- 1 -              Kžzd 8/2020-8

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 8/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. H., zbog kaznenih djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. I. H. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 10. prosinca 2019. broj Kzd-4/2019, u sjednici održanoj 18. lipnja 2020., u prisutnosti u javnom dijelu opt. I. H. i njegovog branitelja, odvjetnika G. C.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. I. H., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. I. H. zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11. na temelju čl. 166. st. 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. siječnja 2018. pa nadalje.

 

II. U ostalom dijelu žalba opt. I. H. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci opt. I. H. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11. na štetu K. G. L. te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju deset godina,  u koju kaznu se na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme lišenja slobode i provedeno u istražnom zatvoru od 29. siječnja 2018. pa nadalje.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) optuženik je u cijelosti oslobođen obveze plaćanja troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

Žalbu je podnio i opt. I. H. po branitelju G. C., odvjetniku iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na „ponovljeni postupak“ ili da se preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.- dalje: ZKP/08.-VIII) spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sukladno čl. 475. st. 4. i 8. ZKP/08.-VIII sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženika (uz pomoć tehničkog uređaja za vezu na daljinu) i njegovog branitelja.

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana dok je optuženikova žalba djelomično osnovana.

 

U uvodu optuženikove žalbe naznačeno je da prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona za koje tvrdi da su rezultat osude „bez i jednog dokaza“ i jer se „presuda zasniva na pretpostavkama i indicijima“ osporavajući time pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, kako optuženik nije konkretno ukazao na postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka niti na povrede kaznenog zakona, a ni ovaj sud  pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08.-VIII na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u ovom dijelu nije osnovana optuženikova žalba.

 

Optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prigovara ocjeni dokaza, navodi da je osuda utemeljena isključivo na iskazu oštećenice budući da niz ispitanih svjedoka u postupku nema nikakvih neposrednih saznanja o terećenim radnjama upirući na znatan vremenski odmak „...od sada 7 godina od navodnog zadnjeg učina djela...“, a da ni psihologijsko psihijatrijsko vještačenje provedeno u ponovljenom suđenju „...nije u bitnome riješilo...dvojbu o počinitelju i razlogu za kasno otkrivanje nasilja navodno počinjenog od strane ovdje žalitelja.“

 

Opravdano je sud prvog stupnja iskaz oštećenice ocijenio vjerodostojnim nakon što ga je podrobno analizirao i povezao sa ostalim dokazima, poglavito nalazom i mišljenjem psihologijsko psihijatrijskog vještačenja.

 

Prije svega, iz opsežno provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da je oštećenica bila izložena neprimjerenom, nasilnom, agresivnom ponašanju optuženika te da je upravo zbog fizičkog i verbalnog nasilja obitelj bila u tretmanu centra za socijalnu skrb. Nadalje, oštećenica (ispitana u tri navrata tijekom postupka) dosljedno i ustrajno tereti optuženika i zbog seksualnog zlostavljanja za što, po prirodi stvari, nema neposrednih očevidaca. Međutim, na vjerodostojnost i tog dijela iskaza upućuju svi ostali provedeni dokazi, kako je to iscrpno, u odnosu na sve ključne kao i ostale dokazno važne činjenice, analizirano u pobijanoj presudi (str. 38-51). Istinitost prikaza oštećenice o proživljenoj seksualnoj zlostavi nije diskreditiran činjenicom da je oštećenica u vrijeme intervencije centra za socijalnu skrb na izričite upite pojedinih stručnih osoba negirala izloženost seksualnoj zlostavi, već se o tome povjerila tek susjedu R. P., ocu svoje prijateljice, u kojeg je stekla povjerenje, kako je to stručnom argumentacijom pojašnjeno u nalazu i mišljenju psihologijsko psihijatrijskog vještačenja. Valja istaknuti da je oštećenica zbog specifične obiteljske situacije (optuženik je otac njene polusestre A.) bila razapeta između osjećaja odgovornosti prema sestri i majci što je rezultiralo porastom psihičke napetosti i promjenama u ponašanju jer zbog svoje nezrelosti i neizgrađenih mehanizama obrane nije bila u stanju na efikasan način se oduprijeti i razotkriti situaciju u kojoj je bila primorana živjeti sve dok zbog zaštitničkog stava i ponašanja R. P., koji se prezentirao kao brižan roditelj dvoje djece, nije stekla povjerenje u njega i njemu se prvome povjerila o proživljenom seksualnom zlostavljanju.

 

Povrh toga, u pravu je sud prvog stupnja kada otklanja tezu obrane da se radi o lažnom terećenju kako bi se optuženika „izbacilo“ iz stana, budući da je zajednica života između optuženika i majke oštećenice prestala znatno prije otkrivanja djela, a kaznenu prijavu nije podnijela majka oštećenice već oštećenica uz potporu i inicijativu R. P. Ovome valja pridodati da ni provedena psihologijsko psihijatrijska ekspertiza nije pokazala motiviranost oštećenice za eventualno lažno svjedočenje. Naprotiv, prema mjerilima vještaka način na koji je oštećenica prezentirala proživljena zbivanja upućuje na autentičnost doživljaja, što nesumnjivo govori u prilog prihvaćanja njenog iskaza vjerodostojnim.

 

Stoga je osnovano prvostupanjski sud pozitivno ocijenio iskaz oštećenice dosljednim, uvjerljivim i konzistentnim, što potvrđuje i provedeno psihologijsko psihijatrijsko vještačenje, a k tome ga podupiru iskazi svjedoka koji su dijelom i sami bili očevici nasilnog ponašanja optuženika prema oštećenici te njenih vidnih promjena u ponašanju uz auto agresiju što je sve rezultiralo naglašenom simptomatologijom posttraumatskog stresnog poremećaja koji se reflektira na svim razinama funkcioniranja oštećenice (kognitivna, emocionalna i tjelesna).

 

Prema tome, svi navedeni dokazi bez dvojbe upućuju na pravilnost zaključka iz pobijane presude da je optuženik počinitelj terećenog kaznenog djela, dakle da je višekratno nasilno obavljao spolne odnose i spolnom odnosu izjednačene spolne radnje sa djetetom svoje izvanbračne supruge, tada u dobi od deset do dvanaest godina, sa kojom je živio u zajedničkom kućanstvu, uslijed čega je kod djeteta došlo do narušenja emocionalnog i tjelesnog razvoja  čime je ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11.

 

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni zbog povrede kaznenog zakona koja se posebno ne obrazlaže već ističe samo posredno kao posljedica pogrešnih činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da niz otegotnih okolnosti (upornost, odlučnost i bezobzirnost optuženika te narušeno zdravlje žrtve) nisu našle dovoljno odraza u izrečenoj kazni.

 

Optuženik se također žali na visinu kazne te naglašava značaj olakotnih okolnosti, neosuđivanost, svoje teško zdravstveno stanje i roditeljski status.

 

Razmotrivši odluku o kazni, po ocjeni ovog suda okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne nisu primjereno vrednovane zbog čega je osnovana optuženikova žalba dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana. Naime, vodeći računa o individualizaciji kazne te unatoč postojanja niza otegotnih okolnosti na koje se u žalbi referira državni odvjetnik, osnovano optuženik ukazuje na neprimjereno vrednovanje olakotnih okolnosti osobito činjenice ozbiljno narušenog zdravlja zbog niza tegoba (dijabetes, poteškoće sa zglobovima, hipertenzija...) osobito oštećene funkcije srca kako je to utvrđeno iz medicinske dokumentacije koja prileži spisu. Stoga je, po ocjeni ovog suda kazna zatvora u trajanju devet godina primjerena težini, pogibeljnosti i posljedicama djela te osobnosti optuženika i podobna da se njome ostvari zakonom propisana svrha kažnjavanja.

 

Slijedom navedenog,  na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08.-VIII odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 18. lipnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.