Poslovni broj: 19 Kv II-104/2020-3

Kir-663/2017-21

 

 

Poslovni broj: 19 Kv II-104/2020-3

Kir-663/2017-21

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća, te Zdravka Pintarića i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv osumnjičenog Ž. U., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19.,  dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi oštećenog kao tužitelja trgovačkog društva E. d.o.o. Zagreb, kao pravnog slijednika trgovačkog društva M. M. d.o.o. Z., protiv rješenja sutkinje istrage Županijskog suda u Varaždinu  poslovni broj: 3 Kir-663/2017-18 od 27. travnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2020.

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

              Odbija se kao neosnovana žalba oštećenog kao tužitelja trgovačkog društva E. d.o.o. Z., kao pravnog slijednika trgovačkog društva M. M. d.o.o. Z..

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem sutkinje istrage Županijskog suda u Varaždinu je na temelju čl. 225. st. 3. Zakona o kaznenom postupku  („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08, sutkinja istrage je propustila navesti broj „Narodnih novina“ 126/19. s izmjenama i dopunama ZKP/08 koje su stupile na snagu u vrijeme donošenja pobijanog rješenja) odbijen prijedlog oštećenog kao tužitelja trgovačkog društva E. d.o.o. Z., kao pravnog slijednika trgovačkog društva M. M. d.o.o. Z., za provođenje istrage protiv osumnjičenog Ž. U. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11.

 

Protiv tog rješenja je oštećeni kao tužitelj trgovačko društvo E. d.o.o. Z., kao pravni slijednik trgovačkog društva M. M. d.o.o. Z. putem opunomoćenika V. M., odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu „iz svih žalbenih razloga“, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati drugom sucu istrage na ponovno odlučivanje.

 

 

 

Žalba nije osnovana.

 

              Sutkinja istrage donijela je pobijano rješenje jer je na temelju prikupljenih dokaza i podataka zaključila da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni Ž. U. ostvario subjektivno obilježje inkriminiranog kaznenog djela, tj. da je postupao s namjerom protupravnog pribavljanja imovinske koriste za sebe ili drugoj osobi, odnosno u cilju izazivanja štete za pravnu osobu koju je bio dužan zastupati kao stečajni upravitelj.

 

              Oštećenik kao tužitelj žalbom pobija naprijed navedeni činjenični zaključak sutkinje istrage, smatrajući ujedno da je osporenim rješenjem počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 jer da su razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, s obzirom da prema njegovom mišljenju nije obrazloženo (ne) postojanje osnovane sumnje je li osumnjičenik inkriminiranim kaznenim djelom prouzročio štetu oštećeniku kao tužitelju, a što predstavlja konstitutivni element predmetnog kaznenog djela, niti pak je na konzistentan i nedvosmislen način pojašnjeno čiju je imovinu osumnjičenik prodao, zašto i kako je to činio u stečajnom postupku nad trgovačkim društvom IMI d.o.o. u stečaju.

 

              Suprotno naprijed iznijetom žalbenom stavu ovo vijeće nalazi  da je sutkinja istrage u obrazloženju pobijanog rješenja iznijela u dovoljnoj mjeri jasne i razumljive razloge kojima argumentira svoju odluku na temelju kojih se isto može meritorno ispitati, slijedom čega predmetna žalba u tom dijelu nije prihvaćena.

 

              Osporavajući pak naprijed navedeni ključni činjenični zaključak vezan uz utvrđenje sutkinje istrage da u ovom slučaju ne postoje relevantni stupanj vjerojatnosti da je osumnjičeni Ž. U. ostvario bitno subjektivno obilježje bića kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, žalitelj se u pravnome lijeku u bitnome poziva na niz stručnih radova i mišljenja eminentnih pravnih stručnjaka u kojima oni analiziraju pojedine bitne elemente zakonskog opisa kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz naprijed naznačenih zakonskih odredbi.

 

              Stajalište je ovoga žalbenog vijeća da pobijanu odluku sutkinje istrage treba u konkretnom slučaju potvrditi i to iz razloga što inkriminiranim radnjama nisu ostvarena sva bitna obilježja bića kaznenog djela za koje se osumnjičenik tereti.

 

              Počinitelj kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju je osoba koja je u gospodarskom poslovanju dužna štititi tuđe imovinske interese, a koja dužnost joj se temelji na zakonu, odluci upravne vlasti, pravnom poslu, odnosu povjerenja ili, kao u ovome slučaju, na odluci sudbene vlasti, budući da se osumnjičeni Ž. U. konkretno tereti u svojstvu stečajnog upravitelja trgovačkog društva I. d.o.o. u stečaju. Daljnje obilježje ovog kaznenog  djela je šteta na imovini o kojoj je počinitelj bio dužan brinuti.

 

              U predmetnom slučaju osumnjičeniku se u prijedlogu za provođenje istrage u bitnome stavlja na teret: u točki 1. da je u razdoblju od travnja 2014. do 16. prosinca 2015. u naprijed navedenom statusu, u namjeri da se okoristi, prodavao robu i pokretnine za iznose znatno niže od tržišnih, iako svjestan da iste uopće nisu vlasništvo stečajnog dužnika, već trgovačkog društva M. M. d.o.o., čime je oštetio potonje društvo za ukupno 1.149.658,90 kn; i u točki 2. da je u istom razdoblju i u istom svojstvu, također u namjeri da se okoristi, opremu koju je stečajni dužnik I. d.o.o. imao u posjedu od trgovačkog društvu M. M. d.o.o., sukladno ugovoru o zakupnu poslovnog prostora, opreme, voznog parka i osnovnih sredstava od 31. siječnja 2013., po nepoznatim cijenama otuđio i prodao nepoznatim osobama te na taj način oštetio trgovačko društvo M. M. d.o.o., kao vlasnika te opreme, za oko 3.000.000,00 kn.

 

              Ono što upada u oči u obje gore navedene inkriminacije jest da se osumnjičenom Ž. U. stavlja na teret da je opisane radnje poduzimao kao stečajni upravitelj stečajnog dužnika trgovačkog društva I. d.o.o., a da je njima štetu prouzročio trgovačkom društvu M. M. d.o.o., što pak se po ocjeni ovoga žalbenog vijeća ne može podvesti pod kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11. To poradi toga što stečajni upravitelj ima dužnost zaštite imovinskih interesa stečajnog dužnika, što in concreto znači da bi osumnjičeni Ž. U. mogao kazneno odgovarati u smislu kaznenog djela iz čl. 246. KZ/11 da je postupao na štetu trgovačkog društva I. d.o.o. u stečaju, ali ne i na štetu trgovačkog društva M. M. d.o.o., jer u odnosu na to društvo kao stečajni upravitelj nije imao dužnost zaštite imovinskih interesa. Da je tome tako proizlazi iz odredbi čl. 88. st. 1. i 3. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15. i 104/17.) prema kojima stečajni upravitelj ima prava i obveze tijela dužnika pravne osobe, ako tim Zakonom nije drukčije određeno, i zastupa dužnika.

 

              Slijedom iznijetih razloga žalbeno vijeće ovoga suda zaključilo je da postupajući u svojstvu stečajnog upravitelja stečajnog dužnika trgovačkog društva I. d.o.o. i prouzročivši inkriminiranim radnjama štetu trgovačkom društvu M. M. d.o.o., kako mu se stavlja na teret u predmetnom prijedlogu oštećenika kao tužitelja za provođenje istrage, osumnjičeni Ž. U. nije ostvario sva tražena bitna obilježja bića kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 pa se, dakle, ne može govoriti niti o osnovanoj sumnji u njegovo počinjenje.

 

              Doduše, valja primijetiti da se u činjeničnom opisu djela iz točke 1. prijedloga za provođenje istrage navodi da je osumnjičenik prodavao i „mesne prerađevine vlasništvo stečajnog dužnika po cijenama i po deset puta nižim od tržišne“, ali tužitelj ne precizira koje i u kojim količinama niti pak naznačuje štetu nastalu za trgovačko društvo I. d.o.o. u  stečaju.

 

              Ovo je žalbeno vijeće razmatralo i mogućnost supsumiranja konkretnih dvaju činjeničnih opisa pod kazneno djelo utaje iz čl. 232. st. 1. i 3. KZ/11, no iz prikupljenih dokaza i podataka ne proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni Ž. U. inkriminirane radnje poduzeo „u namjeri da se okoristi“, odnosno da je za sebe protupravno prisvojio pokretne stvari oštećenika kao tužitelja, kako se tvrdi u predmetnom prijedlogu za provođenje istrage.

 

              Slijedom svega izloženog žalba oštećenika kao tužitelja nije prihvaćena te je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

 

U Varaždinu 16. lipnja 2020.