- 1 -              Kžzd 31/2019-7

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 31/2019-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene V. N. i drugih, zbog kaznenih djela iz čl. 162. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama optuženice i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 21. prosinca 2018. broj Kzd-8/16, u sjednici održanoj 18. lipnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika te se ukida prvostupanjska presuda u odnosu na opt. S. D. i kazneno djelo pod toč. 4. izreke te presude te se u tom dijelu predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

II.              Uslijed te odluke, žalba opt. S. D. je bespredmetna.

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              U povodu žalbi opt. I. B. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda i, temeljem čl. 452. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 126/19., dalje: ZKP/08-I) izriče,

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

protiv opt. I. B. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

 

da bi

 

toč. 5.: neutvrđenih dana u razdoblju od ožujka 2001. do sredine 2002., u S. P., iskorištavajući, a radi ostvarivanja spolnih odnosa s mldb. K. N., rođenom ..., njenu ranu mladenačku dob, psihičko stanje uslijed loših socioekonomskih prilika i ukupnost loših uvjeta odrastanja u višečlanoj obitelji, te odnos poznanstva sa njezinom majkom opt. V. N., a sve po prethodnom dogovoru s njom da će K. s njim održavati spolne odnose uz novčanu naknadu, te znajući da ona K. na to primorava, u više navrata, spolno općio s mldb. K. N., na način da je ona došla u štagalj u dvorištu iza njegove kuće, gdje su imali spolne odnose, nakon čega joj je po završetku odnosa davao novac u iznosu od 100,00 do 200,00 kuna, kao i živežne namirnice, koje je ona potom odnosila opt. V. N.,

 

dakle, s drugom osobom bez njezinog pristanka izvršio spolni odnošaj iskorištavanjem stanja osobe zbog kojega ona nije bila sposobna izraziti svoje odbijanje,

 

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, spolni odnošaj bez pristanka iz čl. 152. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11.

 

Uslijed te odluke, žalbe opt. I. B. i državnog odvjetnika u tom dijelu su bespredmetne.

 

II.              Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika te se prvostupanjska presuda preinačuje u pravnoj oznaci djela i izriče da je opt. V. N., djelom pod toč. 1. izreke te presude, počinila kazneno djelo podvođenja iz čl. 195. st. 4. u vezi st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine‟ broj 110/97. i 27/98.), a djelom pod toč. 2. izreke te presude, kazneno djelo podvođenja djeteta iz čl. 162. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17.).

 

III.              Uslijed gornjih odluka te djelomičnim prihvaćanjem žalbi opt. V. N., opt. I. B. i opt. M. K., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni na način da se:

 

- opt. V. N. za kaznena djela za koja je ovdje osuđena i to, za kazneno djelo iz čl. 195. st. 4. u vezi st. 2. KZ/97., temeljem te zakonske odredbe, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 162. st. 1. KZ/11., temeljem te zakonske odredbe, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci te joj se prihvaća po sudu prvog stupnja utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 157. st. 2. KZ/11. pa se, primjenom čl. 51. st. 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri)  godine, u koju joj se, na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 18. ožujka 2015. do 30. srpnja 2015.

 

- opt. I. B. se, za kazneno djelo iz čl. 152. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11. za koje je pod toč. 8. izreke pobijane presude proglašen krivim, prihvaća po sudu prvog stupnja kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, te mu se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 5 (pet) mjeseci iz opozvane uvjetne osude izrečene presudom Općinskog suda u Varaždinu od 16. veljače 2016. broj Kzm-52/2014., potvrđene presudom Županijskog suda u Varaždinu od 16. listopada 2010. broj Kžzd 33/2016. uzima kao utvrđena, pa se opt. I. B., temeljem čl. 53. st. 1. u vezi čl. 51. st. 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju mu se, temeljem čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 27. listopada do 17. prosinca 2010. te od 18. ožujka do 7. svibnja 2015.

 

- opt. M. K., za kazneno djelo iz čl. 157. st. 2. KZ/11., za koje je pod toč. 10. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 18. ožujka do 7. svibnja 2015.

 

IV.              U ostalom dijelu žalbe opt. V. N., opt. I. B., opt. M. K. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se, u neukinutom i nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, pod toč. 1. izreke, proglašena je krivom opt. V. N. zbog kaznenog djela podvođenja iz čl. 195. st. 6. u vezi st. 2. KZ/97 (ošt. K. N.), za koje joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pod toč. 2. izreke zbog kaznenog djela podvođenja iz čl. 195. st. 4. u vezi st. 2. KZ/97 (ošt. S. I.), za koje joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a pod toč. 3. izreke zbog kaznenog djela prostitucije iz čl. 157. st. 2. KZ/11, za koje joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci pa je, primjenom odredaba o stjecaju, osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci u koju joj je, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunato vrijeme lišenja slobode od 18. ožujka 2015. do 30. srpnja 2015.

 

Nadalje, pod toč. 4. izreke te presude, proglašen je krivim opt. S. D., zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 2. u vezi čl. 188. st. 1. KZ/97 (ošt. K. N.) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, pod toč. 5. i 8. izreke pobijane presude, proglašen je krivim opt. I. B., zbog dva kaznena djela spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 152. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11 (ošt. K. N. i ošt. S. I.) za koje mu je svako utvrđena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci te je, primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca. Navedena kazna uzeta je kao utvrđena zajedno s kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci iz opozvane uvjetne osude koja je opt. I. B. izrečena pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kžzd-33/16 od 10. listopada 2016. pa je optuženik, temeljem čl. 51. st. 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca, uz uračunavanje vremena oduzimanja slobode od 27. listopada 2010. do 17. prosinca 2010. te od 18. ožujka 2015. do 7. svibnja 2015.

 

Također, pod toč. 10. izreke, proglašen je krivim opt. M. K. zbog kaznenog djela prostitucije iz čl. 157. st. 2. KZ/11, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu je uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 18. ožujka 2015. do 7. svibnja 2015.

 

Istovremeno, oslobođeni su optužbe opt. D. H. da bi počinio kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 152. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11 na štetu K. N. te opt. M. K. da bi počinio isto kazneno djelo čl. 152. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11 na štetu S. I., koja kaznena djela su činjenično i pravno opisana pod toč. 7. i 9. tog dijela izreke pobijane presude.

 

Temeljem čl. 452. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), odbijena je optužba protiv opt. M. K. da bi počinio kazneno djelo spolnog odnošaja s nemoćnom osobom iz čl. 189. st. 1. KZ/97 na štetu K. N. činjenično i pravno opisano pod toč. 6. izreke tog dijela pobijane presude.

 

Optuženici su, temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08, obavezani na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1., 6.  i 7. ZKP/08 i to svaki u ukupnom iznosu od po 5.648,68 kn, a dužni su platiti i troškove opunomoćenika oštećenica o čijoj će visini biti odlučeno posebnim rješenjem. Opt. V. N. i opt. S. D. obavezani su na plaćanje troškova obrane po službenoj dužnosti, o čijoj će visini također biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Žrtve kaznenih djela, ošt. K. N. i ošt. S. I., upućene su sa svojim imovinskopravnim zahtjevima na parnicu, sukladno čl. 158. st. 2. i 3. ZKP/08.

 

Protiv te presude žale se optuženici i državni odvjetnik.

 

Opt. V. N. se žali po svom branitelju N. S., odvjetniku iz Odvjetničkog društva S. i R. j.t.d. iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženica oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijani dio presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno, da se ta presuda preinači i optuženici izrekne blaža kazna.

 

Opt. S. D. se žali po svojoj braniteljici M. N.-G., odvjetnici iz V., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i ovaj optuženik, zbog nedostatka dokaza, oslobodi optužbe.

 

Opt. I. B. se žali po svom branitelju R. K., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno da se ta presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe ili mu se izrekne blaža kazna.

 

Opt. M. K. se žali po svom branitelju M. S., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se osuđujući dio pobijane presude u odnosu na žalitelja preinači i on oslobodi od optužbe ili, pak, da se taj dio ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe optuženika nisu podneseni.

 

Državni odvjetnik podnosi žalbu kojom osuđujući dio prvostupanjske presude (toč. 4. izreke) i odbijajući dio (toč. 6. izreke) pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, nadalje, osuđujući dio prvostupanjske presude pod toč. 1. i 2. izreke pobija zbog povrede kaznenog zakona, a oslobađajući dio u odnosu na kaznena djela pod toč. 7. i 9. izreke prvostupanjske presude, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Osuđujući dio pobija se i zbog odluke o kazni u odnosu na opt. V. N., opt. I. B. i opt. M. K.. U žalbi se predlaže da se pobijana presuda za kaznena djela pod toč. 4. i 6. izreke te presude ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, za djela pod toč. 1. i 2. izreke predlaže se preinačiti u pravnoj oznaci djela, a također i preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način da se opt. V. N. izreknu strože pojedinačne i jedinstvena kazna zatvora za djela pod toč. 1., 2. i 3. izreke, opt. I. B. utvrde strože pojedinačne i jedinstvena kazna zatvora za kaznena djela pod toč. 5. i 8. izreke, a opt. M. K. osudi na strožu kaznu za djelo pod toč. 10. izreke pobijane presude.

 

Na žalbu državnog odvjetnika odgovorili su opt. V. N. po svom branitelju N. S., opt. M. K. po svom branitelju M. S. te opt. D. H. po svom branitelju R. R., u kojem pobijaju žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlažu da se žalba državnog odvjetnika odbije.

 

Opt. D. H. je u odgovoru na žalbu zatražio obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ga je vratilo u zakonskom roku.

 

Žalbe optuženika i državnog odvjetnika su djelomično osnovane.

 

 

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

 

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da su, u odnosu na kazneno djelo za koje je opt. S. D. osuđen pod toč. 4. izreke pobijane presude, u obrazloženju te presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni vezano za primjenu materijalnog prava nisu prihvatljivi.

 

Naime, prema optužnici državnog odvjetnika, ovaj optuženik se tereti da je tijekom 1998. izvršio nasilni spolni odnošaj s tada djetetom K. N., a potom neutvrđenih dana u razdoblju do kraja 2003., nastavio s njom obavljati više spolnih odnošaja iskorištavajući ranu mladenačku dob oštećenice i njezino psihičko stanje uslijed loših socioekonomskih prilika i ukupnosti loših uvjeta odrastanja u višečlanoj obitelji, kao i koristeći poznanstvo s njezinom majkom, pri čemu je znao da ju ona, opt. V. N., prisiljava na spolne odnošaje za novac. Takvo kriminalno ponašanje državni odvjetnik je pravno označio po čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 jer su spolni odnošaji počinjeni uporabom sile i zlouporabom teškog položaja djeteta.

 

Prvostupanjski sud u obrazloženju presude pravilno cijeni da je nasilni spolni odnošaj s djetetom u vrijeme događaja trebalo pravno označiti po čl. 192. st. 2. u vezi čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97) jer je za to djelo u čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 zapriječena jednaka kazna zatvora u trajanju od tri do 15 godina pa kasnije izmijenjeni zakon za optuženika nije blaži.

 

Međutim, razmatranjem daljnjeg dijela činjeničnog opisa, a polazeći i od pogrešne pretpostavke da bi ostatak kriminalne djelatnosti optuženika u periodu do 2003. trebalo pravno označiti kao spolni odnošaj s nemoćnom osobom iz čl. 189. st. 1. KZ/97 („Narodne novine“ br: 110/97), prvostupanjski sud ispušta taj dio inkriminacija iz činjeničnog opisa produljenog kaznenog djela utvrđujući da je za te radnje, prema zapriječenoj kazni zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, nastupila relativna zastara kaznenog progona prije podnošenja kaznene prijave. Pri tome, prvostupanjski sud ne uzima u obzir da je prema odredbama KZ/97 („Narodne novine“ br: 129/00) zapriječena kazna zatvora za to djelo bila od jedne do osam godina te da rokovi zastarijevanja ne teku do punoljetnosti žrtve tj. do 24. prosinca 2003. pa je po sudu prvog stupnja utvrđeni nastup relativne zastare kaznenog gonjenja na dan 31. prosinca 2008. svakako pogrešan.

 

Međutim, neovisno o tome, u obrazloženju pobijane presude izostaju razlozi vezano za dob ošt. K. N., koja je prema tada vrijedećem čl. 89. st. 9. KZ/97, bila dijete sve do 24. prosinca 1999., kada je navršila 14 godina života. Do tog vremena, kada je oštećenica bila nemoćno dijete i po utvrđenju suda prvog stupnja, radilo bi se o kaznenom djelu spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 2. u vezi čl. 189. st. 1. KZ/97 („Narodne novine“ br: 129/00) za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od najmanje tri (do 15) godina zatvora, a tada rokovi zastare iz čl. 19. st. 1. alineja 2 KZ/97 („Narodne novine“ br: 129/00) sigurno nisu protekli do 1. siječnja 2013. pa se imaju računati prema odredbama Kaznenog zakona koji je tada stupio na snagu ("Narodne novine", broj 144/12).

 

O navedenim odlučnim činjenicama u obrazloženju prvostupanjske presude nema razloga pa državni odvjetnik osnovano ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 uslijed koje se niti pravilna primjena materijalnog prava ne može s uspjehom ispitati.

 

U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud, uzevši u obzir cjelokupni činjenični opis kaznenog djela iz optužnice, kao i vodeći računa o naprijed navedenom, iznova ocijeniti postojanje procesnih pretpostavki za kazneni progon opt. S. D. te ukoliko ih utvrdi, razmotriti će pitanje dokazanosti svih kriminalnih radnji obuhvaćenih produljenim kaznenim djelom te će, odgovarajućom primjenom materijalnog prava, u odnosu na tog optuženika donijeti novu presudu koju je dužan i valjano obrazložiti.

 

Stoga je, sukladno čl. 483. st. 1. ZKP/08-I, odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U odnosu na drugostupanjsku presudu

 

Ad I. izreke ove presude

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitao je pobijanu presudu u povodu žalbenih osnova, ali i po službenoj dužnosti te je, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-I, našao ostvarenom povredu kaznenog zakona na štetu opt. I. B. i kazneno djelo za koje je pod toč. 5. izreke te presude proglašen krivim.

 

Uvodno treba reći nekoliko napomena koje su od utjecaja, ne samo na ispitivanje pobijane presude po službenoj dužnosti, već i na kasnije razmatranje osnovnosti žalbe državnog odvjetnika zbog žalbenog osnova povrede kaznenog zakona.

 

Prije svega, zbog (pre)čestih izmjena kaznenog zakonodavstva u pitanju zaštite djece i maloljetnih osoba od spolnog zlostavljanja, kao i zbog primjene načela blažeg zakona u smislu čl. 3. st. 2. KZ/11, u konkretnom predmetu dolaze u primjenu, kako odredbe Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. ("Narodne novine", broj 110/97) sa svim njegovim izmjenama, a poglavito onima koje su stupile na snagu 31. prosinca 2000. ("Narodne novine", broj 129/00) i 1. listopada 2006. ("Narodne novine", broj 71/06), tako i odredbe novog Kaznenog zakona("Narodne novine", broj 144/12) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. sa svim njegovim izmjenama objavljenim u "Narodnim novinama", broj 56/15, 61/15 i 101/17 (osim onih objavljenih u NN 118/18 i 126/19 čije odredbe za takva kaznena djela propisuju strože kazne).

 

Nadalje, treba imati u vidu da je prema čl. 89. st. 9. KZ/97 koji je bio na snazi do 1. siječnja 2013., dijete definirano kao osoba koja nije navršila 14 godina života, dok maloljetna osoba, kao zakonski termin, podrazumijeva osobu koja nije navršila 18 godina života (čl. 89. st. 10. KZ/97). Nasuprot tome, u odredbi čl. 87. st. 7. KZ/11 propisano je da se djetetom ima smatrati osoba koja nije navršila 18 godina života, što znači da je pojmom djeteta sada obuhvaćena i svaka maloljetna osoba.

 

U konkretnom slučaju, za naglasiti je da je ošt. K. N. (rođena ...) navršila 14 godina života ..., pa je za vrijeme učina kaznenih djela pod toč. 1., 4. i 7. izreke prvostupanjske presude, barem dijelom inkriminiranog perioda, bila dijete, a za djela pod toč. 5., 7. i 6. maloljetna osoba, budući je postala punoljetna ...

 

Ošt. S. I., pak, navršila je 14 godina života ... (rođena ...) što znači da je u vrijeme učina kaznenih djela  pod toč. 2., 8. i 9. izreke prvostupanjske presude barem dijelom inkriminiranog perioda bila maloljetna osoba, a ostala kaznena djela pod toč. 3. i 10. izreke počinjena su nakon njezine punoljetnosti.

 

Punoljetstvo oštećenica relevantan je podatak za računanje zastarnih rokova koji su se izmijenili, kako odredbama KZ/97 od 1.listopada 2006. ("Narodne novine", broj 71/06), tako i odredbama KZ/11 od 1. siječnja 2013. ("Narodne novine", broj 144/12).

 

Načelno, pri ocjeni pravne kvalifikacije kaznenih djela koja su počinjena prije donošenja KZ/11 (toč. 1., 2., 5., 6., 7., 8. i 9. izreke) najprije treba utvrditi kako su inkriminirana ponašanja bila pravno označena u vrijeme učina djela. Pri tome, ako se, kao ovdje, radi o produljenim kaznenim djelima, ista treba pravno označiti prema najtežoj radnji iz serije, vodeći računa o svim izmjenama zakona do kojih je došlo u inkriminiranom periodu. Primjeni blažeg zakona u okviru jednog produljenog kaznenog djela nema mjesta jer se odredba čl. 3. st. 2. KZ/11 odnosi na izmjene zakona do kojih je došlo nakon, a ne za vrijeme učina kaznenog djela. Prema zapriječenoj kazni za tako utvrđenu pravnu oznaku kaznenog djela treba izračunati zastarni rok primjenom čl. 19. i čl. 20. KZ/97 pa ako isti nisu protekli do 1. siječnja 2013., kada je stupio na snagu KZ/11, treba ocijeniti pitanje pravnog kontinuiteta tj. o kojem bi se kaznenom djelu radilo prema odredbama novog zakona i, sukladno čl. 3. st. 2. KZ/11, utvrditi koji zakon je za konkretnog počinitelja najblaži. Prema zapriječenoj kazni za to blaže kazneno djelo treba primijeniti rokove zastare koje propisuje čl. 81. st. 1. KZ/11, i to samo ako su se promijenili, sukladno čl. 86. KZ/11, pri čemu nije odlučno jesu li se zastarni rokovi produljili ili skratili. Samo na taj način moguće je utvrditi pravilnu pravnu kvalifikaciju kaznenog djela i postojanje procesnih pretpostavki za kazneni progon počinitelja.

 

              Nadalje, za sva kaznena djela počinjena na štetu djece (a ranije i maloljetnih osoba) važno je naglasiti da je u čl. 19. st. 3. KZ/97 („Narodne novine“, broj 71/06) bilo propisano da zastara kaznenog progona ne teče do punoljetnosti žrtve čime su, de facto, bili produljeni do tada važeći zastarni rokovi i to ne s osnova njihove duljine, već s osnova početka njihovog računanja. Navedena odredba primjenjiva je na sva kaznena djela koja nisu zastarjela prema do tada važećim propisima, neovisno o tome je li žrtva kaznenog djela postala punoljetna prije ili nakon stupanja na snagu tog zakona. Takvo shvaćanje sukladno je procesnomaterijalnom karakteru odredaba o zastari te više puta izloženom stajalištu da primjena blažeg zakona u tom pitanju ne vrijedi. Utoliko nije u pravu prvostupanjski sud kada za kaznena djela počinjena na štetu K. N. početak zastarnog roka računa od vremena učina kaznenog djela, a ne od njezine punoljetnosti, obrazlažući to činjenicom da je ona postala punoljetna prije stupanja na snagu izmjena KZ/97 objavljenih u Narodnim novinama, broj 71/06. Ovakvo stajalište prvostupanjskog suda je pogrešno i državni odvjetnik s pravom na to ukazuje u žalbi.

 

              Međutim, treba imati u vidu da je odredba čl. 19. st. 3. KZ/97 („Narodne novine“, broj 71/06) značajno izmijenjena odredbom čl. 82. st. 2. KZ/11 („Narodne novine“, broj 144/12) na način da se mirovanje zastarnih rokova do punoljetstva žrtve više ne odnosi na sva kaznena djela počinjena na štetu djece, već zakon propisuje suženi katalog kaznenih djela na koja se to odnosi, pri čemu je za ovaj predmet relevantno da katalogom nije obuhvaćeno kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka (čl. 152. KZ/11 s posljednjom izmjenom objavljenom u „Narodnim novinama“, broj 118/18) pa se, dakle, za kazneno djelo spolnog odnošaja s nemoćnom osobom iz čl. 189. st. 1. KZ/97, koje svoj pravni kontinuitet održava u kaznenom djelu spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 152. st. 1. i 3. KZ/11, rokovi zastare do stupanja na snagu KZ/11 računaju od punoljetnosti žrtve, a ako zastarni rokovi nisu protekli do 1. siječnja 2013., računaju se od učina kaznenog djela. Upravo primjenom čl. 82. st. 2. KZ/11. došlo je do nastupa zastare kaznenog progona za kazneno djelo opisano u toč. 5. izreke prvostupanjske presude, a ista je relevantna i za pravilno obrazloženje nastupa zastare za kazneno djelo pod toč. 6. izreke prvostupanjske presude za koje je pobijanom presudom ionako odbijena optužba.

 

              Nastavno tome, trebalo je protiv opt. I. B. odbiti optužbu.

 

              Naime, kazneno djelo za koje je opt. I. B. osuđen pod toč. 5. izreke pobijane presude, počinjeno je na štetu tada mlt. žrtve K. N. u periodu od ožujka 2001. do sredine 2002. te se u vrijeme događaja trebalo pravno kvalificirati kao kazneno djelo iz čl. 189. st. 1. KZ/97 („Narodne novine“, broj 129/00) sa zapriječenom kaznenom zatvora u trajanju od jedne do osam godina.

 

              Računajući rokove relativne zastare propisane u čl. 19. st. 1. al 3. KZ/97 (10 godina) od punoljetnosti žrtve (24. prosinca 2003.) isti nisu protekli do 1. siječnja 2013. pa imajući u vidu pravilno utvrđeni pravni kontinuitet kriminalnog postupanja u čl. 152. st. 1. i 3. KZ/11 i primjenu blažeg zakona, sada se radi o kaznenom djelu zapriječene kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina s izmijenjenim rokovima zastare propisanim u čl. 81. st. 1. alineja 4. i st. 3. KZ/11. Isto tako, treba imati u vidu da kazneno djelo iz čl. 152. st. 1. KZ/11 nije obuhvaćeno katalogom kaznenih djela iz čl. 82. st. 3. KZ/11 pa se, dakle, primjenom zastarnih rokova novog zakona isti trebaju računati od vremena učina kaznenog djela, a to je ovdje zadnja radnja produljenog kaznenog djela sredinom 2002. tj. od 30. lipnja 2002.

 

              Zastarni rok iz čl. 81. st. 1. alineja 4. KZ/11. (15 godina) protekao je 30. lipnja 2017., što znači da je zastara kaznenog progona nastupila prije donošenja prvostupanjske presude pa produljenju roka za dvije godine, kako propisuje odredba čl. 81. st. 3. KZ/11, nema mjesta.

 

              Zbog navedenog, za predmetno kazneno djelo su zbog proteka zastarnih rokova nastupile procesne smetnje za daljnje vođenje kaznenog postupka pa je već prvostupanjski sud optužbu protiv optuženika za to kazneno djelo trebao odbiti.

 

              Ostvarena povreda zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08-I na štetu optuženika sada je otklonjena po službenoj dužnosti ad I izreke ove presude.

 

              Mada slična, drugačija je situacija u odnosu na kazneno djelo za koje je opt. D. H. pod toč. 7. izreke pobijane presude oslobođen od optužbe.

 

              Taj optuženik se teretio da je „neutvrđenih dana tijekom 2003.“ u dva navrata spolno općio s tada mlt. K. N. bez njezinog pristanka čime bi počinio produljeno kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. i 3. KZ/11. U vrijeme događaja to kriminalno postupanje bilo je pravno označeno po čl. 189. st. 1. KZ/97 („Narodne novine“, broj 129/00) pa po zapriječenoj kazni zatvora u trajanju do osam godina, a računajući od njezinog punoljetstva ...., rokovi relativne zastare (10 godina) nisu protekli do stupanja na snagu KZ/11. Već je navedeno da to kazneno djelo ima svoj pravni kontinuitet u blažem kaznenom djelu iz čl. 152. st. 1. i 3. KZ/11 sa zapriječenom kaznenom zatvora do pet godina pa se primjenjuju zastarni rokovi iz čl. 81. st. 1. alineja 4. i st. 3. KZ/11 time da se početak roka više ne računa od punoljetstva žrtve, već od vremena učina kaznenog djela, sukladno izmjeni u čl. 82. st. 3. KZ/11.

 

              Međutim, inkriminirani period produljenog kaznenog djela naznačen u optužnici obuhvaća i posljednji dan tekuće godine, što znači da zastarni rokovi počinju teći 31. prosinca 2003. pa je zastarni rok od 15 godina iz čl. 81. st. 1. alineja 4. KZ/11 istekao 31. prosinca 2018. tj. nakon donošenja prvostupanjske presude zbog čega ima mjesta produljenju tog roka za dvije godine temeljem čl. 81. st. 3. KZ/11. Stoga zastara kaznenog progona za to kazneno djelo nije nastupila jer teče do 31. prosinca 2020.

 

              Nadalje, a zbog istovjetnosti pravnih razloga, ovdje treba reći da nije u pravu državni odvjetnik kada pobija utvrđenje prvostupanjskog suda o nastupu zastare kaznenog progona za kazneno djelo pod toč. 6. izreke pobijane presude za koje je protiv opt. M. K. odbijena optužba.

 

              Naime, prvostupanjski je sud za takvu svoju odluku u obrazloženju presude doista naveo pogrešne razloge, međutim, time nije povrijedio kazneni zakon u korist optuženika jer je zastara kaznenog progona, mada iz drugih razloga, ipak nastupila.

 

              Opt. M. K. se teretio da je „neutvrđenih dana u periodu od ožujka 2001. do sredine 2002.“ dva do tri puta spolno općio s tada mlt. K. N. bez njezinog pristanka pa je time počinio kazneno djelo iz čl. 152. st. 1. i 3. KZ/11.

 

              U vrijeme učina kaznenog djela to kriminalno ponašanje bilo je pravno označeno po čl. 189. st. 1. KZ/97 („Narodne novine“, broj 129/00), a računanjem rokova relativne zastare po zapriječenoj kazni zatvora do osam godina, počev od punoljetnosti žrtve, isti nisu pretekli do 1. siječnja 2013., kako pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Međutim, žalitelj propušta imati u vidu izmijenjenu odredbu čl. 82. st. 3. KZ/11 prema kojoj se zastarni rokovi za kazneno djelo iz čl. 152. st. 1. i 3. KZ/11 sada računaju od vremena učina kaznenog djela, a to je ovdje od 30. lipnja 2002. Protekom roka od 15 godina propisanog u čl. 81. st. 1. alineja 4. KZ/11 dana 30. lipnja 2017. nastupila je zastara kaznenog progona za to kazneno djelo, dakle, još prije donošenja prvostupanjske presude, a što sud prvog stupnja valjano utvrđuje, iako iz pogrešnih razloga.

 

              Zaključno, dakle, trebalo je, u povodu žalbi, a po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu i, temeljem čl. 452. toč. 6. ZKP/08-I, odbiti optužbu protiv opt. I. B. za kazneno djelo pod toč. 5. izreke pobijane presude, a ujedno i odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu u odnosu na odbijajući dio te presude.

 

 

              Ad II. izreke ove presude

 

 

              U pravu je državni odvjetnik kada navodi da je povrijeđen kazneni zakon prema opt. V. N. jer su kaznena djela za koja je pod toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude proglašena krivom, suprotno čl. 3. st. 2. KZ/11, pogrešno pravno kvalificirana.

 

              Naime, prvostupanjski sud kazneno djelo pod toč. 1. izreke pravno kvalificira po čl. 195. st. 6. u vezi st. 2. KZ/97 („Narodne novine“, broj 110/97, 27/08, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04 i 84/05) za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Međutim, ocjenom pravnog kontinuiteta te usporedbom zapriječene kazne za to kazneno djelo u čl. 162. st. 1. KZ/11, ova kvalifikacija kaznenog djela nije za optuženicu najblaža, kako predviđa odredba čl. 3. st. 2. KZ/11.

 

              Naime, s obzirom na utvrđeno vrijeme počinjenja kaznenog djela podvođenja na štetu ošt. K. N. u razdoblju od 1998. pa do kraja 2004., te vodeći računa da je žrtva do 24. prosinca 1999. bila dijete, a nakon toga maloljetna i punoljetna osoba, s pravom državni odvjetnik ukazuje da je produljenu aktivnost optuženice trebalo pravno označiti prema najtežoj radnji iz serije, a to su radnje počinjene za vrijeme dječje dobi žrtve. Budući da je od početka kriminalnog perioda do 24. prosinca 1999., kada je žrtva navršila 14 godina života, bio na snazi KZ/97 („Narodne novine“, broj 110/97 i 27/08) koji je za kazneno djelo podvođenja djeteta u čl. 195. st. 4. u vezi st. 2. tog Zakona propisao kaznu zatvora u trajanju od jedne do osam godina, tada je ukupnu kriminalnu aktivnost trebalo na taj način pravno označiti. Naime, u vrijeme stupanja na snagu KZ/97 („Narodne novine“, broj 120/00) koji je u čl. 195. st. 6. u vezi st. 2. propisao kaznu zatvora u trajanju od jedne do deset godina, ošt. K. N. više nije imala svojstvo djeteta, već maloljetne osobe pa se navedena izmjena zakona nije mogla primijeniti.

 

              Zbog navedenog, a neovisno o tome kako je državni odvjetnik to kazneno djelo pravno označio u optužnici, za što sud nije vezan, sukladno tumačenju pravne prirode produljenog kaznenog djela, trebalo je djelo pravno kvalificirati po čl. 195. st. 4. u vezi st. 2. KZ/97 („Narodne novine“, broj 110/97 i 27/08) jer je to za počinitelja najblaži zakon.

 

              Također, u pravu je državni odvjetnik da je kazneno djelo za koje je opt. V. N. proglašena krivom pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude, trebalo pravno označiti po čl. 162. st. 1. KZ/11 („Narodne novine“, broj 101/17). Naime, prema vremenu počinjenja produljenog kaznenog djela podvođenja na štetu mlt. S. I. u periodu od ožujka 2006. do kraja 2012., na snazi je bio KZ/97 („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11) koji je izmjenom od 1. listopada 2006. („Narodne novine“, broj 71/06) za kazneno djelo počinjeno prema maloljetnoj žrtvi radi zarade propisao kaznu zatvora od najmanje tri (do 15) godina. S obzirom da je za kazneno djelo iz čl. 162. st. 1. KZ/11, kojim je održan pravni kontinuitet kriminalnog ponašanja, propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, to je predmetno kazneno djelo trebalo označiti na način kako je to pravno označio državni odvjetnik u optužnici, jer bi u protivnom bio povrijeđen zakon na štetu optuženice.

 

              Zbog navedenog, djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, trebalo je navedenu povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 otkloniti i preinačiti pobijani dio prvostupanjske presude u pravnoj oznaci djela na način učinjen ad II izreke ove presude.

 

             

Ad III. i IV. izreke ove presude

 

 

Nisu pravu opt. I. B. i opt. M. K. kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Opt. I. B. u žalbi tvrdi da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su nejasni "vezano za utvrđivanje stanja svijesti optuženika tijekom inkriminiranog perioda ... s obzirom na nedostatak relevantne forenzičke psihijatrijske podloge". Time se, u stvari, pobija pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na odbijeni prijedlog obrane za provođenjem psihijatrijskog vještačenja tog optuženika.

 

Jednako tako, tvrdnja žalbe opt. M. K. da u pitanju duljine inkriminiranog perioda učina kaznenog djela pod toč. 10. izreke pobijane presude "postoji proturječje između izreke i provedenih dokaza", svodi se na pobijanje činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskoj presudi.

 

Nasuprot tome, izreka pobijane presude u svemu je jasna i razumljiva, a njezino obrazloženje sadrži opsežnu i sveobuhvatnu argumentaciju o dokazanosti odlučnih činjenica pa istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka očito nije ostvarena.

 

Također, nije u pravu opt. V. N. kada tvrdi da joj je odbijanjem prijedloga za suočenje optuženika i oštećenica, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Nasuprot tome, sud nije dužan provoditi sve predložene dokaze stranaka, ali za svoju odluku treba dati jasno obrazloženje koje se povodom žalbe može ispitati. Upravo tako je postupio i prvostupanjski sud na str. 61, II. pasus obrazloženja svoje presude, a drugo je pitanje što se žaliteljica s tim razlozima ne slaže i time podnosi daljnji žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 nije ostvarena.

 

Ističući žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženici u žalbama osporavaju dokazanost kaznenih djela za koja su osuđeni i tvrde da ih primjenom načela in dubio pro reo treba osloboditi od optužbe.

 

Opt. V. N. ukazuje da ju suoptuženici u ovom postupku ne terete, pa se utvrđenje suda prvog stupnja o tome da je ona organizirala i s njima dogovarala pružanje seksualnih usluga svojih kćeri za novac, temelji isključivo na iskazima oštećenica koje su pod utjecajem svjedoka Ž. I. podnijele kaznenu prijavu isključivo zbog lukrativnih razloga i loših međusobnih odnosa u obitelji. Oštećenice su mogle samostalno i bez prisile donositi odluku o tome s kime će održavati spolne odnose, a manja novčana sredstva koja su joj povremeno donosile, potjecala su od pozajmica i dragovoljne pomoći suoptuženika kojima je bila poznata teška materijalna situacija u njezinoj obitelji. Posebno ukazuje da nije prijetila S. I. vezano za smještaj njezine djece u dom. Propuštanjem suočenja optuženika i oštećenica te odbijanjem dopunskog ispitivanja svjedoka M. i P. N., kao i odbijanjem prijedloga za psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje optuženice, činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđenim.

 

Opt. I. B. smatra da je prvostupanjski sud trebao provesti psihijatrijsku evaluaciju optuženika jer mu je već u ranijem kaznenom postupku bila određena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja. Stoga, smatra žalitelj, "ne može se isključiti postojanje zablude o biću djela, kao ispričavajući razlog za krivnju".

 

Opt. M. K. ukazuje da je ošt. S. I., kao punoljetna osoba u dobi od 22 do 25 godina, mogla razumjeti i oduprijeti se pritiscima svoje majke, opt. V. N., a ako je ta optuženica i prisiljavala svoju kćer na bavljenje prostitucijom, žalitelj toga nije mogao niti morao biti svjestan. Ukazuje da je ošt. S. I. njemu agresivno nudila svoje seksualne usluge za novac, a on je tome popuštao i postao joj "svojevrsni mecena". To da je vidljivo iz pisma oštećenice koje je prvostupanjski sud na raspravi pročitao. Stoga se ošt. S. I. ne može vjerovati, posebno s obzirom na proturječja u njezinom iskazu. Zaključno, tvrdi se da optuženik nije znao da bi oštećenica bila prisiljena na pružanje seksualnih usluga od svoje majke niti da bi ju na to natjerala njezina teška materijalna situacija, koja, međutim, i nije bila tako nezadovoljavajuća, kako proizlazi iz iskaza socijalne radnice, svjedoka J. F.

 

Suprotno ovim tvrdnjama žalbi, prvostupanjski je sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je opt. V. N., kao majka oštećenica, počinila kaznena djela podvođenja na štetu svojih kćeri, djeteta K. N. i mlt. S. I., kao i kazneno djelo prostitucije na štetu S. I. (toč. 1., 2. i 3. izreke prvostupanjske presude), dok je opt. I. B. obavljao spolne odnošaje s nemoćnom osobom na štetu S. I. (toč. 8. izreke prvostupanjske presude), te opt. M. K., znajući da je žrtva na to prisiljena zlouporabom njezinog teškog položaja, koristio spolne usluge tada punoljetne S. I. (toč. 10. izreke prvostupanjske presude).

 

Obje žrtve kaznenih djela, ošt. K. N. i ošt. S. I. (ranije N.) dosljedno terete svoju majku, opt. V. N., da ih je podvodila muškarcima već od njihove rane mladosti tj. od 13 godine života ošt. K. te od 15 godine života ošt. S.. Oštećenice su u bitnim dijelovima suglasno iskazivale u istrazi i na raspravi, a manja proturječja na koja ukazuje opt. M. K. u svojoj žalbi su beznačajne naravi. Provedenim psihologijsko-psihijatrijskim vještačenjem, tijekom kojeg su obje oštećenice za potrebe forenzičkog intervjua jednake opisivale događaje kao i na sudu, utvrđeno je da obje imaju dostatne kapacitete za vjerno opisivanje proživljenih doživljaja, što je vidljivo ne samo iz logičkog slijeda te vremenskih i prostornih detalja događaja, već i iz tome sukladne emocionalne pratnje pri iznošenju pojedinih detalja. Stoga nema uporišta sumnji u istinitost onoga što su izjavile.

 

Sud prvog stupnja s pravom otklanja tezu o zlonamjernom i neistinitom terećenju svoje majke na inicijativu supruga ošt. S. I., svjedoka Ž. I.. Sve da je taj svjedok i mogao imati kakvog utjecaja na svoju suprugu, to se ne odnosi i na ošt. K. N., koja optuženicu također tereti. Osim toga, nije jasno o kojim bi se to lukrativnim razlozima realno moglo raditi kada je opt. V. N. izrazito lošeg imovinskog stanja, što nije sporno, a kada bi se ti motivi odnosili na druge suoptuženike, tada za ostvarenje svrhe ne bi bilo potrebe bezrazložno teretiti opt. V. N.. Zbog navedenog, a uzevši u obzir da niti provedenim psihologijsko-psihijatrijskim vještačenjem oštećenica nije utvrđena njihova sklonost lažnom prijavljivanju, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je podnošenje kaznene prijave imalo opravdani cilj spriječiti optuženicu da se i nadalje služi svojim kćerima kao izvorom prihoda te promijeniti okruženje i životni stil kojim su njezine kćeri do tada bile prisiljene živjeti.

 

Iskazi oštećenica potvrđeni su iskazima njezine braće i sestara svjedoka M., P., A. i K. N. te iskazom svjedoka Ž. I. koji je neko vrijeme s njima živio u zajedničkom domaćinstvu. Sve navedeno govori da su oštećenice iskreno opisivale kako, kada i na koji način je njihova majka organizirala i dogovarala njihove spolne kontakte s drugim muškarcima za novac koji su joj potom davale, kao i živežne namirnice koje bi na taj način "zaradile". Autoritet majke bio je neupitan, kao što se vidi iz obrane opt. M. K. koji navodi da je opt. V. N., kao majka, "komandovala". Što se tiče prisiljavanja svoje kćeri S. I. na bavljenje prostitucijom uz prijetnju da će ju u protivnom izbaciti iz kuće i putem socijalnih službi poduzete mjere da joj se oduzmu djeca, to nedvojbeno proizlazi iz dosljednog terećenja žrtve, ali i iskaza njezinog supruga Ž. I. koji o tome govori iz osobnog saznanja.

 

Pri tome, nije nevažno reći da su muškarci s kojima su oštećenice bile prisiljene imati spolne odnose za novac i to D. S., I. N. i J. K. priznali svoju krivnju u postupku sporazumijevanja te da održavanje spolnih odnosa s drugim suoptuženicima u ovom postupku nije sporno. I sama optuženica u obrani priznaje da ju je F. B. nazivao telefonom pitajući "ima li kakvih djevojaka" te da joj to "neće biti žao", a bilo je i situacija kada joj je kćer S. predavala novac ili neke stvari koje je dobila "nakon druženja s nekim od muškaraca".

 

Prvostupanjski sud osnovano ocjenjuje nevažnim provesti psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje optuženice jer, neovisno o njezinim možebitnim teškim uvjetima odrastanja kao i povremenom uživanju alkohola, ubrojivost ove optuženice nije ničim dovedena u sumnju, dok je ocjena vjerodostojnosti onoga što je izjavila isključivo u domeni suda.

 

Isto tako, nije bilo potrebe za dodatnim ispitivanjem svjedoka M. i P. N. koji su ispitani na dokaznom ročištu, uz mogućnost postavljanja pitanja obrane. Radi se o osobama dječje dobi čije se ispitivanje samo izuzetno može ponoviti, a okolnost na koju je dodatno ispitivanje predloženo (navodni nagovor na lažno iskazivanje) nema uporišta u stanju spisa, pa je taj dokazni prijedlog prvostupanjski sud s pravom odbio kao nevažan.

 

Konačno, što se tiče prijedloga za suočenje žrtava i optuženika, treba reći da su obje oštećenice u dva navrata ispitane kada su se sve nejasnoće mogle razjasniti pitanjima stranaka. S obzirom da su iskazi oštećenica potvrđeni i drugim dokazima, doista nije bilo potrebe istinitost onoga što su izjavile dodatno ocjenjivati putem radnje suočenja.

 

Zbog izloženog, dakle, nikakve dvojbe nema da je opt. V. N. počinila terećena kaznena djela za što je osnovano proglašena krivom, a u pitanju pravilne primjene materijalnog prava već je ranije odgovoreno u obrazloženju ove presude.

 

Isto tako, nije osnovana žalba opt. I. B. kada tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno zbog odbijanja prijedloga za njegovo psihijatrijsko vještačenje. Obrana u ovom postupku nije predočila bilo kakvu dokumentaciju koja bi dovodila u pitanje njegovu ubrojivost, a što je isključivi cilj provođenja psihijatrijskog vještačenja. Stoga činjenica da je u nekom ranijem postupku takvo vještačenje provedeno, samo po sebi, ne može opravdati potrebu ponovnog vještačenja. Isto tako, tvrdnja žalbe da se radi o starijoj osobi, pravno neukoj koja je određeno vrijeme provela u zatvoru, ne izaziva posebnu sumnju u njegovu mogućnost shvaćanja vlastitih postupaka i upravljanja svojom voljom. Mogućnost da je optuženik bio u zabludi o biću djela, kako se sada paušalno ističe žalbom, nije ničim obrazložena, a treba imati u vidu i da je kazneno djelo za koje je ovdje osuđen počinjeno tijekom 2006., dakle, kada su fizičke i psihičke kompetencije optuženika bile bitno drugačije negoli danas.

 

Stoga navodima žalbe ovog optuženika nije s uspjehom dovedeno u sumnju pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo za koje je pod toč. 8. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim.

 

Nije u pravu niti opt. M. K. kada pobija svoju svijest o teškim obiteljskim i materijalnim uvjetima u kojima je živjela ošt. S. I., a koje su je, zajedno s pritiskom njezine majke, prisilile da se bavi prostitucijom. Naime, teške materijalne prilike u obitelji N. bile su poznate svim mještanima S., pa tako i ovom optuženiku, što on i sam u obrani priznaje. Koristiti se spolnim uslugama druge osobe uz naplatu, a znajući pritom da je ona samohrana majka četvero mlt. djece te da nema drugih prihoda osim bavljenja prostitucijom, svakako ukazuje na ostvarenje objektivnih i subjektivnih elemenata bića kaznenog djela iz čl. 157. st. 2. KZ/11, jer je optuženik za tako teške uvjete života oštećenice u malom mjestu mogao i morao znati.  Pri tome, za postojanje kaznenog djela nije odlučno na čiju inicijativu je došlo do spolnih odnošaja uz naplatu, pa navodi žalbe o "nametanju S.", nisu od utjecaja. Osim toga, žalitelj u žalbi zapada u proturječje jer najprije priznaje da je znao da oštećena živi u "ne baš idealnim materijalnim uvjetima", a u nastavku žalbe ukazuje na iskaz svjedoka J. F. koja te materijalne prilike opisuje znatno boljima. Međutim, ta svjedokinja je poduzimala mjere obiteljskopravne zaštite i posjećivala kuću žrtve tek povremeno, a osim toga, upravo zbog stjecanja sredstava putem bavljenja prostitucijom materijalne prilike u obitelji mogle su se drugim osobama činiti boljima od onih kakve su bile u stvarnosti.

 

Zbog navedenog, za postojanje predmetnog kaznenog djela nije odlučno je li optuženik znao da majka S. I. nju prisiljava na bavljenje prostitucijom, već je to kazneno djelo ostvareno i samom zlouporabom teškog položaja žrtve zbog kojeg je prisiljena na pružanje seksualnih usluga.

 

Konačno, nije u pravu niti državni odvjetnik kada pobija oslobađajući dio prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na opt. D. H. i djelo pod toč. 7. te opt. M. K. i kazneno djelo pod toč. 9. izreke pobijane presude, državni odvjetnik ukazuje da je prvostupanjski sud sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio ali je izveo pogrešan zaključak o tome da bi se ošt. S. I. u inkriminiranom periodu od 2008. do kraja 2012. a ošt. K. N. tijekom 2003. mogle suprotstaviti utjecaju svoje majke koja je od njih tražila da imaju neželjene spolne odnošaje za novac tj. pogrešno je utvrdio da su te oštećenica bile sposobne izraziti svoje odbijanje. Za navedenu tvrdnju državni odvjetnik nalazi uporište u dijelu dopunjenog nalaza i mišljenja psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja izloženog na raspravi pred prvostupanjskim sudom. Stoga smatra da su dokazani svi elementi bića kaznenih djela iz optužnice za koja je ove optuženike trebalo proglasiti krivima.

 

Nasuprot tome, i ovaj žalbeni sud ocjenjuje da temeljem provedenog dokaznog postupka nije dokazano da bi ošt. S. I., tada u dobi od 17 do 21 godine života, a ošt. K. N. u dobi od nepunih 18 godina života, bile nesposobne izraziti pravovaljani pristanak na spolni odnošaj s optuženicima. Neovisno o njihovoj mladoj dobi, kao i psihičkom stanju uslijed loših socioekonomskih prilika te ukupnosti loših uvjeta odrastanja, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se u inkriminirano vrijeme više nije radilo o nemoćnim osobama, kakve ima u vidu odredba čl. 189. st. 1. KZ/97, odnosno nije se radilo o osobama koje u smislu čl. 152. st. 1. i 3. KZ/11 ne bi bile sposobne izraziti svoje odbijanje seksualnom odnosu.

 

Ovo pitanje bilo je predmetom opsežne analize vještaka psihijatrijske i psihologijske struke koji su, uzevši u obzir dob, karakterne osobine i ukupnost životnih uvjeta odrastanja oštećenica, suglasno zaključili da, iako se granica sazrijevanja oštećenica u smislu slobodnog pristanka na spolni odnošaj ne može sa potpunom sigurnošću odrediti, ipak njihova kronološka dob po navršenoj 17 godini života podrazumijeva dostatan mentalni kapacitet za razumijevanja svega što im se događalo, a time i da svjesno odluče žele li ili ne u tim događajima sudjelovati. Nastavno, vještaci su sigurni da su oštećenice s navršenih 18 godina života bile dovoljno intelektualno kapacitirane i informirane o seksualnosti da su se generalno mogle suprotstaviti bilo kakvom pritisku okoline ili pritisku partnera u slučaju neželjenog spolnog odnošaja.

 

Navedeno ukazuje da, iako državni odvjetnik u žalbi nekritički izdvaja pojedine dijelove nalaza i mišljenja vještaka, ostaje za zaključiti da su ošt. K. N. i ošt. S. I. već u dobi od 17 godina, a svakako i nakon toga,mogle izraziti svoj pravovaljani i informirani pristanak na spolni odnošaj s optuženicima za novac. Takvo zaključivanje je, neovisno o pritisku okoline i lošim ekonomskim prilikama, u skladu i s logičkim rasuđivanjem temeljenim na životnom iskustvu, posebno kada se uzme u obzir da je ošt. S. I. u toj dobi već bila majka troje djece o kojima se brinula što sve pokazuje njezinu mentalnu i socijalnu zrelost pri donošenju samostalnih odluka.

 

Zbog navedenog, navodima žalbe državnog odvjetnika nisu s uspjehom dovedeni u sumnju inače opsežni i argumentirani razlozi prvostupanjskog suda, na koje se žalitelj upućuje.

 

Zbog navedenog, žalbe optuženika i državnog odvjetnika je u tom dijelu trebalo kao neosnovane odbiti.

 

Isto tako, nije u pravu državni odvjetnik niti kada predlaže izricanje strožih kazni opt. V. N., opt. I. B. i opt. M. K., već naprotiv, u pravu su ovi optuženici kada predlažu blaže kažnjavanje.

 

Što se tiče opt. V. N., ona, posljedicom pravilne primjene materijalnog prava pod toč. 1. i 2. izreke pobijane presude, sada odgovara za kaznena djela s blaže zapriječenom kaznom zatvora. Ova činjenica, po ocjeni žalbenog suda, treba imati odraza i na visinu pojedinačno utvrđenih kazni zatvora, pa kada se uzme u obzir poodmakla životna dob optuženice, njezine zdravstvene tegobe te dosadašnja neosuđivanost, opravdano je, na temelju pojedinačno utvrđenih kazni zatvora, osuditi je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

 

Ovo neovisno o utvrđenim otegotnim okolnostima na koje žalba ukazuje, budući da su iste već našle dovoljnog odraza u ovdje odmjerenoj kazni.

 

Također, s obzirom da je protiv opt. I. B. sada odbijena optužba za kazneno djelo pod toč. 5. izreke pobijane presude te je time smanjena ukupna kriminalna količina za koju odgovara, trebalo mu je, prihvaćanjem po sudu prvog stupnja utvrđene kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo pod toč. 8. izreke pobijane presude, izreći blažu jedinstvenu kaznu zatvora. Pri tome, uzeta je kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci iz prvostupanjskom presudom opozvane uvjetne osude, a koja se odluka o opozivu žalbom tog optuženika ne dovodi u pitanje, te je sukladna čl. 58. st. 6. i 7. KZ/11.

 

Iako državni odvjetnik s pravom ukazuje na raniju osuđivanost tog optuženika zbog istovrsnog kaznenog djela, treba reći da je ta činjenica sada dostatno sankcionirana kroz opoziv ranije izrečene uvjetne osude pa se imajući u vidu stariju dob optuženika (rođen ...), kao i njegovo narušeno zdravstveno stanje, jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine ukazuje primjerenom.

 

Konačno, u pravu je opt. M. K. da mu je za kazneno djelo prostitucije za koje je pod toč. 10. izreke pobijane presude proglašen krivim, izrečena prestroga kazna zatvora. Neovisno o duljini kriminalnog perioda i brojnosti seksualnih usluga za novac koje je taj optuženik koristio zlouporabom teškog položaja ošt. S. I., treba pravilno cijeniti olakotnim njegovu visoku životnu dob (rođen ...) te činjenicu ranije neosuđivanosti, zbog čega je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci primjerenija okolnostima slučaja, a posebno ličnosti samog optuženika.

 

Ovako odmjerene kazne navedenim optuženicima, po ocjeni ovog Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, pravedne su i nužne kako bi se izrazio odgovarajući prijekor društva prema tako odioznim kaznenim djelima na štetu izrazito mladih žrtava te će se tim kaznama u potrebnoj mjeri utjecati na optuženike da shvate krajnju neprihvatljivost vlastitih ponašanja, a ujedno će se upozoriti drugi građani da se klone sličnih postupaka.

 

Troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 odmjereni su u skladu s realno nastalima, a paušalna svota odgovara duljini i složenosti postupka te imovinom stanju  optuženika koji su ih, sukladno čl. 148. st. 1. ZKP/08, dužni snositi. Ako se naknadno utvrdi da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika ili osoba koje su oni dužni uzdržavati po zakonu, predsjednik vijeća prvostupanjskog suda može ih djelomično ili u cijelosti osloboditi dužnosti naknade, sukladno čl. 148. st. 6. ZKP/08-I.

 

Slijedom svega naprijed izloženog, žalbe optuženika i državnog odvjetnika su djelomično osnovane, a ispitivanjem pobijane presude, osim već obrazložene povrede kaznenog zakona, nisu nađene druge povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, pa je, na temelju čl. 482. i čl. 486. st. 1. ZKP/08-I, trebalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Zagreb, 18. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.