- 1 -              Poslovni broj: Usž-1623/20-2

 

 

Poslovni broj: Usž-1623/20-2

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članica vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. T. iz Č., kojeg zastupa I. P., odvjetnik u Č., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3610/18-7 od 2. ožujka 2020., na sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3610/18-7 od 2. ožujka 2020.

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3610/18-7 od 2. ožujka 2020. usvojen je tužbeni zahtjev te je poništeno rješenje tuženika, klasa: UP/II-410-20/16-01/2109, urbroj: 513-04/18-2 od 11. srpnja 2018. (točka I. izreke), poništeno je rješenje Porezne uprave, Područnog ureda S. H., Ispostave Č., klasa: UP/I-410-20/12-01/1236, urbroj: 513-07-26-03/16-06 od 23. ožujka 2016. godine. (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kuna (točka III. izreke).

Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu radi bitne povrede odredaba postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tuženik navodi da je prvostupanjsko tijelo točkom I. izreke rješenja od 13. lipnja 2012. tužitelju utvrdilo obvezu plaćanja proreza na promet nekretnina u iznosu od 12.667,92 kune dok je točkom III. izreke navedenog rješenja navedeno da će se iznos poreza utvrđen točkom I. izreke naplatiti ako nastupe uvjeti propisani člankom 11. a stavkom 6. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ 69/97., 26/00., 127/00., 153/02. i 22/11.; dalje: ZPPN). Ističe da se u konkretnom slučaju radi o nastupu rezolutivnog uvjeta koji je bio određen u izreci navedenog rješenja pa se ne može smatrati da se radi o novom utvrđivanju porezne osnovice. Tuženik je mišljenja da sud pogrešno smatra da je porezno tijelo imalo rok od tri godine od dana stjecanja nekretnine za naknadno utvrđenje da tužitelj ipak nije ispunio uvjete za porezno oslobođenje. Dodaje da se taj rok odnosi na zakonsku obvezu da se porez kojeg je građanin bio oslobođen plaća naknadno ako u roku od tri godine od dana stjecanja, građanin ili njegov bračni drug odjave prebivalište, ne borave ili prijave promjenu adrese stanovanja, a ne na rok za utvrđenje porezne obveze. Stranka mora u roku od tri godine prijaviti prebivalište na predmetnu adresu, a porezno tijelo može u roku od šest godina utvrđivati činjenice na okolnost nastupa rezolutivnih uvjeta.

Predlaže da Visoki upravni sud poništi pobijanu presudu te odbije tužbeni zahtjev.

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika u cijelosti. Tužitelj navodi da je člankom 11.a stavkom 6. ZPPN-a propisano da se porez na promet nekretnina kojeg je građanin bio oslobođen plaća naknadno ako u roku od tri godine od dana stjecanja porezna uprava naknadno utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje. Ističe da je jasno propisano da takvo utvrđenje porezna uprava mora izvršiti u roku od tri godine od dana stjecanja, stoga šestogodišnji rok koji tuženik spominje u žalbi nema uporište u propisima koji se primjenjuju u ovom predmetu. Smatra i da je porezno tijelo izgubilo iz vida svrhu propisa o oslobođenju od plaćanja poreza na promet za prvu nekretninu i intenciju zakonodavca da mladim obiteljima olakša stjecanje vlastite nekretnine i zasnivanje obitelji. Predlaže da Visoki upravni sud odbije žalbu tuženika te potvrdi prvostupanjsku presudu. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 3.906,25 kuna.

Žalba nije osnovana.

Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

Uvidom u spis predmeta dostavljen ovom Sudu uz žalbu utvrđeno je da je rješenjem tuženika od 11. srpnja 2018. odbijena žalba tužitelja protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 23. ožujka 2016. Rješenjem od 23. ožujka 2016. kojim je tužitelju utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina i porez u iznosu od 12.667,92 kuna zamijenjeno je ranije rješenje od 13. lipnja 2012. kojim je tužitelj bio oslobođen od plaćanja poreza na promet nekretnina zbog stjecanja prve nekretnine kojom rješava vlastito stambeno pitanje. Rješenje od 23. ožujka 2016. je doneseno jer je porezno tijelo naknadno utvrdilo da tužitelj uopće nije prijavio prebivalište na adresi stečene nekretnine.

               Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenjem tuženika i rješenjem poreznog tijela povrijeđen zakon na štetu tužitelja uz obrazloženje da porezno tijelo u trenutku donošenja prvostupanjskog poreznog rješenja 23. ožujka 2016. više nije imalo zakonsku mogućnost utvrđivanja neispunjenja uvjeta za porezno oslobođenje i zaduživanja tužitelja s plaćanjem poreza na promet nekretnina.

Pravilno je prvostupanjski sud tijekom postupka utvrdio da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom od 2. travnja 2012. stekao ½ dijela stana, u vezi čega je 13. lipnja 2012. porezno tijelo donijelo rješenje o oslobađanju od plaćanja poreza na promet nekretnina na temelju članka 11.a ZPPN-a. Prvostupanjski sud je utvrdio i da je tužitelj prebivalište na adresi stečene nekretnine prijavio 20. svibnja 2016.

Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je prijava prebivališta na adresi stečene nekretnine kumulativan uvjet za mogućnost poreznog oslobođenja u smislu članka 11.a ZPPN-a te da je stoga, u razdoblju nakon stjecanja nekretnine, porezno tijelo imalo mogućnost naknadno tužitelja zadužiti plaćanjem poreza na promet nekretnina u smislu odredbe članka 11.a stavka 6. točke 3. ZPPN-a.

Pravilnom primjenom odredbe članka 11.a stavka 6. točke 3. ZPPN-a kojom je propisano da se porez na promet nekretnina kojeg je građanin bio oslobođen plaća ako naknadno u roku od tri godine od dana stjecanja, porezna uprava utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je porezno tijelo imalo rok od tri godine od dana stjecanja nekretnine (2. travnja 2012.) za naknadno utvrđenje da tužitelj nije ispunio uvjete za porezno oslobođenje i za njegovo zaduženje plaćanjem poreza na promet nekretnina. Međutim, porezno tijelo je prvostupanjsko rješenje o poreznom zaduženju tužitelja donijelo 23. ožujka 2016., protekom roka iz članka 11.a stavka 6. točke 3. ZPPN-a.

Iz navedenog proizlazi da porezno tijelo u trenutku donošenja rješenja 23. ožujka 2016. više nije imalo zakonsku mogućnost naknadnog utvrđivanja neispunjenja uvjeta za porezno oslobođenje i zaduživanja tužitelja s plaćanjem poreza na promet nekretnina kao što to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 73. stavka 1. ZUS-a,  to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena.

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu je odbijen jer taj podnesak, po ocjeni ovog Suda, nije utjecao na odluku suda o osnovanosti žalbe tuženika. Stoga se navedeni trošak ne smatra opravdanim izdatkom učinjenim u povodu spora.

 

                                                      U Zagrebu 18. lipnja 2020.

 

 

                Predsjednica vijeća

dr.sc. Sanja Otočan, v.r.