Poslovni broj: 8 UsIpor-114/20-6

 

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

      Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja T. P. iz S., , OIB:…, zastupanog po  opunomoćenici G. B., odvjetnici u S., , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na promet  nekretnina, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 12. lipnja 2020. godine, u prisutnosti tužitelja sa zamjenikom opunomoćenice tužitelja i odsutnosti tuženika, 19. lipnja 2020. godine,

 

p r e s u d i o j e

             

              1. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja tuženika, Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/18-01/984, URBROJ: 513-04-19-2 od 10. listopada 2019. godine.

             

              2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              U pravovremenoj tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika, Klasa: UP/II-410-20/18-01/984, Urbroj: 513-04-19-2 od 10. listopada 2019. godine tužitelj osporava rješenje te je u bitnom naveo: da tužbu podnosi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava; da je Ugovorom o kupoprodaji od 13. listopada 2015. godine sklopljenim sa prodavateljem B.-Co d.o.o. iz S.,  kupio nekretninu označenu kao čest. zem. 5579/3, Z.U. 19924 k.o. S. u površini od 40 m2; da porezno tijelo nije prihvatilo kupoprodajnu cijenu iz ugovora već da je kao tržišnu vrijednost kupljene nekretnine uzelo cijenu po M2 iz kupoprodajnog ugovora od 24. prosinca 2012. godine temeljem kojeg ugovora je navedeni prodavatelj stekao upravo predmetnu nekretninu; da porezno tijelo pogrešno utvrđuje činjenično stanje obzirom da dana 24. prosinca 2012. godine tj. u vrijeme zaključenja ugovora kojim je prodavatelj B.Co d.o.o. stekao vlasništvo iste nekretnine na navedenoj čestici u zemljišnoj knjizi nije bio zabilježen ovršni postupak prisilne naplate zaloga u ukupnom iznosu od 550.000 Eura, koji iznos premašuje iznos za koji je cijela nekretnina kupljena 2012. godine; da je u članku 7. predmetnog ugovora o kupoprodaji utvrđeno da kupac ima pravo formirati novu česticu, a da bi to učinio treba uložiti svoja novčana sredstva, jer postupak parcelacije i upisa novoformirane čestice iziskuje prilična novčana sredstva; da je člankom 8. predmetnog ugovora uređeno da je prodavatelj dužan u roku od 60 dana izbrisati sve terete na nekretnini koja je predmet kupoprodaje, ali iako je davno prošao navedeni rok isto nije učinjeno, pa da je tržišna cijena predmetne nekretnine trebala biti još niža. Predložio je da se poništi osporeno rješenje  i prvostupanjsko rješenje, te da mu se razreže porez na promet na predmetnu nekretninu temeljem vrijednosti iste. 

U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja. Predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

          Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda D., Ispostava S., KLASA:UP/I-410-20/2016-001/00430, URBROJ:513-007-29-08-2017-0004 od 10. ožujka 2017. godine.

              Navedenim poreznim rješenjem tužitelju je utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 903.860,00 kuna, te porez na promet nekretnina po stopi od 5% u iznosu od 45.193,00 kn.

Na ročištu od 12. lipnja 2020. godine nije pristupio tuženik iako je uredno pozvan a nije opravdao izostanak pa kako nije bilo razloga za odgodu rasprava je održana bez tuženika. Zamjenik opunomoćenice tužitelja je iskazao da u cijelosti ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva, ustrajao je u tužbenom navodu da porezno tijelo kod utvrđivanja tržišne vrijednosti procjenom nije koristilo relevantan usporedni podatak, time što je kao usporedni podatak koristilo cijenu po kojoj je prednik tužitelja stekao predmetnu nekretninu 2012. godine, ne prihvativši činjenicu da je nakon navedenog stjecanja 2014. godine na predmetnoj nekretnini upisano založno pravo, zbog čega je vrijednost nekretnine na tržištu svakako manja. Popisao je trošak sastava tužbe i pristupa na ročište u iznosu od po 1.000,00 kn uvećano za PDV ili ukupno 2. 500,00 kuna.

              U dokaznom postupku čitana je tužba, odgovor na tužbu, te se pregledao sudski spis te spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je prvostupanjskim rješenjem-poreznim rješenjem tužitelju pravilno utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina.

Među strankama nije sporna osnova oporezivanja, odnosno da tužitelj treba po navedenom stjecanju vlasništva nekretnine platiti porez na promet nekretnina.

Sporno da li je pravilno utvrđen iznos poreza odnosno sporno je da li je procjenom pravilno utvrđena tržišna vrijednost predmetne nekretnine, odnosno da li je porezno tijelo koristilo relevantne usporedni podatak o kretanju cijena.

Prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj temeljem Ugovora o kupoprodaji dijela nekretnina od 13. listopada 2015. godine sklopljenog sa prodavateljem B.-Co d.o.o. S., , stekao vlasništvo nekretnine označene kao čest. zem. 5579/3 Zk. ul. 19924 k.o. S., koja u naravi predstavlja zemljište unutar građevinskog područja (K.), površine 400 m2, za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 46.000,00 Eura, u kunskoj protuvrijednosti.

Člankom 4. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“, broj:69/97, 153/02, 22/11. i 143/14, dalje: ZPPN-a) propisano je da je predmet oporezivanja promet nekretnina pri čemu se prometom nekretnina u smislu ovog Zakona smatra svako stjecanje vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj.

Člankom 9. stavkom 1. ZPPN-a je propisano da osnovica poreza na promet nekretnina je tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze, pri čemu se pod tržišnom vrijednosti nekretnine podrazumijeva cijena nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze, u skladu sa stavkom 2. istog članka. Stavkom 4. istog članka je propisano da porezna uprava utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnina kao tržišnu vrijednost nekretnine, u pravilu, iz usprave o stjecanju ako je ukupan iznos naknade koju daje ili isplaćuje stjecatelj približno jednak cijenama koje se postižu ili se mogu postići na tržištu. Prema stavku 7. istog članka Porezna uprava je ovlaštena procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine ako je ukupan iznos naknade iz stavka 4. i 6. ovoga članka manji od cijena koje se postižu ili se mogu postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze. Stavkom 8. istog članka propisano je da procjenu tržišne vrijednosti nekretnine iz stavka 7. ovoga članka utvrđuje službenik Porezne uprave na temelju usporednih podataka o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina s približno istog područja u približno isto vrijeme.

Postupak utvrđivanja porezne obveze pokrenut je temeljem dostavljene obavijesti javnog bilježnika o nastalom prometu od dana 15. listopada 2015. godine.

Porezno tijelo je tržišnu vrijednost nekretnine utvrdilo korištenjem usporednog podatka koji se odnosi na istu česticu zem. (č. zem. 5579/3) koju je prodavatelj B.-Co d.o.o. stekao dana 24. prosinca 2012. godine za kupoprodajnu cijenu iskazanu u Ugovoru o kupoprodaji, odnosno za cijena od 2.259,65 kn/m2.

Prema Izvatku iz Zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog podjela za predmetnu česticu 5579/3 k.o. S., prema stanju na dan 06. veljače 2020. godine, vidljivo je da je u listu C-Teretovnica dana 29. svibnja 2009. godine pod Z-5656/09 i pod Z-5657/09, na teret čest. zem. 5579/3 (osim posebnih dijelova upisanih u knjizi položenih ugovora), uknjiženo pravo zaloga u iznosu 350.000,00 Eura, u kunskoj protuvrijednosti, te založno pravo u iznosu od 200.000,00 Eura, u korist: Banka K. d.d. V.,.

Također je vidljivo da je u listu B-vlastovnica, dana 13. ožujka 2014. godine pod Z-2696/14, temeljem ovršnog prijedloga broj: Ovr-6569/13, zabilježeno da se pokreće postupak ovrhe radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja Banka K. d.d. V., , protiv ovršenika B.-Co d.o.o. S., na čest. zem. 5579/3.

Neosnovan je navod tužitelja da porezno tijelo kod utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnine koju je on kupio (400 m2 čest. zem. 5579 k.o. S.t), nije moglo  kao usporedni podatak koristiti podatak o tržišnoj vrijednosti iste čestice zemlje (č. zem. 5579/3) iz ugovora o kupoprodaji od 24. prosinca 2012. godine, kojim ugovorom je prodavatelj B.-Co d.o.o. stekao vlasništvo navedene nekretnine, budući da u vrijeme njegovog stjecanja na navedenoj čestici u zemljišnoj knjizi nije bio zabilježen ovršni postupak prisilne naplate zaloga u ukupnom iznosu od 550.000 Eura.

Uknjižba založnog prava na nekoj čestici po ocijeni suda utječe na tržišnu vrijednost nekretnine jer nekretnina na kojoj je uknjiženo založno pravo sigurno na tržištu će postići manju cijenu nego da založno pravo nije uknjiženo.

Međutim, zabilježba pokretanja postupka ovrhe radi naplate tražbine ovrhovoditelja Banka K. d.d. V., koja je napravljena u zemljišnoj knjizi, listu B-vlastovnica, za predmetnu česticu, nije nova činjenica bitna za utvrđivanje tržišne vrijednosti čestice, obzirom da je prema naprijed iznijetom vidljivo da je na predmetnoj čestici još 2009. godine u listu C- Teretovnicu, tj. u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji (24. 12. 2012.) kojim je prodavatelj B.-Co d.o.o. kupio predmetnu česticu, već bilo uknjiženo založno pravo u korist Banke K. d.d. V.. Dakle, u vrijeme sklapanja ugovora od 24. prosinca 2012. godine, kojom je prodavatelj B.Co d.o.o. stekao predmetnu nekretninu, ista je već bila opterećena uknjiženim založnim pravom na iznos od 550.000, 00 Eura, što je moglo utjecati na tržišnu vrijednost iste nekretnine.

Činjenica da je na navedenoj čestici u zemljišnoj knjizi dana 13. ožujka 2014. godine (tj. nakon sklapanja ugovora od 24.12.2012.) zabilježen ovršni postupak prisilne naplate zaloga u ukupnom iznosu od 550.000 Eura, nije nova činjenica bitna za utvrđenje tržišne vrijednosti nekretnine, budući da je na nekretnini od ranije uknjiženo založno pravo pa samim time čim je uknjiženo založno pravo moglo se očekivati da se radi naplate osiguranog potraživanja  ovrhovoditelja  u situaciji neplaćanja duga pokrene ovršni postupak radi naplate duga  prodajom založene nekretnine.

Stoga, činjenica zabilježbe pokretanja postupka ovrhe ne bi utjecala na tržišnu vrijednost nekretnine, obzirom da ukoliko bi se predmetna nekretnina u ovršnom postupku prodavala radi podmirenja osiguranog potraživanja ovrhovoditelja, novi kupac bi trebao dobiti nekretninu bez tereta-založnog prava.

Prodajom nekretnine u ovršnom postupku tužitelj bi bio doveden u nepovoljniju situaciju, ali upravo da se navedeno ne bi desilo tužitelj se je kod kupnje nekretnine  odredbama predmetnog ugovora zaštitio, time što je ugovoreno da će prodavatelj u utvrđenom roku izbrisati uknjiženo založno pravo, ali isto prodavatelj nije učinio, međutim to nije od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, već se radi o pitanju ispunjenja ugovora tj. ugovornom odnosu tužitelja kao kupca i prodavatelja nekretnine.

Prema naprijed navedenom proizlazi da je tužitelj predmetnu nekretninu kupio bez tereta založnog prava prodavatelj se obvezao izbrisati založno pravo, stoga bi cijena iste nekretnine mogla biti i veća nego 24. prosinca 2012. godine kada je ugovorom o kupoprodaji prodavatelj kupio predmetnu nekretninu, budući da je već tada na  nekretnini bilo uknjiženo založno pravo.

Tužbeni navod kojim se spominju troškovi parcelacije nije od utjecaja budući je tužitelj znao što i pod kakvim uvjetima kupuje i isto je prihvatio ugovorom.

Slijedom navedenog osporeno rješenje je zakonito.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, dalje, ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u  izreci presude.

Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova upravnog spora je odbijen sukladno članku 79. ZUS-a, budući da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, jer je  tužbeni zahtjev odbijen.

 

 

U Splitu 19. lipnja 2020. godine

                                                                                                                   S U D A C

 

                                                                                                     Studenko Vuleta, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. st. 1. ZUS-a). Žalba  odgađa izvršenje presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).

 

DNA:

-          opunomoćenici tužitelja G. B., S., , uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnike od 12. i 19.06.2020.,

-          u spis.

 

 

Kalendar 30 dana