Republika Hrvatska Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9 Poslovni broj: 5 Gž-616/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. N. M., OIB: …, 2. D. M., OIB: …,oboje iz Z., i 3. N. M. iz D., OIB: …, svi zastupani po punomoćnici D. K., odvjetnici u S., protiv tuženika H. e. d.d. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu A.& partneri iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 13. siječnja 2020. poslovni broj Pn-3006/2008, dana 19. lipnja 2020.,

p r e s u d i o j e

1. Djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana žalba tužitelja N.
M., D. M. i N. M. te se djelomično preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 13. siječnja 2020. poslovni broj Pn-3006/2008 u točki I. podtočka II., III. i IV. njezine izreke tako da je tuženik H. e. d.d. dužan u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima iznos od 10.000,00 kuna, na ime neimovinske štete pok. A. M., te svakom tužitelju iznos od 10.000,00 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. ožujka 2008. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu u točki I. potvrđuje prvostupanjska presuda.

2. Preinačuje se odluka o trošku sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude
tako da svaka stranka snosi svoj trošak, s time da se ujedno odbija i zahtjev za naknadom
troška sastava žalbe.

Obrazloženje

Pobijanom presudom točkom I. odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku da I-III tužitelju isplati iznos u visini 5.100,00 kuna na ime imovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.09.2007. godine do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da I-III tužitelju isplati iznos u visini 30.000,00 kuna na ime
neimovinske štete pok. A. M. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.03.2008. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da I tužiteljici isplati iznos u visini 30.000,00 kuna na ime
neimovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.03.2008. godine do
isplate.

2 Poslovni broj: 5 Gž-616/2020-2

IV. Nalaže se tuženiku da II tužitelju isplati iznos u visini 30.000,00 kuna na ime
neimovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.03.2008. godine do
isplate.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi troškove ovog postupka.", kao neosnovan.

Točkom II. naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 12.500,00 kuna u roku 15 dana. "

Protiv gornje presude žalbu su izjavili tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog
postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene
materijalnog prava, uz prijedlog da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači ili ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom
povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku
(«Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11,
25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2.
ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju upire žalitelj jer odluka nema proturječnosti ili pak
nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:

- da je predmetom spora zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete na ime
povećanih troškova života uslijed nabavke odjeće i obuće i dodatnog troška prehrane zbog nemogućnosti korištenja kuhinje i uništenih namirnica te zahtjev za naknadom neimovinske štete zbog duševnih boli u vidu povrijeđenosti, zabrinutosti, tjeskobe te različitih nelagoda i pojačanih napora za prednika tužitelja u iznosu 30.000,00 kuna, zbog duševnih boli u vidu povrijeđenosti, zabrinutosti, tjeskobe te različitih nelagoda i pojačanih napora za 1. I 2. tužitelja po 30.000,00 kuna, a koja šteta im je nastala 23. rujna 2007. uslijed građevinskih radova na građevini i investitora tuženika zbog kojih je došlo do urušavanja kolnika K. ulice u dužini 40 metara pri čemu je došlo i do urušavanja potpornog zida koji se nalazi na 20 metara od kuće tužitelja dok je na kući tužitelja došlo do vidljivih napuknuća kako na fasadi tako i unutrašnjim stambenim prostorima, radi čega su tužitelji i evakuirani od strane policije,

- da je uvidom u građevinsku dozvolu i ugovor o izvođenju građevinskih radova
zaštite građevinske jame od 5. siječnja 2007. zaključen između trgovačkih društva T.
d.d. i C. d.o.o. utvrđeno da je temeljem pravomoćne građevinske dozvole od 8. studenoga

2006. tuženiku, kao investitoru, dozvoljena gradnja poslovne građevine s podzemnom
garažom i trafostanicom, te dogradnja spojnog trakta s uredskim poslovima i spojnog mosta sve na adresi u Z., za izgradnju kojeg objekta je tuženik angažirao trgovačko društvo T. d.d., koji je za izvođenje građevinskih radova zaštite građevinske jame temeljem ugovora od 5. siječnja 2007. angažirao trgovačko društvo C. d.o.o. Uvidom u zapisnik od 9. listopada 2007. i od 29. listopada 2007. utvrđeno je da je dana 9. listopada 2007. komisija u sustavu od 3 stručnjaka - vještaka, od kojih je jednog T. M., stalnog sudskog vještaka za građevinarstvo izvršila pregled objekata na istočnoj stani te je tom prilikom konstatirano kako između ostalih objekata i objekt na adresi

3 Poslovni broj: 5 Gž-616/2020-2

nije siguran za povratak stanara zbog blizine mjesta odrona iako na predmetnom objektu nisu vidljiva veća oštećenja koja bi ugrožavala sigurnost i stabilnost građevine. Nadalje, komisija u istom sastavu pregledala je iste objekte i nakon 20 dana, tj. 29. listopada 2007. i utvrdila kako je na objektu K. ulice, došlo do neznatnog dodatnog otvaranja pukotine u zidu desno od ulaza. Nadalje, a uvidom u preslike osobnih iskaznica prednika tužitelja pok. A.. M. te 1. i 2. tužitelja, uvjerenje o prebivalištu, izvadak iz knjige položenih ugovora br. poduloška 11723 k.o. T. te potvrde o boravku u hostelu R. utvrđeno je kako su prednik tužitelja te 1. i 2. tužitelj u razdoblju od 23. rujna do 18. studenoga 2007. boravili u hostelu R., imali prijavljeno prebivalište na adresi K. ulica br. 17 u Z., a na kojoj adresi se nalazi stan na I katu, ukupne površine 40 m2, koje je prednik tužitelja bio vlasnikom. Naime, stranke postupka na ročištu za glavnu raspravu od 5. travnja 2019., učinile su nespornim činjenicu kako je adresa A. H. 17, a kako je to navedeno u izvatku iz knjige položenih ugovora, zapravo adresa K. ulica br. 17. Slijedom svega navedenog, a kako tuženik niti ne osporava da je kao naručitelj sa trgovačkim društvom T. d.d. kao izvođačem, zasnovao ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 620. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) predmetom kojeg je bila izgradnja građevine pobliže opisane u građevinskoj dozvoli kako je ranije navedeno i to na adresi sjedišta tuženika, tako tuženik u smislu odredbe čl. 1108. ZOO-a, solidarno sa izvođačem radova, odgovora trećim osobama za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova,

- da je u ovom konkretnom slučaju tuženik kao naručitelj radova i vlasnik nekretnine
na kojoj su se izvodili radovi, naručio od trgovačkog društva T. d.d., kao glavnog izvođača radova, izvođenje građevinskih radova uključujući i radove zaštite građevinske jame
na izgradnji nove poslovne građevine tuženika sa 8 nadzemnih etaža i podzemnim garažama u
6 nivoa sa trafostanicom i spojnim traktom, to se nedvojbenim utvrđuje kako je zaštita
građevinske jame na građevinskom poduhvatu ovakvog opsega i složenosti opasna djelatnost,
a takva građevinska jama opasna stvar, po ocjeni suda izvođenje radova na zaštiti građevinske
jame za izgradnju građevine sa 8 nadzemnih etaža i podzemnih garaža u 6 nivoa predstavlja u
konkretnom slučaju opasnu djelatnost jer po složenosti tehničkih poslova za zaštitu i
izgradnju takve jame kao i činjenici da se ista gradi unutar izgrađenog naselja, predstavlja
opasnu djelatnost. Izgradnja i zaštita ovakve građevinske jame iziskuje povećanu pažnju
tuženika prilikom izvođenja jer se prema redovitom tijeku stvari moglo očekivati urušavanje,
pri čemu su isti trebali procijeniti i opasnost od urušavanja kao i utjecaja na okolne objekte. U
konkretnom slučaju izostala je takva pažnja jer je izvođenja radova uzrokovalo urušavanje
dijela K. ulice i evakuaciju dijela stanovništva. Stoga je kako je do urušavanja K. ulice došlo tijekom izvođenja radova zaštite građevinske jame, a upravo su radi urušavanja K. ulice, prednik tužitelja i 1. i 2. tužitelj bili evakuirani iz stana u K. ulici br. 17 te smješteni u hostelu R., to je tuženik u smislu odredbe čl. 1063., čl. 1064. u svezi s čl. 1045. st. 3. ZOO-a pasivno legitimiran i odgovoran tužiteljima za eventualnu štetu koju su isti pretrpjeli, a obzirom da su prednik tužitelja i 1. i 2. tužitelj uslijed izvođenja gore opisanih radova, evakuirani iz stana gdje su imali prijavljeno i prebivalište jer isto nije bilo sigurno mjesto zbog blizine odrona, kao irelevantan cijeni dokazni prijedlog provođenja građevinskog vještačenja na okolnost utvrđivanja uzročno posljedične veze izvođenja radova i sa štetom koju tužitelji tvrde da su pretrpjeli, jer tuženik za eventualnu štetu odgovora kao vlasnik opasne stvari, odnosno osoba koja se bavi opasnom djelatnošću u smislu ranije navedenih odredbi ZOO-a,

- da je prednik tužitelja u vrijeme štetnog događaja bio vlasnikom nekretnine na adresi
K. ulica br. 17, na kojoj adresi je zajedno sa 1. i 2. tužiteljem u smislu odredaba Zakona o prebivalištu i boravištu ("Narodne novine" br. 53/91) imao prijavljeno prebivalište to se

4 Poslovni broj: 5 Gž-616/2020-2

prigovor nedostatka aktivne legitimacije nalazi neosnovan. Dakle, kako je do urušavanja K. ulice došlo tijekom izvođenja radova zaštite građevinske jame, zbog čega su prednik tužitelja i 1. i 2. tužitelj evakuirani i smješteni u hostel R. to je tuženik pasivno legitimiran i odgovoran tužiteljima za štetu, osnovu i visinu koje je nadalje valjalo utvrditi,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi kako se prednici tužitelja u trenutku samog nastanka štetnog događaja, nisu nalazili u svojoj kući, tako da su se tek po zaprimanju obavijesti o štetnom događaju uputili svojoj kući u koju ih je pustio policijski službenih uz pratnju i to samo kako bi uzeli svoje osobne dokumente, nakon čega su prednik tužitelja i 1. tužiteljica bili odvezeni u hostel R. gdje im se pridružio i 2. tužitelj, da su u hostelu svi troje bili smješteni u jednoj sobi sa kupaonicom, dok im je prehrana bili organizirana u hostelu i to 3 obroka dnevno u točno određeno vrijeme, koje obroke 1. i 2. tužitelj zbog radnog vremena svog zaposlenja nisu bili omogućeni koristiti, dok se prednik tužitelja tijekom dana nalazio kod kuće 3. tužitelja, radi čega su si kupovali hranu, da su si zbog nemogućnosti ulaska u kuću morali kupiti odjeću, a isto tako propala im je i sva uobičajena hrana koju su držali u frižideru svoje kuće, obzirom da je struja bila isključena u svim nekretninama u K. ulici. Obzirom da su 1. i 2. tužitelj o gore navedenim činjenicama iskazivali u suglasju to je njihove iskaze sud cijenio vjerodostojnima,

- da iako je životno i logično da su isti u trenutku saznanja za štetni događaj te
dolaskom na lice mjesta koje je bilo osiguravano po policijskim službenicima koji im osim u
pratnji, nisu dozvolili ulazak u stan, a nakon toga niti ostanak u stanu u kojem su živjeli, zbog
postojanja mogućnosti od urušavanja, osjetili zabrinutost, strah i emotivnu bol za svoju
imovinu koju su tijekom života stvarali, sud ne nalazi da bi tako opisana povreda prava
osobnosti bila težine koja bi u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a, opravdavala dosuđenje
pravične novčane naknade iz razloga što prednik tužitelja i 2. tužitelj nisu niti zatražili bilo
kakvu liječničku pomoć u vezi povreda prava osobnosti na duševno zdravlje koje navode da
su pretrpjeli, a isto ne čini niti 1. tužiteljica. Naime, iako bi iz iskaza 1. tužiteljice proizlazilo
da je ista provodila liječenje, sud u tom dijelu njezin iskaz ne cijeni vjerodostojnim obzirom
da nije niti životno niti logično da se ista na posebno postavljeno pitanje kada se javila
liječniku, predmetnog ne samo nije mogla sjetiti već je svojim odgovorom kako ne zna da li je
to bilo tjedan dana po štetnom događaju ili mjesec ili šest mjeseci ili godinu ili dvije godine,
dovela u sumnju i činjenicu da se ista uopće javila liječniku i provodila liječenje u vezi tegoba
za koje navodi da su se javile upravo kao posljedica štetnog događaja, a obzirom da sud ne
raspolaže stručnim znanjem potrebitim za utvrđenje da li su prednik tužitelja i 1. i 2. tužitelji
predmetnim štetnim događajem (nemogućnost stanovanja u svom domu uslijed evakuacije i
smještaja u hostelu) pretrpjeli bolove i strah takvog intenziteta i težine zbog kojih bi im bilo
povrijeđeno pravo osobnosti koje bi opravdavalo dosuđenje pravične novčane naknade, a niti
predmetno može cijeniti samim uvidom u osobni zdravstveni karton 1. tužiteljice prihvatio je
dokazni prijedlog 2. tužiteljice za provođenjem medicinskog vještačenja, međutim kako
tužitelji na ranije navedene okolnosti utvrđenja postojanja boli i strah te trajanja i intenziteta
za prednika tužitelja i 2. tužitelja nisu niti predlagali medicinsko vještačenje, dok je 1.
tužiteljica odustala od navedenog dokaznog prijedloga tužitelji u smislu odredbe čl. 219. u
vezi odredbe čl. 221. a ZPP-a nisu niti dokazali osnovanost niti visinu tog dijela zahtjeva u
smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a, pri tome da je za ukazati kako 1. tužiteljica, iako se u svom
podnesku kojim je odustala od izvođenja dokaza pozivala na slabo imovinsko stanje, nije
tražila niti oslobođenje od snošenja troškova u smislu odredbe čl. 173. ZPP-a, a niti je
relevantnom dokumentacijom dokazivala svoju lošu imovinsku situaciju. Stoga je zahtjev I na
ime naknade neimovinske štete koju su pretrpjeli prednik tužitelja i 1. i 2. tužitelj valjalo
odbiti kao neosnovan.

5 Poslovni broj: 5 Gž-616/2020-2

Po motrištu ovog suda djelomično se osnovano u žalbi tužitelja prigovara pogrešnoj
primjeni materijalnog prava u odnosu na pravni zaključak suda prvog stupnja da u
konkretnom slučaju objektivno ne postoji neimovinska šteta koju bi tužitelji pretrpjeli niti
pravo na isplatu pravične novčane naknade jer da nema povreda prava osobnosti, odnosno da
povreda nije dokazana.

Naime, odredbom čl. 19. st.1. ZOO-a propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima
pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Prema st. 2.
istog članka pod pravima osobnosti u smislu tog Zakona razumijevaju se prava na život,
tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog
života, slobodu i dr. Prema odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti
sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu
novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

Točno je da u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a svaka povreda prava osobnosti ne
daje pravo na isplatu pravične novčane naknade no iz sadržaja citirane odredbe jasno proizlazi
da kriterij odnosno kvalifikatorne okolnosti po kojima se utvrđuje pravo na isplatu pravične
novčane naknade i njezina visina (jačina i trajanja fizičkih boli, duševnih boli, straha) nisu
samostalan taksativno određen oblik nematerijalne štete, kako se to navodi u žalbi.

Stoga kvalifikatorne okolnosti nisu ograničene kao ni sami oblici povreda prava
osobnosti navedenih u čl. 19. st. 2. ZOO-a (povreda prava na život, slobodu, tjelesno i
duševno zdravlje i dr.) pa stoga duševne boli kao kvalifikatorna okolnost mogu predstavljati i
svekolike druge duševne boli koje sud prihvati kao pravno odlučne pa tako kao i duševne boli
zbog privremene nemogućnosti ostvarivanja prava na dom i obiteljski (su)život.

U konkretnom slučaju po ocjeni ovog suda bilo je povrijeđeno pravo osobnosti 1. i 2.
tužitelja i prednika tužitelja zbog konkretne životne situacije u kojoj su se našli zbog propusta
u izgradnji susjedne stambene zgrade i dramatičnog urušavanja ulice te evakuacije stanara iz
okolnih zgrada od strane policije te smještaju u hostel od 23. rujna do 18. studenog 2007. koje
okolnosti nedvojbeno upućuju na poremećenost dotadašnjeg duševnog mira tužitelja zbog
nemogućnosti korištenja doma i prekida obiteljskog suživota što bi po motrištu ovog suda
opravdalo dosuđivanje pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a.

Naime, pravo na dom i obiteljski život pripadaju području vlastite osobne sigurnosti i
dobrobiti i za tužitelje su egzistencijalno važni u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda.

Stoga, u okolnostima predmetnog slučaja, a imajući na umu cjelokupne posljedice iz
predmetnog štetnog događaja za tužitelje, odnosno težinu povrede koju su zadobili tužitelji u
predmetnom štetnom događaju, kao i jačinu i trajanje duševnih boli, cilj kojemu služi naknada
ali i tome da se ne pogoduje težnjama koje su nespojive s njezinom naravi i društvenom
svrhom, prema shvaćanju ovog suda tužiteljima pripada novčana satisfakcija, s time da visinu
naknade neimovinske štete ocjenjuje u skladu s odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 223.
ZPP-a (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1902/2013), smatrajući da je
primjerena satisfakcija u iznosu od 10.000,00 kuna za prednika tužitelja i 1. i 2. tužitelja zbog
povrede prava osobnosti na duševno zdravlje i obiteljski život zbog uskrate mogućnosti
korištenja doma u navedenom razdoblju.

6 Poslovni broj: 5 Gž-616/2020-2

U odnosu na zahtjev za naknadom imovinske štete na ime kupovine odjeće prednika
tužitelja i 1. i 2. tužitelja kupovanja hrane te uništenih namirnica u hladnjaku i ledenici, sud
prvog stupnja svoju odluku obrazlaže time da valja navesti kako tužitelji u smislu odredbe čl.

219. u vezi odredbe čl. 221. a ZPP-a nisu dokazali predmetni zahtjev niti u osnovi niti visini u
smislu odredbe čl. 1089 ZOO-a, jer i u slučaju prihvaćanja iskaza tužitelja kao životne i
logične u dijelu u kojem su iskazivali o kupovini hrane zbog nemogućnosti korištenja
omogućenih im obroka u hostelu, zatim kupovini potrebite odjeće koju zbog evakuacije nisu
mogli ponijeti sa sobom, uništenju hrane u hladnjaku zbog isključenja struje u cijelom kvartu,
tužitelji svojim iskazima nisu detaljnije od navedenog opisali da bi štetu pretrpjeli u visini
kako to potražuju, te da niti ikakvom relevantnom dokumentacijom ne dokazuju da su u
vrijeme štetnog događaja bili zaposleni pa time niti da bi zbog radnog vremena bili
onemogućeni u korištenju pruženih obroka u hostelu, čime nisu dokazali niti osnovu tog dijela
zahtjeva, dok prednik tužitelja obroke nije niti želio koristiti jer se tijekom dana nalazio kod 3.
tužitelja pa istom u tom dijelu nije niti nastala šteta na ime troškova prehranjivanja tijekom
boravka u hostelu, da je od štetnog događaja do podnošenja tužbe proteklo tek 6 mjeseci pa je
bilo realno za očekivati da su tužitelji u posjedu računa o kupovini odjeće i hrane iz kojih bi
bila razvidna osnova i visina tog dijela zahtjeva, međutim, kako tužitelji ne dostavljaju ranije
navedenu dokumentaciju, a niti iskazima detaljnije opisuju odjeću i hranu koju su kupili i koja
je uništena (vrstom, količinom, markom ili na neki drugi način), a temeljem čega bi se uz
primjenu odredbe čl. 223. ZPP-a mogla utvrditi eventualno visina tog djela zahtjeva to
tužitelji nisu dokazali osnovanost i visinu niti tog dijela zahtjeva.

Neutemeljeno se u žalbi prigovara navedenim činjeničnim i pravnim zaključcima suda
prvog stupnja, jer prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je
naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pretpostavke o
odgovornosti za štetu jesu postojanja subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna
radnja štetnika, šteta i uzročna veza između štetne radnje i štete, dakle, jedna od pretpostavki
odgovornosti za štetu je štetna radnja štetnika.

Pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza zaključio da tužitelji, na
kome je bio teret dokaza, nisu dokazali postojanje obične imovinske štete, jer i prema ocjeni
ovog suda, protivno žalbenim navodima, rezultati provedenog dokaznog postupka ne daju
nikakve osnove za zaključak da su tužitelji pretrpjeli štetu u utuženom iznosu na ime odjeće i
prehrane, jer im je u hostelu nedvojbeno bila osigurana redovita i kvalitetna prehrana u vidu
tri obroka, a odjeća koju su eventualno kupili nije bio nepotreban trošak niti je dokazano da je
u stanu hrana u hladnjaku propala.

Stoga je nebitno žalbeno ukazivanje da je tu štetu sud trebao utvrditi po slobodnoj
sudačkoj ocjeni, u smislu čl. 223. ZPP-a, koja procesna odredba ne ovlašćuje sud na
arbitriranje, jer traži ocjenu određenih odlučnih okolnosti ili indicija kojima treba sud
raspolagati kako bi mu poslužile kao element slobodne ocjene prema kojoj će tada moći
logički utvrditi (tek) visinu nastale (ovdje imovinske) štete.

Slijedom navedenog obrazloženja valjalo je temeljem čl. 373. točka 3. i čl. 368. st. 1
ZPP-a djelomično uvažiti žalbu tužitelja i djelomično preinačiti i potvrditi pobijanu presudu
glede glavne stvari.

Posljedično je preinačena i odluka o trošku razmjerno konačnom uspjehu stranaka u
ovoj parnici temeljem čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 2. ZPP-a tako da svaka stranka snosi
svoj trošak.

7 Poslovni broj: 5 Gž-616/2020-2

Odluka o trošku žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP- a.

U Zadru, 19. lipnja 2020.

S U D A C

Marin Grbić

Broj zapisa: 17897-17483

Kontrolni broj: 06da7-350bc-528b9

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=MARIN GRBIĆ, L=ZADAR, O=ŽUPANIJSKI SUD, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati
izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Zadru potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.