod kojim osporava visinu mjesečne naknade temelji na dopisu D. nekretnine d.o.o. od 4. srpnja 2019. (str. 49 spisa). Iznos od 4.807,20 kn uvećan za pripadajući PDV čini iznos od 6.009,00 kn koji je tuženik i uplatio tužitelju 30. prosinca 2019. pa je stoga neosnovan tuženikov navod kako su nejasni iznosi koje bi isti trebao platiti.

 

Dakle, obzirom tuženik ne spori kako koristi poslovni prostor i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu ZOO) propisano je kako kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 6.009,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 22. studenoga 2019. do isplate, kao i iznosa od 6.009,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 20. prosinca 2019. do isplate.

 

Sud je tuženika obvezao na isplatu zateznih kamata na utužene iznose, a na temelju čl. 29. st. 1., st. 2. i st. 8. ZOO-a.

 

U odnosu na tuženikov navod kako je tijekom 2019. obavio više isplata na ime korištenja poslovnog prostora i kao dokaz navedenom sudu dostavio financijsku karticu tuženika, sud je utvrdio kako je predmetni navod neosnovan i kako financijska kartica ne predstavlja dokaz koji potvrđuje njegove navode, odnosno iste je mogao dokazati na temelju izvoda prometa po računu, a ne na temelju financijske kartice koja ne predstavlja dokument iz kojeg je razvidno plaćanje.  

 

Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika, obzirom je sud sporne činjenice važne za donošenje odluke utvrdio iz materijalne dokumentacije u spisu.

 

Odluku o naknadi parničnih troškova sud je donio primjenom odredbi ZPP-a i to čl. 151., čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i st. 4., a visina istih odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; u daljnjem tekstu OT).

 

Sud je tijekom postupka utvrdio kako je tuženik u sporu uspio 93,84 %.

 

Naime, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) sud je najprije utvrdio postotak u kojem je svaka od stranaka uspjela (tužitelj 3,08 %, tuženik 96,92 %), zatim je od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeo postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela (što iznosi 93,84 %).

 

Nadalje, sud je utvrdio iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka i to kako slijedi: tuženiku je priznat trošak sastava podneska od 21. svibnja 2020. u iznosu od 5.000,00 kn uvećano za PDV (Tbr. 8. t. 1. OT) i trošak zastupanja na ročištu održanom 1. lipnja 2020. u iznosu od 5.000,00 kn uvećano za PDV (Tbr. 9. t. 1. OT), odnosno sud je tuženiku priznao trošak u ukupnom iznosu od 10.000,00 kn uvećano za PDV što čini iznos od 12.500,00 kn.

 

Nakon što je sud priznao parnični trošak tuženiku u ukupnom iznosu od 12.500,00 kn tuženiku je dosudio trošak koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka kojima su stranke uspjele u parnici, odnosno sud je tuženiku priznao trošak od 11.730,00 kn, obzirom je tuženik uspio u parnici sa 93,84 %.

 

Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci.

                           

U Osijeku 19. lipnja 2020.

 

 

Zapisničar: Sanda Gučić

Sudac:

mr.sc. Mirjana Baran

 

 

 

 

 

Viša sudska savjetnica:

Marina Ljubičić Knežević

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana pismeno u 4 primjerka putem ovog suda.