- 1 -              I Kž 286/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 286/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. H., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog I. H. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 27. siječnja 2020. broj K-26/2019-13, u sjednici održanoj 18. lipnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog I. H. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se optuženom I. H., na temelju članka 72. KZ/11. izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju koje je tri godine dulje od izrečene kazne zatvora i počinje teći od izvršnosti ove presude.

 

II. U ostalom dijelu žalba optuženog I. H. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu, optuženi I. H. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. pod točkom 1. izreke i na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine te kaznenog djela protiv života i tijela, nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 2. KZ/11. pod točkom 2. izreke i na temelju te zakonske odredbe utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci pa je optuženik uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 4 (četiri) mjeseca, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja od 1. siječnja 2017. u 21,05 sati do 2. siječnja 2017. u 17,40 sati.

 

Na temelju članka 72. KZ/11. optuženom I. H. izrečena je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 7 (sedam) godina i 4 (četiri) mjeseca, time da sigurnosna mjera teče od izvršnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženik I. H. oslobođen je od obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne, a potom da se osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi I. H. po branitelju, odvjetniku M. B., zbog odluke o kazni i odluke o sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da Vrhovni sud Republike Hrvatske „optuženiku izrekne blažu kaznu zatvora u skladu s postojanjem olakotnih okolnosti iz čl. 47. st. 1. KZ-a te mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilima u skladu s odredbom čl. 72. KZ/11‟.

 

Državni odvjetnik je odgovorio na žalbu optuženika podnesene po branitelju, odvjetniku M. B., s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Državni odvjetnik smatra da optuženiku treba izreći pojedinačne kazne zatvora u duljem trajanju i osuditi ga na strožu jedinstvenu kaznu.

 

Optuženi I. H. u žalbi ističe da je trebalo više cijeniti činjenicu da je priznao počinjenje terećenih mu kaznenih djela i izrazio kajanje, kao i da u proteklom vremenu nije dolazio u sukob sa zakon. Osim toga, nedovoljno je uzet u obzir i doprinos oštećenika nastanku ove prometne nesreće.

 

Protivno tim žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti na strani optuženika važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao.

 

Tako je pravilno i u dovoljnoj mjeri prvostupanjski sud olakotnim cijenio optuženikovo priznanje počinjenih kaznenih djela uz izraženo kajanje te iskazanu sućut majci oštećenika, činjenicu da je optuženik obiteljski čovjek s troje maloljetne djece, a supruga mu nije zaposlena, pri čemu do sada nije osuđivan zbog istovrsnih kaznenih djela. Ove olakotne okolnosti pravilno prvostupanjski sud uzima u obzir u odnosu na oba kaznena djela. U odnosu na kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu prvostupanjski je sud pravilno vrednovao kao olakotnu okolnost i doprinos oštećenika uzevši u obzir da inkriminiranog dana nije imao aktivnu rasvjetu niti reflektirajući prsluk. U odnosu na kazneno djelo nepružanja pomoći pravilno je olakotnim uzeto u obzir da je optuženik 500 m dalje od izazvane prometne nesreće tražio da se zove policija i hitna.

 

Jednako tako, pravilno su ocijenjene i otegotne okolnosti na strani optuženika, a koje se očituju u činjenici da je on inkriminiranog dana upravljao motornim vozilom s koncentracijom alkohola u krvi od najmanje 1,78 g/kg, uslijed čega su mu vozačke sposobnosti bile bitno smanjene te izazvao prometnu nesreću u kojoj su nastupile teške posljedice i to smrt oštećenika koji je vozio bicikl. Otegotnim je pravilno ocijenjeno da je optuženik upravljao motornim vozilom bez položenog vozačkog ispita, čime je iskazao znatnu nekritičnost u svom protupravnom postupanju.

 

              Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud optuženom I. H. utvrdio pojedinačnu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu pod točkom 1. izreke, dok je u odnosu na kazneno djelo nepružanja pomoći pod točkom 2. izreke pravilno utvrdio pojedinačnu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a onda optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i četiri mjeseca.

 

Prema tome, ocjena je i ovog suda da su pojedinačno utvrđene kazne, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i četiri mjeseca, kako ih je i odmjerio prvostupanjski sud, upravo kazne koje su primjerene okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika i upravo takve pojedinačne i jedinstvena kazna mogu utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenih djela prouzročio te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Zbog toga žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

 

Međutim, u pravu je optuženik kada navodi da je trebalo preinačiti pobijanu presudu u dijelu u kojem mu je određeno trajanje izrečene sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, budući da je njezino trajanje ograničeno na vrijeme do pet godina, pa da je u tom dijelu nepravilno primijenjen kazneni zakon.

 

Naime, prvostupanjski sud je optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju sedam godina i četiri mjeseca, iako je trajanje navedene sigurnosne mjere odredbom članka 72. stavka 3. KZ/11. ograničeno na vrijeme od jedne do pet godina, čime je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika.

 

Stoga je pobijana presuda u tom dijelu preinačena na način da je optuženiku, na temelju članka 72. stavka 3. KZ/11., izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju koje je tri godine dulje od izrečene kazne zatvora, jer postoji opasnost da će optuženik kršiti prometne propise i ugrožavati sigurnost prometa u budućnosti.

 

To, a s obzirom na činjenicu da je optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i četiri mjeseca, konkretno znači da optuženik, počevši od izvršnosti ove presude u smislu članka 67.a KZ/11. tj. od njezine uredne dostave, ne smije upravljati motornim vozilima svih kategorija i to, kako za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, tako prije i nakon toga u ukupnom trajanju od tri godine.

 

Iz naprijed navedenih razloga, na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 18. lipnja 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v. r.